Trg Lava Mirskog | Nenad Rizvanović

ROUND AND ROUND

 

U zadnji trenutak se predomisli i uđe na stražnji kazališni ulaz. Dok prolazi uskim hodnikom kraj portirnice, debeli proćelavi zaštitar mrzovoljno ga ošine pogledom. Mišo uhvati nekoliko bijesnih koraka i zastane – zašto li uvijek mrzovoljno gleda ispod naočala, mater mu? Jednom bi se trebao vratiti i upitati ga jel’ ga plaćaju da se mršti ili šta? Neodlučno napravi još korak dva – bilo je tu još nečega – zaštitar te, priznaj si, otvoreno mrzi. On bi te, da nisi glumac, ščepao za vrat i bacio van na šljunak. S veseljem bi te ponizio, pljunuo i radosno se popišao! Mišo se okrene i zatrči prema portirnici: razmišljao je što će učiniti kada ga zaštitar opet pogleda onim nedvosmislenim pogledom, punim mržnje; da li će ga prvo uhvatiti za zelenkastu košulju i prodrmati tako da mu popucaju gumbići na košulji? Volio je taj zvuk, no istina je bila da je želio debelog vidjeti u jadnoj potkošulji – još od vremena kung-fu filmova u kinu Zvečevo uživao bi kada bi pušili odurni trbušasti zločinci. Ili da mu najprije zbiči u lice? Mogao si je predočiti kako živčano lete naočale, bilo je nečeg energično privlačnog u tom prizoru. Otvori vrata – portirnica je zjapila prazna. Zahod je bio na prvom katu, tamo nije mogao biti. Kamo li je stoka pobjegla?

Doista nije imao strpljenja čekati debelog. Uspeo se po stepenicama grebući po prljavo-žutim zidovima i starim ljepljivim plakatima, usput odalamivši po zgođušno stiliziranoj smećkastoj lampici. Na potplatima cipela hvatala se bljeskava prljavština. Iz garderoba, vježbaonica i skladišta valjao se slatkasti smrad sve do pozornice i gledališta koji su blještali, pa, skoro božićno. Ženski vrištavi glas prolomi se hodnikom i Mišo zastane. Pomisli kako je stvarno iznenađujuće što ovdje još uvijek daju opere i mjuzikle, klasike, komedije, drame, čak i predstavu u kojoj je Hitler glavni junak. I što je čudnije – mislio je – krojačice još uvijek dolaze u radionice svaki dan, inspicijenti na probe, glumice u kazališnom kafiću i danas ignoriraju sumnjive umjetničke kreature, a bugarski svirači, dovabljeni za male pare, i dalje su neprimjetljiviji od svojih automobila s crvenim registracijama u dvorištu kazališta.

Uprava, dvojac smiješnih ekonomista, o teatru nisu imali pojma i nikada u životu ne bi ni pomislili da bi mogli upravljati tako nečim važnim kao što je kazalište. No, čim su postavljeni, doveli su propalog nogometaša da preuzme kazališni šank (a taj ga je odmah pretvorio u živopisno mjestašce gdje zalaze političari, nogometni treneri, kurve). Šuškalo se da Miši pripremaju otkaz. Njemu je pak čitava ta kukavna provincijalna igrarija odavno postala nepodnošljivom. Odlučio im je dati povod, ma što povod, povod nad povodima – uzet će kazališni revolver napunjen lažnim mecima, na samoj premijeri prići će intendantu i prisloniti mu cijev na čelo! Neka jadnik preklinje za svoj život! On će si pak dati oduška i vikati:

– Ako nekoga treba izbaciti, to ste vas dvojica glupana, nemate pojma, predstave su vam karikaturalne, imbecilne, naročito ove slavonske, samo nema nikoga da vam to kaže.

I sada je stvarno odlazio u inventar uzeti pištolj. Primi ga u šaku. Prsti su mu drhtali dok je ubacivao metke. Činilo mu se da će bubanj eksplodirati ako ga malo jače protrese, da će, kada povuče otponac, poskočiti u ruci kao životinja i izrigati spremnik. Barem na sekundu u dvorani će svi utihnuti dok budu promatrali taj veličanstveni prizor: intendant mu je klečeći obujmio noge, i rida.

Premijera još nije počela i Mišo potegne iz sasvim nove pljoske pa skrene prema vježbaonici. Želio je vidjeti posljedice događaja o kojem su danas svi pričali – noćašnje narko zabave, koju je propustio zbrojem neoprostivih slučajnosti. Stane zadivljeno čim je stupio u prostoriju – od skupocjenog klavira nakon generalne probe ostala je hrpa komadića. Netko je, da priča bude potpuna, čitav događaj snimio kamerom, što se možda činilo efektnim u onom trenutku, no snimke se dokopao intendant i čitavo je jutro vrtio na video-rekorderu. Unatoč svemu, nije ni zucnuo jer je redatelj na posljednjim izborima režirao Predsjednikove predizborne nastupe. To nije bio jedini intendantov problem, nikome se nije sviđalo što na kraju premijerne predstave Sveti Petar i Vrag sklapaju neku vrstu ugovora, a lukavi redatelj, jedan od protagonista narko zabave, namjerno je istaknuo ulogu Vraga u predstavi u kojoj su glavni likovi propali glumci, ili još bolje rečeno, njihove ograničene umjetničke moći, pa do uspjeha mogu doći jedino uz pomoć Nečastivog.

Velika narko zabava dogodila se dan prije nego je grad pohodio stari vojvoda, potomak cara kojeg su se, kao, svi još rado sjećali. Tri države i četiri režima kasnije, smiješni je starčić dočekan pompozno. Odveli su ga u općinski svečani foaje točno u podne, gdje su ga nestrpljivo iščekivali županijski primati – prepoznatljivi po bijelim košuljama i živopisnim šarenim kravatama – te mnoštvo osječke malograđanštine, nešto bivših političkih zatvorenika i uparađeni debeli kolumnist najtiražnijeg nacionalnog dnevnog lista. Političari su neprimjetno otpuštali zadnja dugmeta na košulji, debeli vratovi su im se crvenili na rubu okovratnika. Kasnije su svi zajedno otišli u kazalište – “carska vizita”, nacionalisti, pljačkaši. U foajeu HNK-a konobari su pripremali bakanalije.

Mišo se sakrio u najvišu ložu – promatrao je kako se oko Nadvojvode sve meškolji i drmuska. Čitav mu je prizor bio više no iritantan – lokalni političari sjali su od zadovoljstva gledajući u tom austrijskom starčiću neku svoju sliku – pa iako rođeni u pasivnim krajevima, svaki bi se, da ga se samo upita, zakleo na neko svoje polovično austrijsko ili ugarsko podrijetlo. U čast Nadvojvode, kojeg je toga dana iz Zagreba Predsjednik otpravio u Osijek specijalnim zrakoplovom s veleredom prestižne nacionalne budalaštine, priređena je prigodna svečanost. Na binu izađe neki uparađeni konj – Mišo je u njemu prepoznao sitnog lokalnog prevaranta – i zaviče iz sve snage.

– Prije premijere održat ćemo Svečanu sjednicu osječkog ogranka Hrvatske paneuropske unije.

Zaori se golem pljesak, kao da je svatko poželio Njegovoj Ekselenciji najtoplije čestitati na ordenu i zahvaliti na svemu što je učinio za Hrvatsku.

Mišo je zanijemio kada je neki mali tip, gotovo patuljak, počeo brbljati o “carstvima koja su danas često objekti različitih emocija u širokom rasponu od, na primjer, Dušanovog carstva pa do Austro-Ugarskog”. Neviđeno se znojio, trljao maramicom preko očiju, mikrofon mu je klizao iz ruke, ali nije se dao: klimaks je tempirao za objavu svog Velikog Plana. Njegovoj Ekselenciji predstavit će znanstveno-nadstranački pilot-projekt “Rur-urbana ravnoteža Slavonije, Baranje i Srijema (Hrvatska – Bosna i Hercegovina) u HBH Trokutu, 20. za 21. stoljeće.” To treba valorizirati na međunarodnom simpoziju “Europsko proljeće u HBH Trokutu” koji će se u našem gradu održati 199_ godine. Cilj nam je – urliknuo je – odvojiti hrvatskog ČOVJEKA od hrvatske OBITELJI.

– O, pa pička ti materina, nemoj tu više srat! – Miši je došlo da također urlikne, no u tom trenutku Njegova Ekselencija iznenada je ustala i zapljeskala, parovi u godinama primili su se za ruke, baš kao da se prepričavaju davne anegdote s habsburškog dvora, a ne analiziraju “pukotine koje sprečavaju”, pljesnuo je oznojeni debeliš, “anektiranje hrvatskih dijelova BIH matici zemlji”. Za tog starčića čuli su još kad su bili djeca. Izgledalo je kao da misle da je sve što se dogodilo u ovom stoljeću na neki način privremeno te da je u nekom stvarnom svijetu on još uvijek njihov car. Ponesen, osamdesetogodišnjak izađe za govornicu i izmuca krasnu priču o dosad nepoznatom udjelu marokanskog kralja u procesu priznavanja Hrvatske.

Mišo je razmišljao što će se dogoditi kada izvuče pištolj. Hoće li mu prisloniti pištolj na čelo? Ili iznad uha? A kada ispuca ćorak, hoće li mu on spaliti kosu ili bar spržiti kožu na lubanji!? Shvaćao je da žarko želi ozlijediti intendanta, kojeg su zvali Šifra otkada je dao zatvoriti kazalište

Predstava još nije počela i teatar je brujao kao vekerica. Mišo krene prema foajeu i otvori vrata: ljudi su se raštrkali po foajeu. Mišo se zaputi prema šanku sredinom dvorane. Oko njega su bljeskale sjajne boje večernjih haljina, ženskih čarapa, parfema. Postajalo je strašno vruće; primjećivao je da gotovo nitko ne obraća pažnju na njegovo kretanje. Uzvanici bi ga u najboljem slučaju samo okrznuli pogledom. Provincijalna elita očigledno ga je prekrižila. Kao da nikada nije bio glumac. U predstavi koja je tek trebala početi baš on je trebao biti Đavo. Ne doduše neki veliki Đavo, već jedan majušni vražićak koji nesebično nudi svoje usluge provincijalnim glumcima. No, na probama bi se uvijek netko rasplakao, po sudu redatelja baš njegovom krivnjom, pa je na kraju udaljen iz predstave.

Hodao je i dalje, i zatim se iznenada ispred njega stvori ljubazni i nasmiješeni intendant. Mišo se usplahiri, nije znao gdje je stavio pištolj. Negdje ga je stavio, ali gdje? U koji džep? Ruke su mu odrvenjele, sada, stojeći ispred intendanta, nije se mogao pretraživati. Ovaj ga dodirne po ruci, nešto mu čak u prolazu i prošapne.

Intendant je bio vrlo ugodan tip, jedan od onih koji su omiljeni u svakom društvu, koji u pravom trenu zna ispričati vic ili poljubiti žensku ruku. Njegova mala, zapravo nevažna gesta ljubaznosti Mišu je potpuno zbunila. Čak se i okrenuo, poželio mu nešto odgovoriti, no intendant je već bio nestao. Mišo se osjećao bijedno, u obraze mu je udarilo crvenilo. Hitro izađe na balkon i snažno udahne. Neshvatljivo kako je ispao jadan, kako je čitav plan propao. Napravi par koraka u jednom pa u drugom smjeru, još jednom i još jednom, i onda uhvati pištolj, digne ruku i u čelo ispali čitav šaržer.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.