Trg Lava Mirskog | Nenad Rizvanović

JOŠ JEDNA KARTA U JEDNOM SMJERU

 

Stajao si ispred bijelog papira na kojem su ispod natpisa – primljeni u šk. godini 1990/91 – bila otkucana imena i prezimena. Ispred Akademijine oglasne ploče navirivali su se i drugi, a ti si stajao i stajao iako si znao da tvoga imena tu nema. Dvorištem bi prohujala kakva bezlična melodija, a ti si podizao pogled prema redovima kockastih prozora. Iza njih su bile sobe u kojima si htio biti, vjerojatno prašnjave, ispunjene rascvalim gitarističkim žicama, metalnim stalcima i studentima koji se natežu oko pragova i melodija. Prema nekom višem zakonu kriteriji Akademije moraju biti previsoki, a ti moraš postati nesiguran, i sve nesigurniji, i vratiti se kući.

Sljedeće što vidiš poplavjeli su prsti na rumunjskom kalašnjikovu po kojem prebireš kao po žicama, u nemetinskom rovu. U toj slici vidiš još nekoga – svog šulkolegu Igora Stankovića koji te nagovara na drukčiji život – čuješ ga kako priča fantastične detalje iz svog života bečkog studenta i uličnog svirača. Taj glas je glas koji te muči. I zatim slijedi važna slika, zbiva se nešto ranije: stojiš u Zimskoj luci na platou iznad dravske vode, osunčane. Vidiš se kako čekaš – svaki čas trebaju stići Musa, Širkan i Habjan, da se zajedno uputite na još jednu pijanku u Plavu Violetu, čuvenu po neobuzdanostima i bestidnostima. Na Promenadi, poplavljenoj ljetom na izmaku, sve živo hoda i trčkara. Ti želiš skočiti, jer se nikada ranije nisi kupao u Zimskoj luci, u ustajaloj dravskoj vodi, toga ljeta posebno hladnoj i neugodnoj. Kada se okreneš, sunce će zalaziti negdje iza Zoološkog vrta, na bentu će veliki smeđi pas juriti za drvenim čamcima koji se tromo vuku po prljavoj vodi.

I sada bi mogao izbiflati sve o muzičkoj školi, da te samo netko pita. Na primjer: nakon Borenićeve smrti školu sele iz Vlahovićeve u Tvrđu, a umjesto metronoma i klavira u učionicama slažu bankovne službenice da na tipkovnicama vježbaju kantate kamata i kredita. Nema više stalaka, drvenih klupica i ormara punih papira i kajdanki – zamijenila su ih neonska svjetla, umjetni fikusi i svjetlucavi namještaj. U učionicama sunčeve zrake više se ne lome u prašnjavim kutovima sobe prelamajući se na zidovima koji vlaže još od kraja kolovoza. Nikada se nisi družio s muzičarima, osim s Mandicom, koja je klavir svirala tek toliko da zadovolji taštinu vlastitih roditelja…

Ah, da, Mandica! Napustila je školu nekoliko mjeseci prije mature, što ti se onda strašno sviđalo (ali na kraju je ipak maturirala). Divio si joj se izdaleka, znao si da stanuje u Beogradskoj ulici, ulaz do cafe bara Valentino. S ljetne terase si lovio njen laki trk iz haustora do velikog motora na koji se naslanjao zalizani robusni tip. Svake večeri hodao si istom rutom od Rome do Valentina. A zatim je počela izlaziti sama. Jednom, sasvim neočekivano, požalila ti se na profesora koji je tražio da seminare predaju kompjutorski obrađene, i na prijatelja koji joj je htio naplatiti ukucavanje i printanje. Bio si izbezumljen kada si shvatio da govori baš tebi: prvo što si joj zapravo u životu rekao bilo je to da imaš kompjutor i da joj možeš isprintati seminar. Nije ti povjerovala, barem ne odmah, jer tada su kompjuteri još bili rijetkost, no ti si rekao da je tvoj otac onaj koji predaje informatiku na Ekonomskom fakultetu. Istoga popodneva sjedila je u tvojoj sobi. Tekst ispisan rukom bio je opsežan.

– To će trajati satima – rekla je buljeći u ekran.

Sjela je na stolicu, a ti si se opružio na kauč i zatvorenih očiju slušao kuckanje po tipkovnici. Kada je kasnije na svoj ženski način rekonstruirala to poslijepodne, rekla je da se već nakon petnaest minuta osjećala kao da je u braku. Ti si kao po dogovoru napomenuo da si, nakon što je hitro pokupila onaj isprintani seminar, pomislio da se kraj zbio prije početka i da si se stvarno iznenadio kada te sutra nazvala i rekla da treba isprintati još koji primjerak. Tog puta predložio si da na videu pogledate film Dan kada su se svi smijali i opet se odigrala ista scena. Film je završio, a ona se pokupila i otišla.

Ipak, sutra te pozvala u kafić i to se kasnije, u zajedničkoj biografiji, vodi kao istinski početak. Počeli ste po cijele dane visjeti zajedno. Noću ste depresivno tumbali grad, tražeći ovaj ili onaj sitni oblik zabave koji još nije bio iscrpljen. Razdvajali ste se tek kada bi morali. Ti si predavao gitaru na donjomiholjačkom odsjeku muzičke škole, nakon iznenađujuće intervencije profesorice Burić. Podsjećali ste na mlade parove koji se spremaju za brak.

I to je trajalo sve do dana kad ti je rekla da je ekonomija budalaština i da će iduće godine upisati arhitekturu u Zagrebu. Ti si odmah rekao da ne ideš nikuda. Hvatao te idiotski inat – likujući si dodao da rat samo što nije počeo i da netko mora ostati u gradu. Ona je otpovrnula da ako nećeš s njom u Zagreb ne moraš, ali da to s ratom nema veze, ona svejedno ide, mora napraviti nešto od svoga života. I stvarno je otišla u Zagreb na prijemni, a ti si konfuzan sjedio kod kuće dok su se zbivali užasni događaji – pokolj u Borovu selu, zgaženi crveni fićo na raskršću Vukovarske i Klajnove, Aljmaš i Erdut, prve granate na Jugu II. Kupio si kazetu Dwighta Joakima Hillybilly Deluxe na sniženju u Jugotonu i stalno je premotavao na mini liniji. Jedva si shvaćao što se događa, ona je javila da je položila prijemni. Vidio si je već u drugom vremenu u kojem ti prije ili kasnije postaješ provincijalno sentimentalni prtljag.

Niste se razdvajali nakon što se vratila. Vrzmali ste se po gradskim ulicama čitavog ljeta, kao da rat ne počinje, kao da su svi još uvijek na ulicama, da je sve u najboljem redu, iako su se s prvim sumrakom ljudi zatvarali u kuće i čekali da im netko, konačno, kaže da je rat počeo. Ti si mislio kako je Osijek, tako sparan i sablastan, tvoj više nego ikada. Kružili ste Tvrđom, između Promenade i Parka kulture tražeći potvrde da morate ostati zajedno, zauvijek, kao u ljubavnom filmu. Na ulicama i parkovima pratili ste opasne šumove, uzvike i psovke. Potmulu tutnjavu vojnih vozila.

Mandica je odlučila da ostane u Osijeku ma šta se dogodilo, ali trezvenom voljom roditelja transportirana je rođacima u Zagreb. Ti si se smušeno motao naokolo dok ti nisu predložili da kao mlad pedagog otpratiš djecu u Slovačku. Tako si otputovao. Njen izlet u Zagreb završio je prije nego što je i počeo: vratila se jer joj je rat u Slavoniji iz zagrebačke perspektive bio neshvatljiv. U Osijeku je prihvatila posao u Međunarodnom crvenom križu, i zatim, kao prema nekoj naredbi, zajedno sa svima ostalima, počela pljuvati po tvom navodnom bijegu i kukavičluku. Sa sve većim brojem granata u njoj je rastao bijes, sve dok ti nije spustila slušalicu.

A ti nisi nikome drugome mogao reći da u Bratislavi sjediš zavezanih ruku. Djecu ne možeš ostaviti samu u stranoj zemlji! Nisi pobjegao uplašivši se rata, nego su takve okolnosti. To ponavljaš sve do pada Vukovara, kada se nekoliko profesora stvorilo u Slovačkoj. Putuješ istog trena, prepun velikih očekivanja! Još ništa nije izgubljeno! U vlaku si osjećao kako u tebi sve bukti. Ne očekuješ da će te dočekati otvorenih ruku, no ono što vidiš nadilazi svaki pesimizam.

Grad izmijenjen, izranjen i hladan kao stara kučka prema svima koji se nisu zajedno stisnuli i propatili ponižavajuće mjesece. Prijatelji te bezobzirno izbjegavaju. Mandicu vidiš slučajno, na televiziji, u uniformi, kako ruku pod ruku sa Zalizanim, obilazi položaje. Hodaš naposljetku prestravljen tutnjavom granata. Zatim ti uručuju poziv i šalju te u stošestu. Još istoga dana čučiš na razrušenom pogonu Saponije. Nisi bio u vojsci i sve učiš na licu mjesta, brzo. Neprestano se pitaš što ta puška radi u tvojim rukama? Čija je to spremnost da pobije sve što se kreće s one strane linije fronte? S tvoje strane pjevaju mračne pjesme i već i ti mrmljaš odurne stihove.

A zatim se uplašiš sebe samog. U jednom trenutku vidiš nekoga tko neodlučno stoji s bombom usred praskanja, štektanja i eksplozija. Ako ovako potraje, postat ćeš netko posve drugi. Bacaš bombu prema Dravi i okrećeš se prema gradu. Nekoliko projektila doleti za tobom i bijeli dim zakulja lako i površno.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.