Trg Lava Mirskog | Nenad Rizvanović

ŠTA JA RADIM OVDJE?

 

1.

Netko stoji ispod hotelskog prozora i govori brzo i tiho, a tebi potkošulja i čarape ispadaju iz ruke, povlačiš zatvarač nove jakne – dolje na ulazu s kapom u ruci, stoji vozač u plavom teget odijelu. Brzo prelazite preko školskog dvorišta kojim jure džipovi i bolnička kola, ranjenike raznose ovamo-onamo. Odnekud se prolomi strašna eksplozija, nešto leti iznad školske zgrade, dim, pogledaj! Kao zmaj iznad sportskog aerodroma. Netko ti maše, pokazuje traku oko tvoje ruke, tek sada je primjećuješ, kao i maskirnu uniformu (otkud ona na tebi?). Netko glasno govori:

– Čeka Vas streljački vod – vidite – i upire prstom prema crvenom školskom zidu ispred kojeg stoje neki ljudi.

– Tko su oni?

– Njih se mora strijeljati i bit će streljani, svi, čeka se samo vaša zapovijed.

Tvoj glas prekrije tutnjava valjaka i strojeva, prašina poplavi igralište, pijesak i benzin preliju se preko čizama koje iznenada nestaju. Ništa nije užasnije od tutnjave u mirnim ljetnim poslijepodnevima, bubnjanja pneumatskih bušilica i strojeva, motora, u ime ideje o ljepšem, prirodnijem i modernijem gradu. Momci u kombinezonima tapšaju se po ramenima, rolete lupaju o drveni ram.

Iz tvrde postelje vidiš ormar, tepih, porazbacane vinile, stari radio-aparat s gramofonom. Očekivao si da ćeš se probuditi u Ketinom krevetu i da ćeš izaći na balkon okrenut prema istočnom predgrađu, s pogledom na stadion i restoran Bijelo-plavi.

U njenom krevetu dizao si ruke i noge iscrpljeno (a tako si bezazleno i bistro legao). Tokom noći na sekundu bi se probudio kada bi se promeškoljila, izvila bok ili gležanj, čak si možda i vidio obris duguljastog privlačnog tijela. Više ne znaš što svijet očekuje od tebe, sada će biti još teže, bez uskog hodnika, kuhinjice, široke sobe s dva obična madraca i velikim balkonom, ali već neko vrijeme znaš da se stvari koje su strašno potrebne dobivaju onda kada više nisu tako važne. Još prošlog jutra ustao si i krenuo prema gramofonu. Na poklopcu je bio nalijepljen žuti papirić na kojem je pisalo Keti je otišla. Ti nisi više mogao izdržati i preselio si u hotel.

 

2.

Navečer si se ljuljao u naslonjaču gledajući nekoga tko je nepomično stajao ispred staretinarnice (u kadru ranije uskomešao je ruke i noge, kao da će se uzverati na neki visoki zid, na primjer na zid Plućne bolnice). Iz staretinarnice kao da su ga dozivali razvaljeni frižideri, šporeti, ormari, stolovi, sviruckale frulice, melodike, violine, akustične i električne gitare. Odsvirao je s njima dva-tri tona i vratio se u park sve do zapuštene spidvej staze iza zgrade veslačkog kluba Iktus. Stao je i promatrao tri paralelna velika nogometna igrališta NK Zanatlija, a zatim u pirueti, nakostriješivši se kao velika ptica, krenuo nalijevo, prema bulevaru ili na prljavu obalu rijeke.

Keti je otišla jednog od toplih zimskih dana koji se možda ne bi pamtili da nije bilo one pjesme o proljeću “čak i u decembru”. Pojavljivali su se iznenada, nakon dugog niza kišovitih dana ili nakon prvog snijega koji uvijek pada prerano i dekorativno – no svejedno mu se svi vesele jer šara prizore kao na božićnim čestitkama. Tako kitnjasti, potraju dan-dva, a zatim se polja, parkovi i asfalt izravnaju u masnoj blatnoj mrlji.

Kapljice blata prskale su dok si trčao na Promenadi, a salo slobodno plesalo oko trbuha. Od kompe, Bijele lađe, Zimske luke, pješačkog mosta, prema željezničkom i dalje prema Donjem gradu, do pejzaža ugodnih i mirišljavih u romantično-sunčanim pozama, čak i kada su okovani ledom i sivim oblacima. Kočili su ti se zglobovi i mišići, gubio si dah dok si trčao pored žičane ograde do kina Papuk (na raskršću ideš udesno prema zgradurini Elektroslavonije). Shvaćao si da je meka svemirska trulež nabijena u ove fasade, skamenjen životinjski leš usmrdio se i zaudara. S mosta si promatrao kako se jedno za drugim pale ulična svjetla: u produžetku otvarao se komadić po komadić ulice, u prozoru najbliže zgrade netko je upalio običnu kuhinjsku lampu, semafori su prijateljski namigivali, namignulo ti je i crveno automobilsko svjetlo prije nego što je zamaklo na šetalište, još jednom se pojavilo i nepovratno nestalo.

 

3.

Tik uz velika blješteća slova penješ se uz požarne stepenice na terasu. Prilaziš ogradi i pališ cigaretu. S ovoga mjesta vidi se i najdalje majušno svjetalce daleko u ravnici, sićušno, iza željezničke pruge, nebodera, tvornica i ponekog lica na ulici, smrznutog i iscrpljenog.

Sićušna svjetalca uokvirena snijegom, maglom i svjetlom, drugačija su ovdje nego s prozora sobe iz koje si izbacio hranu i knjige, a ranije i gitaru, pojačala, papučice, kompakt diskove i video-kazete. Sve su stvari šutnute ispred sobe. Ispod hotela rasprostrli su se čičkovi bljeskavo-titravi, crvenkasti, plavkasti, žućkasti, kao u starim filmovima iz sedamdesetih, u kojima svijet raste ljepši i bolji iz pobuda neshvatljivo naivnih. Tko nije vidio takvih filmova u djetinjstvu sjedeći ispred ekrana napunjenog prijaznim slikama trgova, hotela, bazena, ugodnih automobila, stvarčicama i sličicama u kojima uvijek nešto radosno i užurbano krčka, zviždi i trubi, a okolo sve izgleda čisto i pitomo, kao pokošeno svijetlim sunčanim danima? U podlozi tiho curka braziliana. Tramvaji, parkovi i panoi, onako kako bi u stvarnosti trebali izgledati, za nostalgične obiteljske albume, stvoreno kako bi se mogle izreći tisuće radosnih stvari, bezazleno i bistro, čak i u noćima kao ova, dok se dolje na ulici između dva tramvaja nešto meškolji, izvija gležanj ili se iza zadnjeg svjetlucavog titraja sve stišava i nestaje, čak i predodžbe o privlačnom duguljastom tijelu.

U izduženom krilu hotela neka djevojka skvrčila se u fotelji ispred ekrana, okrenuta leđima prema prozoru. Neobrijani debeli tip u šoferskoj kožnoj jakni – iza leđa staraca – drmuska oko stražnjice mlađe ženske, starci pristojno sjede i prave se da se ništa ne događa. Djevojka sjedi u jednoj od onih blijedo-zelenih prugastih muških pidžama koje su u provinciji valjda uvijek u modi, i plače.

U toj sobi ležao si između omota albuma, knjiga, kazeta, novina. Iznad kreveta zalijepljen je poster V. I. Lenjina, u naravnoj veličini. Zapalio si smotuljak i, smiješna stvar, tvoje ženskasto tijelo napuhalo se kao da je potopljeno u vodu; i široko ovalno lice napuhnulo se preko debelih štreberskih naočala – zbog kojih su ti se uvijek rugali – dok se dim kotrljao u plućima, a Lenjin na zidu spremao povesti neke opasne tipove u akciju, kakvi god bili, mali ili veliki, visoki ili niski, nezgrapni, preljubnici, izdajice.

Žmirkaš misleći kako će se razbacani papiri užariti, dok se sa zida maše i protestira, iz zvučnika dolazi brmnnrr, kao iz divovskog zamrzivača, a onda padaš na leđa grčevito držeći malim prstom i palcem rožnate okvire naočala.

– Gdje su ostali? – pitaš dok ti se debelo lice mreška u zrcalu, a naočale spuzuju, klimaju u kadru lijevo-desno, lijevo-desno gutajući, u zadnji čas, riječi, riječi, riječi… hladan zrak na hotelskoj terasi je hladan zrak.

 

4.

Kada prođeš kroz retfalačko groblje, nastavi prečicom do Industrijskog naselja, preko vrtova, cestom pored pruge i klimavih plastičnih straćara, potrči jednostavnim ritmom dok željeznička pruga okomito ne prepriječi cestu i dok iznenada ne iskrsnu vrtovi, vidljivi na čistoj mjesečini – popni se na pješački drveni most, nad željezničku stanicu, nakon što prođeš zelenkastim asfaltom uz tračnice i željezničarske barake, prema mostu ispod kojeg kuljaju kolutovi bijele pare i nestaju u noći, zastani pored kuće u čije prozore možeš virnuti, u fotelji će ležati Keti u jednoj od onih zelenkastih pidžama, vječnih u provinciji.

U hotelskoj sobi ne skidaj kaput, bijelo neonsko svjetlo tući će te u potiljak, nešto će brundati kao masivni frižider, čičkovi bljeskavo-titravi, gotovo romantični, crvenkasti, plavkasti, žućkasti napuhivat će se kao da su potopljeni u vodu, daleko iza željezničke pruge. Upali radio i ugasi svjetlo, popni se na terasu, iza tebe su požarne stepenice i velika blješteća slova. Televizor ugasi.

Djevojka u hotelu sjedi u crnom grudnjaku i malim gaćicama i zbog nečega prebacuje nogu preko noge – bjeličasta unutrašnjost bedara svako malo bljesne u polutami. Pomno obojena kosa skupljena u punđu iznad lijepog vrata. Iz sobe će u jednom trenu zagrmiti glazba (slovenski pop hitovi iz šezdesetih godina, lijepi i nostalgični hitovi), negdje u zgradi zazvonit će telefon – ne, to je kućno zvonce, dolje te čeka šofer. Dok se spuštaš stepenicama zadnje što čuješ je vriskavi ženski glas, završena je glazbena emisija prvog programa u kojoj ste slušali popularne slovenske melodije iz šezdesetih godina, dragi slušaoci, slijedi emisija u kojoj će naš poznati dramski umjetnik čitati pjesme iz zbirke stihova šta ja radim ovdje, pjesme je preveo i emisiju uredio…

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.