Trg Lava Mirskog | Nenad Rizvanović

ROYAL MAIL

 

1.

Visoko iznad Rankovog ramena, među prstima načičkanim bižuterijom, ljuljala se TDK kazeta na kojoj je kićenim ženskastim rukopisom pisalo Portishead.

– Pusti, Ranko, samo malo – rekla je zvonkasto, smiješeći se. Ranko pridrži upravljač lijevom rukom, a desnom hitro ubaci traku u kazetofon – iz zvučnika je potekao mljeckavo-omamljujući ritam.

– Give me a reason to be your woooman – proderala se Mađarica za pjevačicom.

– Ferdinand is very kind person!

Ranko je to bio rekao nekako više za sebe, promatrajući kako plava policijska svjetla bljeskaju na bočnim staklima. Zatim instinktivno pusti automobil da klizi. Policija je blokirala birtiju, zvala se Stage, u koju su odnedavno svi dolazili, mafijaši i nogometaši, mnogi od njih od ranije po navici, a odnedavno glumci, novinari i ženske svih fela. Kao u Groznici subotnje večeri, prepletanje sjaja i gluposti. U automobilu kao da se nadvio oblak smijeha, no na kraju je ispalo da se samo minijaturna debeljuškasta cura tresla od smijeha.

– Tko je to Ferdinand?

– Ferdinand?

Njih dvojica se istovremeno zacerekaše, ali ne više kao za stolom u kazališnoj birtiji, netaktično i eruptivno, nakon što je Mađarica tvrdila da je Filip Very Kind Person, posramljeno objašnjavajući:

– Oh, yes, I talk to him, he is very kind person…

Već su primijetili da ona engleski govori samo kada je uznemirena i da joj hrvatski klizi prirodnije – odrasla je s tatom, pečujskim scenografom, koji je u vrijeme socijalizma češće radio u osječkom kazalištu; sada se muči dok ga govori jer je tata miljenik boljih evropskih teatara. Novopečeni Ferdinand također se smijuljio – to je Ranko promatrao u retrovizoru – iako su mu se srozavali postotci da na kraju poševi slatku debeljucu. A sam Bog zna kada je zadnji put ševio, bilo je to, hm hm…

– Dobro, upoznajte čovjeka koji je u jednom danu dobio dva nadimka – reče Ranko i okrenu se prema Mađarici.

Manje ili više nesvjesno, ignorirao ju je od kada mu je rekla da nije gledala Povjerenje Istvana Szaboa, u Ranku je oduvijek čučao intelektualistički snob, no činilo mu se da ona nije sigurna ni tko je Szabo. To je primijetila jer ga je upitala bi li stvarno bilo tako strašno da, kojim slučajem, ne zna tko je Istvan Szabo? Ranko je zamišljeno kimnuo dok su u kazališnom kafiću bezvoljno sjedili. Vani je padao snijeg, užurbano subotnje prijepodne pretvorilo se u lijeno popodne u kojem lokalni umjetnici više nisu otresali vlažne kapute i recitirali monologe prije obiteljskih ručkova.

– Jesam li što krivo shvatila? U čemu je problem? – ponovila je.

Very Kind Person, iliti Philip (točno tako je tražio da ga zovu), bio je introvertirano i sirovo seljačko dijete; u odraslijoj verziji, mrzovoljan i nabrušen, dakle zamoran tip i Ranko bi ga izbjegavao da nije primijetio njegov dar za karikiranje. Ta njegova osobina, ujedno i najtužnija, bila je neobična i zanimljiva i Ranko se trudio družiti se s njim. Zapravo su samo jednom izašli van i to prilično davno. Sjećao se da ga je presreo u jednom od bezbrojnih hodnika kazališta i rekao:

– Hajmo ti i ja u grad na cugu!

I zbila se jedna od onih tipičinih situacija kojima se baš nitko ne raduje – mijenjali su birtije, manijakalno pili, ali spika je hramala teško. Sve dok u Stageu nije zabrinuto konstatirao kako mu se prošle noći nije digao – u tom kratkom razdoblju imao je curu – ona mi i puši i drka i ništa! Rekao je to tada učenjački ozbiljno, potpuno nezaboravno, da se Ranko suzdržavao da sada, u automobilu, ne ponovi tu istu rečenicu s onom mrtvačkom intonacijom. Ali nije imalo smisla – već je bio pogledao u retrovizor – Mađarica je zijevnula. Philip je buljio kroz prozor.

Njemu je pak zvocnuo mobitel. Pritisnuo je tipkicu i očitao poruku: Velez.

Parkirao je nadomak željezničkog kolodvoru, ispred noćnog kluba Rio, nadajući se da će susresti crnokosu djevojčicu, koju je i sinoć vidio u Stageu, ošišanu na jež i velikih crnih očiju. No susreo je samo sisatu plavušu koja je tvrdila da je s njom išao u isti razred (što nije bilo nemoguće, jer je prošao kroz gotovo sve osječke srednje škole). Tvrdila je da je u ono vrijeme bila mršavi patuljak i da ju je zato jedva prepoznao. U međuvremenu si dakle narasla i nabila kilograme – rekao joj je – ali to ti stvarno ne stoji loše, sise su ti se povećale do silikonskih razmjera. Ne mogu zamisliti nekoga kome ti ne bi bila smrtno dosadna.

– Jesu li to silikoni? – nadao se da će primijetiti s kakvom je dosadom to rekao.

– Pa nisu baš silikoni.

– Kako nisu baš, jesu ili nisu?

– Ako ti se sviđa da su silikoni, neka budu silikoni.

Vratio se za stol za kojim je sjedila Katarina, njegova bivša cura s kojom se povremeno susretao iz gluposti (no pogled je bježao prema crnokosoj djevojčici, koja je na nesreću sjedila iza silikonskog bića). Ljutit, ponovno je otišao do klozeta. Dok se vraćao, plavuša mu je dobacila:

– Slušam drum’n’bass.

To je zvučalo tako glupo da je zateturao. Ona odmah počne nešto o tome kako uživa kad je klinci ispred Valentina proždiru pogledima dok hoda u tigrastim krpicama. Među nogometašima u Stageu osjećam se k’o kraljica, sve muško lijepi se na mene!

– Oh-ho, danas sve lijepi događaji – stvorila se iza njega dok je treći put pišao.

Nije bio siguran što je to trebalo značiti. Osluhnuo je, činilo mu se da paluca jezikom. Pokušavao je uhvatiti rub hlača spuštenih do koljena dok je ona govorila:

– Nije li ti malo nespretno tako držati rub gaćica?

Suzdržavao se da ne odlijepi od smijeha nad ovako uvijeno plasiranom prostotom. Napravio je dva kruga mahnito između glava tražeći onu djevojčicu. Nakon svih razočaranja koje je doživio, nije bio uopće siguran da je želi upoznati. Ne bi se čak usudio tvrditi da su ženske bile krive za ranije propasti, bio je siguran da pravi problem leži u njemu, no ipak nije zaboravljao ni svoja razočaranja. Ta mala crnokosa djevojčica imala je kristalan, pomalo dječački smijeh, od kojeg bi mu, iskreno, tutnjalo u glavi. Nije vidio nikada nešto tako čisto i lijepo – ili barem nije mislio da je vidio – ali njena pojava bila je nešto čisto poput sunčanog dana. Kako je vrijeme prolazilo, bio je još sigurniji da je ne želi upoznati. Ona može biti bilo tko – to ga je plašilo. No, negdje u njenoj blizini osjećao se jako lijepo i to sada nije želio izgubiti.

Dok se vraćao primijeti da Very Kind Person maše oko Mađarice – vani se vukla maglena večer, na stropu, u velikom metalnom kavezu uvijala se mlada vitka cura u bikiniju; zalizani tipovi u odijelima privili su se uz dugonoge sisate pratilje. Disk jockey sasvim iznenada pusti rock pjesmu nekog domaćeg banda i Very Kind Person poskoči, rastrgne košulju.

Još jednom se okrene zbunjenoj Mađarici.

– Moram ići – rekao je pokazavši im mobitel – u Velež.

Philip digne ruke kao nogometaš. Mađarica blesavo zirnu.

– Very Kind Person? – upitao ju je već odlazeći.

– Aaah, da, Very Kind Person.

Netko je divljački preokrenuo stol pun boca i čaša.

 

2.

Dotrči što je tiše mogao do sobice i čučne između kanta, krpa i partviša. Srce mu je divljački lupalo. Kako su ga samo otkrili ovdje, u napuštenom hotelu kada nije nikome, ali baš nikome, rekao da će se tu sakriti. Dvojica progonitelja njuškajući su krenuli u drugom smjeru, bat koraka se stišavao, bio je spreman ispuhati se, kadli, oh užasa, zazvoni mobitel, njegov mobitel! U trenutku drži aparat kao zmiju, zaleđen, ne vjerujući da se išta događa od onoga što se stvarno događa. Pritisne tipku No i baci ga u prljavu kantu, no dva kretena već su se nad njim nadvirivala mašući ogromnim pištoljima.

– Nikada me ne bi uhvatili da nije ove gluparije!

Odveli su ga natrag u prljavi apartman. Ni sada ga nisu tukli, čak nisu ni izgledali posebno iznervirani. Sve je – po njegovom mišljenju – bilo dio taktike. Ako su tako zamislili, a bio je uvjeren da tako jest, uspjeli su – strah je u Huliju rastao kao cvijet u obrazovnom filmu. Blizanci, žućkasti i pomalo truljavi, lagano su mutirali od starmalih tinejdžera prema izgladnjelim skinheadima. Govorili su malo, radili metodično, i zapravo su ga fascinirali premda ih je u sebi posprdno zvao Crni i Sivi, mnogo više od onih koji samo prijete, tuku ili siluju. Sigurno su već ubijali, samo gdje su naučili ubijati? Možda u ratu, možda u logoru? Zavezali su ga štrikom oštro i bacili na krevet među predmete koje je ponio sa sobom u hotel. Sada se sramio malešnog globusa, drvenog ravnala, iskrzanog medvjedića i nekoliko prastarih autića. Nije se usudio razmišljati zašto je ponio sa sobom stvarčice iz djetinjstva. Možda zato što je sada prvi puta pobjegao od kuće! Dok su se blizanci motali po apartmanu, Huliju se učinilo da jedan svijet dobiva konačan smisao: vidio se kako leži u svojoj dječačkoj sobi i satima rastače jadne sive akvarele. Ležao je zavezan među vlastitim paslikama u nepoznatom hotelu!

Huliju su bili prijetili ubojstvom tek nedavno, prvi put na uglu Školske i Radićeve, u buregdžinici. Vlasnik Selmani Eštref bio je neki zabavan tip, i upravo su u njegovoj radnji ostavili prijeteće pismo. Možda su ga poslala ova dva ista tipa, blizanca, u crnim odijelima s dvostrukim kopčanjem. Prijete njemu koji – kako im je rekao – nikada nije ništa sam zaradio, nešto što bi se moglo sakriti u trap: za njega se barem uvijek znalo koliko ima novaca i što misli i osjeća, da se rado ispovijeda i otvara srce, on Hulio, pravim imenom Julius Babić. Uvijek se zahvaljivao onima koji su mu omogućili da zaradi, kupovao im televizijske aparate, zamrzivače, video-rekordere, mobitele kada su došli u modu, ili komplete njemačkih pornića! A sada ovako… Julius se pitao kad je čitava stvar pukla, kada je prešao granicu. Naravno bilo je dugova, ali i ranije su rješavani, ponekad na načine o kojima nije bilo posebno pametno pričati. Hulio je nabrajao razloge koji su ga mogli dovesti u ovu situaciju. Pokrao je vlastitog tasta jer ga je ovaj uvijek držao nesposobnim kretenom (a zapravo je on bio podbuhli sjedokosi krele). S posebnim zadovoljstvom presnimio je nekoliko fajlova i masno ih prodao. Ili preprodaja neispravnog oružja Srbima ili – u tom trenu blizanci su ušli u sobu, i naslonili mobitel na njegovo uho.

– Ubit ćemo ti decu (činilo mu se da je točno tako čuo – decu!)

Iz daljine se stvarno čuo žamor.

– Ma čuo si budalo, pogledaj na sat, djeca ti se vraćaju iz škole. Slušaj!

Razmišljao je – mora da su Janjevci. Iz mobitela se stvarno čula tanušna dječja larma i, zakleo bi se, glasovi Laure i Tigra.

– Jesi li vidio ovo? – pokazao je na sat.

– Dakle – rekao je drugi – tu imamo papir na kojem piše da ćeš priznati dug od milijun maraka! To ti nije ništa strašno – ti baš tol’ko duguješ para.

Najvećom brzinom Hulio pokuša s dvije ruke uhvatiti olovku, ali mu sivlji blizanac izmakne papir.

– A ne, sad idemo do bilježnika.

Sat vremena kasnije, ležao je svezan u fotelji. Krv mu je udarila u glavu, u sobi je ostalo sve isto, od bijelog stolića do ormara ukrašenog izgrebanim naljepnicama. Iz susjedne sobe nisu dolazili nikakvi zvukovi. A onda mu, poput čiste svjetlosti, iz prašume mozga, sine savjet koji mu je jednom dao neki dječak, gotovo da ga je mogao čuti kako govori: navlaži šake, stani na vrhove prstiju i uhvati se za nešto čvrsto – Hulio se uhvatio za luster – i u tom nemogućem položaju visi koliko izdržiš: tijelo se ukrućuje, sve te peče, svrbi i žulja, boriš se sa svakom sekundom, ali na kraju isklizneš iz konopca u djeliću sekunde.

Dugo u mraku nije razlikovao ništa, nisu postojale svjetlije od tamnijih sjenki; ispod vrata nije blistala tanka svijetla crta. Svejedno promrda prstima i gleženjevima i lagano otpuzi tamo gdje je mislio da je druga soba. Na svoje iznenađenje nabasa na vrata i odmah ih otvori (bio je iznenađen vlastitom hrabrošću). Imao je što vidjeti: blizanci su spavali u bračnom krevetu! Na stolu ispred kreveta vidio je šprice, žličice, upaljače, kuhalo – poželio je obojicu vezati uz krevet i zapušiti im usta, kao u akcijskim filmova – no to bi bilo potpuno idiotski. Istrčao je do sobice, što je tiše mogao, iz kante je uzeo mobitel i utipkao poruku.

 

3.

Između sebe su raspravljali samo o važnim stvarima, dok su bili mlađi čak i o smrti, zvijezdama, Sotoni, a sada, sve češće, o onom što su taj tjedan pročitali u Arkzinu – o Paulu Virilu, Williamu Borroughsu, technu, grupama poput Fun-da-mental, anarhizmu, pacifizmu, Internetu. Tu listu imena nabrajao je, pocupkujući na drvenoj klupi u Parku kulture, nasuprot velikom tenis igralištu, okruglasti Časlav (vanbračno dijete hadezeovskog satrapa, raspoređenog negdje u slavonskoj provinciji) koji je sam sebe dobrovoljno proglasio anti-ideološkim pacifistom, i bio spreman uvijek se upustiti u najvatreniju raspravu o ratu, obasipajući protivnika najnezamislivijim tezama i podacima. Gubio bi živce kada bi Rifat za obojicu izjavio da su “izabrani” (i to on kome se zgodne cure smješkaju otprilike pedeset sati dnevno). To je bilo jedino, inače je njegov pacifizam bio autentičan i besprijekoran. Rifat je živio na kraju grada u golemoj dvokatnici u kojoj je sve kuljalo od djevojčica i dječaka njegova uzrasta. Očuh mu je poginuo u sumnjivoj prometnoj nesreći, a majka, još uvijek ljepotica, na početku rata još se jednom udala, ponovno za pravoslavca, dovevši još djece u istu kuću u kojoj je dotada živjela. Sve ih je nakon rata zaposlio njen brat Pero, vlasnik informatičke firme – zvali su ga Jesus zbog uvojaka, uskog lica i mekih ruku. Pero J. bio je nezadovoljan što četa tinejdžera i brucoša crnči dan i noć nad njegovim kompjuterima (no, u protivnom su gladovali). Rifatov otac živio je u Sandžaku, nakon rastave nije se javljao, nitko zapravo nije znao je li uopće bio živ, što je Rifata malo brinulo, jer dvokatnica je bila njegova, što je nosilo poseban status… Onako mršav i tamnoput, kao revolveraš iz Peckinpahovih filmova, izgledao je druželjubivo i ljubazno. Jedino je Časlav znao da je to maska – Rifat je bio opasan i ambiciozan.

Časlava je žarko privlačilo ovisništvo – planirao je dokučiti temelje svih stvari. Rifat je pak sanjao samo o jednom – da postane diler. Zasada se obojici sviđala slika starinskog alkosa kako sjedi i bez prestanka pije – prije ili kasnije trenutak spoznaje mora se zbiti ako imaš nešto u sebi, mislili su, važno je samo prepoznati taj moment. U međuvremenu bavili su se streljaštvom, no na streljani bi brzo gubili interes za oružje i nastavljali sanjati o ecstasyjima, na primjer, ili opasnom heroinu. Jedino što nisu poznavali nikoga tko bi se bavio raspačavanjem. Rifat je negdje pročitao da bi zabraniti droge značilo zabraniti znanje! Droga je – čitao je Časlavu – napuštanje linearnog govora, linearni govor je instrument kontrole, sprečava proširenje svijesti, zamućuje misli i osjećaje.

Časlav je u kvartu teško preživljavao jer su nabildani tiposi u trenirkama koristili svaku pogodnost da mu pojasne istinu nacionalnosti; dok su ga šamarali, bio je uvjeren da ih potplaćuje otac pa je vikao iz sveg glasa da je komunist – kada bi se stvari strašno pogoršale, majka bi ga poslala u Pulu kod rodbine. No, to je bio čak i manji problem. Postojalo je nešto u njemu što se butrama nikako nije sviđalo – istina da nije bio taktičan, ali nisu ni drugi pa su svejedno karali. Nisu ni drugi bili šarmantni, potkoženi, ali… Časlav je ludio – ljuljao se na samu pomisao na pičku, najlakše ga je bilo uništiti pitanjem kada je posljednji put jebao. Osjetljiv i na najmanju aluziju, depresivan k’o nosorog, osjećao se kao da ga je zadesio svemirski invaliditet. Rifat je pak shvaćao težinu problema. Stalno je tražio neke ženske za zajednički izlazak, no uvijek bi se dogodilo isto – obje frajle bi se zalijepile za njega, što je Časlava raspižđivalo, pa se Rifat držao rezervirano, što je Časlav primao s punom zahvalnošću.

Ove noći imali su plan, plan s blizankama napunjenim čudnovatnim seksepilom – Cicom i Gicom – koje su slušale Depeche Mode, čitale, je li, njemački Bravo i tajile da pohađaju tekstilnu školu. Ne bi ih se nikada sjetili da jedna nije, navodno, izjavila da je Časlav simpa.

Već su jednom izašli skupa, u Ribarski dom. Nakon požderanog fiša, fuj-vina i Rifatovih viceva, izašli su na bent: Rifat je dograbio jednu, ali ona druga je Časlavu izmigoljila. Bila je to katastrofa nad katastrofama (jedino što nisu otkrili je li to bila ona kojoj se sviđa ili ne). I onda je Časlav rekao subota, definitivno subota, kao u westernu. I kao u video igrici ponovo su prošli sve faze, i sve je opet bilo isto, jedino što su se u jednom momentu svi četvero ljubili. Časlav je gnječio sise, u svakom slučaju – to je Rifat jasno vidio – prejako. I blizanka je stvarno šmugnula natrag u automobil. No je li to bilo dovoljno? Je li sada shvaćao da je to razina na kojoj će propasti, odnosno da žene nekim muškarcima dopuštaju sve, a nekima niti jednu grešku.

U automobilu se Časlav pokunjio od muke. Pokušavao je, na silu, kroz prozor, prozrijeti ravnicu, kao krivca za sve loše stvari, hijerarhiju, separaciju i segregaciju. Klase, vlasništvo, religija. I onda je shvatio što je traumatično iskustvo ljudskog društva, ovoga društva. U ovoj ravnici, vrtovima, oranicama: poljoprivreda. Tu čuči užas – tek kada smo počeli rezati zemlju, pali smo u nemilost. Kanibalizma nije bilo prije toga! Tada je počela bijeda civilizacije, kada smo zaboravili da su biljke čudnovati duhovi koji rastu u šumi. Zato smo tako nesretni jer nismo shvatili da živimo na zločinu, silujući majku zemlju – pomislio je vadeći iz pretinca klupski pištolj.

 

4.

Maštovitiji slučajevi zločina u ovom su gradu bili zapravo rijetki, a kada bi se konačno dogodili još rjeđe bi bili zaboravljani. Poput onog karaktera s početka sedamdesetih, primjerice, koji je izvadio snajper i s vrha zgrade koju su zvali Ljepoticom pucao po prolaznicima. Ili jednog drugog koji je na sam Badnjak uhvatio mladu medicinsku sestru i čitavu noć je silovao i mučio (što nije bilo prvo silovanje u toj ulici novih poljoprivrednih strojeva, koju su valjda zbog popularnosti partizanske tv-serije, nazivali Lujzijanom, a ne “seksi-machine stazom” ili “fuko-wheel-drumom”). No drugi zločini valjali su se monotono ritmom mlinskog stroja i nitko se nije sjećao kada je posljednji put netko nekoga polio benzinom, dekapitirao ili oteo. I kad se zbila prava otmica, grad je morao brujati, čak je i na naslovnoj stranici Glasa Slavonije – tradicionalno nesklonog crnoj kronici – objavljena slika otetog s prigodnim tekstom. No, sama riječi otmica nije se pojavila u novinama, premda je svima bilo jasno da je otet novopečeni bogataš Hulio, vlasnik građevinske firme, štedionice, cd-shopa i kafića, koji su, govorkalo se, paravan za pranje novca i općinski narko biznis. I Ranko ga je u tom vremenu, navodno uspješnom, viđao najčešće navečer naslonjenog na Jeep Cheeroke s mobitelom u šaci. I tek sada, dok je držao novine u rukama, shvaćao je koliko se toga promijenilo – iz novina mu se smješkalo poznato debelo i prijateljsko lice iz nekog drugog vremena, koje je moralo biti bolje i ljepše. I nije znao je li to još uvijek on, onaj Hulio koji je sebe opisivao kao moralista i rokera i koji se nikada ne bi doveo u ovakav položaj.

Onaj stari (za kojeg je Ranko mislio da ga poznaje) znao je za sve singer-songwritere, bandove, filmove i redatelje, a njegova kuća bila je fantastična vrsta posuđivaonice: što god da si spomenuo, Hulio bi nešto iščačkao – kazetu, ploču ili ispresavijani novinski tekst. Skupljenoj arhivi možda bi i Dražen Vrdoljak zapljeskao da ju je mogao vidjeti na nizu ručno izrađenih metalnih polica. Sve je bilo pažljivo razvrstano, po abecedi i po vrstama – zastupnici west coasta, britanskog folka, countryja, country folka, progresivnog countryja, čak i country-swinga i country-soula. Svoje adute Hulio je u društvu izbacivao poput brokera (što je, na kraju se ispostavilo, i želio biti): Drake, Clark, Parsons, Buckley, Ely Emmylou Harris, Fairport Convention, Johnny Cash, Willy Nelson, Townes Van Zandt…

– To je glazba, ne drndanje, ne politika, već glazba! Glazba! Shvaćaš, želim reći, to će ti se sviđati i za dvjesto godina.

Sve što je znao o glazbi i filmovima Ranko je naučio u njegovoj kući u kojoj je sve kipjelo od starih časopisa, novina, rock i filmskih enciklopedija i biografija, video kazeta, ploča, kojekakvih memorabilija, zastavica, postera, plakata, čak je tu bilo i jedno minijaturno gitarističko pojačalo. U kuhinji, na najuočljivijem mjestu, tamo gdje inače ljudi zakucavaju križ, kočila se uokvirena crno bijela fotografija Willyja Nelsona. Nekom izvana moglo bi izgledati da se čitava obitelj prije ručka moli baš Njemu, svetom Willyju. Hulio se rano oženio i uvijek je, gdje god je mogao, naglašavao svoju odanost obitelji i djeci. Uvijek pun planova, a najblistaviji i najdugotrajniji bio je plan o osnivanju rock kluba: ne disko klub, mahao je prstom, nego klub gdje će se slušati folk, country i rock (bez tamburaša i narodnjaka). No čak i taj klub bi funkcionirao pod obiteljsko-prijateljskim parolama.

– Svi mi koji volimo Johna Forda dio smo iste obitelji.

Ili:

– Vidjet ćeš, jednog dana će i Townes Van Zandt svirati u mom klubu.

Ranko nikada nije upoznao nekoga tko tako strasno voli život. Sjećao se kako se smije, onako velik, debeo i ciničan. Na mobitelu je još treptala poruka Velez, koja je mogla značiti samo da je Hulio u nevolji. Nakon što je dobio poruku, odmah ga je nazvao, ali mobitel je bio isključen. Velež, birtija na izlazu Osijeka u blizini Nemetina, bila je hulijevska intimna šifra. O tome je često pričao – zamisli birtiju u garaži obiteljske kuće, u kojoj trešte narodnjaci, sve vrvi od prekrasnih kurvi, droge i pucnjave. Plus idealno sklonište za švercere i mafijaše (sve je to pripovijedao s dahom nedokučive sanjive nostalgije). Svaki put kada bi u grad ulazili s istočne strane, Hulio bi neutješno uzdahnuo: Evo Veleža!

Ranko je zgrabio kvaku silovito, no nije se dogodilo ništa od onog što je očekivao – niti je harmonika cijuknula ranjeno, niti je debela našminkana plavuša potrčala prema kazetofonu. Ali šest smećkastih lica nasmiješilo se, ustalo i odmah udarilo svirati. Četvorica gudača i jedan klarinetist zasviraše u ritmu čardaša, a Ranku se u trenu zavrti u glavi od zadovoljstva. Sve drugo bilo je onako kako je Hulio opisivao – kockasti crveno-bijeli stolnjaci, plastične stolice, bakrene pepeljare i kalendar FK Veleža iz 1979. godine. Konobarica je, također po Hulijevom opisu, sumnjičavo promatrala novonastajuću situaciju točeći pivo u čašu. Cigani su počeli pjevati nešto neopisivo melodramatsko na mađarskom.

– Daj im što hoće – rekao je opisavši kažiprstom u zraku kružnicu.

Konobarica se lijeno pomaknula, gotovo istovremeno okrećući glavu prema malešnom prozoru – i Ranko je bio začuo nekakav tresak – a njoj se pričini da netko sjedi u automobilu koji se par sekundi ranije nasukao na rinzol, bez dima ili vatre (nju su u Veležu naučili da gleda svoja posla i da ako netko želi sjediti vani u autu, neka sjedi; naučili su je da se nikada ne pita što se događa i da zaboravi na telefon u hladnjači). Ranko je sjedio za stolom u nepromijenjenoj pozi, a ona je nastavila točiti tekućinu u čaše. Za Visokog, a konobarici se učinilo da baš on sjedi u autu, gazda je posebno držao komovicu na stelaži; Ljubica je vidjela u svom životu svašta ali nikada nekoga tko pije samo komovicu i još, k tome, ne mora ništa plaćati. Rečeno joj je da je to njegova boca, da mu toči kada god zaželi i da je to u nekim zemljama najnormalnija stvar. Ona ništa nije pitala, gledala je svoja posla i puštala kazete tiho kad nije bilo Cigana, što je bila navika iz vremena kada su zbog Sinana i Šabana ovdje izbijale krvave tučnjave. Pamtila je kako bi se u trenu u birtiji podijelili: jedni su insistirali da pušta, drugi su joj branili, a gazda se uzdao u njezinu procjenu tko je nasilniji. Ljubica je Visokog odavno simpatizirala jer mu je bilo svejedno što svira. I baš kada je uhvatila za novu mokru čašu, odjeknuo je pucanj. Nad garažom je nalegao huk tišine. Oboje su napeto osluškivali, Cigani su se vratili u kut i čučnuli, vani je nešto zašuškalo i palo paničnim treskom. Netko je zastenjao, puna čaša pala je na pod.

U sljedećem prizoru, vičući i plačući, silovito utrčavaju dvije polugole curice – jedna za sobom ruši nekoliko stolica, a druga povlači kockasti stolnjak. Za njima dotrčavaju dva dečka, nešto starija. Deblji drži pištolj u ruci.

– Pička ti materina, da ti pička materina – vrisnu sitnija čučnuvši i istodobno zaprijetivši prstom.

– Fuj, koje odvratno mjesto – reče druga.

Deblji vikne curama:

– Joj, niste ništa shvatile, to je bila samo šala, ma dječja igra, kao lovice.

No drugi stane ozbiljno:

– Jesi li ti pucao?

– Nisam. Evo ti pištolj pa pogledaj!

Meci su doista ležali u bubnju.

Vrata birtije su, kao u westernima, mahala sve sporije. Djevojčice su plakale u kutu nasuprot Ciganima – dječaci su ih prezrivo promatrali sa šanka. No onda je opet velikom brzinom protutnjao auto udarivši o nešto uz veliki prasak. Dotulila su i dva policijska golfa okrećući se na mokrom asfaltu. Od svega toga šestorka u birtiji nije vidjela ništa, osim par teško shvatljivih a zastrašujućih fragmenta. I zato su nastavili napeto gledati u raskriljena vrata kao da odatle očekuju rješenje čitave zavrzlame. I, iznenađujuće, dovijuga plavuša iskolačenih očiju, siva, krvava, ispovraćana: uđe i poput palačnike se smota na pod.

 

5.

Žute trake vijorile su u maglovitom jutru. Ljubica je neodređeno gledala prema rijeci, nad kojom su visjeli oblaci pare, oslonivši se na plakat na kojem je velikim slovima pisalo Gipsy Magic, Istvan Lakatos and his gipsy band, s kojeg su joj se smiješila šestorica sredovječnih tamnoputih svirača odjevenih u bijele košulje, crvenkasto-zlatne prsluke i crne hlače (ona ne samo da je dobro znala njihove fizionomije, nego je s jednim, proćelavim i debeljuškastim, prošla kroz vrlo teške momente) i promatrajući kako su to policajci razvukli trake. Po njenom mišljenju u poprilično enigmatičnim smjerovima. Konobarica je, nadalje, zamišljala svoga gazdu, koji je izrazito podsjećao na Omara Sharifa, kako joj govori – dobro, možeš li ti meni, objasniti što se zapravo dogodilo (zbog nečega uvijek bi izostavljao posao na kojem je namlatio pare: uvođenje plinskog grijanja). Ljubica nikako ne bi znala objasniti kako je ostala hladne glave, kada je izgledalo da su svi izgubili pamet. Najistinitije u svemu tome bilo je da nije puno toga vidjela. Gotovo ništa. Jer hladnoća je neka vrsta sljepila – letjele su boce, pod je bio prekriven staklenim krhotinama, fijukali su meci, a ona se nekako automatski isključila iz svega. Pa kako bude. No, puno kasnije, naćulila je uši i prisluškivala što policajci između sebe govore. Izašla je van, sakrila se u staju i sve zapisala u blokčić. Jedna otrovana i pretučena plavuša, odvezena u bolnicu, tko zna je li živa. Jednom, maloljetnik optužen za pokušaj silovanja, možda i ubojstva. Jednom, pravi profesionalni ubojica slomljene kičme – vidjela ga je kad su ga iznosili na nosilima, kao na nogometnim utakmicama. Drugi, njegov blizanac, u bijegu. Dvaput, lakše ozlijeđeni policajci. Jednom, oteti debeljko u smrskanom autu, s neizvjesnom budućnošću.

U staji je smrdjelo po svinjskim govnima, što ona nije primjećivala, iako nije postojalo na ovom svijetu ništa što bi je više ljutilo – jako ju je brinuo rusvaj koji je nastao u birtiji. Najgore što su joj policajci bili zabranili da bilo što posprema. To bi šefa moglo ražestiti (bio je bolesni pedant). Nadala se ipak da će već sutra biti sve po starom. Valjda će shvatiti da ona nije ništa kriva. Problem je bio što je on najviše volio maltretirati ljude koji su sasvim nevini. To ju je izrazito nerviralo. Nervozno zapali cigaretu – dok je mahnula šibicom pričini joj se da nije sama u staji. Dapače, netko joj puše za vratom! Razmišljala je da li da se okrene ili ne, a onda osjeti dobro poznati smrad komovice.

Bilo je prekasno za bijeg, snažne ruke već su je grabile za vrat. Pogledala je prema dolje: njena stopala su se već lagano njihala u zraku.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.