Trg Lava Mirskog | Nenad Rizvanović

ZATVORI OČI

 

Jedva su se dovukli do vagona na napuštenom kolosijeku. Frenki se ispružio u prvom kupeu i tiho jaukao. Hari je krvavom šakom prihvatio pljugu i zapalio je. Luđački ga je pekao svaki komadić tijela – ako se spusti na sjedalo ispovraćat će se i onesvijestiti. Bio je zabrinut jer je Frenki povraćao krv. Krvavi trag lako bi mogao dovesti policiju do kupea, a ako ih se dokopaju još ove večeri…

U kupeu je bilo strahobalno vruće – kroz musavi mutni prozor blještalo je ulično svjetlo. Pet ušminkanih tipova, u plavim odijelima pojavili su se niotkuda, sišli s vespi i napali ih palicama, samo par koraka od Popravnog doma. Barem trojica plavih loše su se proveli, ali ne baš tako loše kao oni. I što je najgore, upravnik nikada neće povjerovati da su u ovom slučaju Frenki i Hari savršeno nevini. Krivi su već zato što su opet pobjegli iz doma, a zna se da su njihove ekspedicije u grad uvijek napaljene i žestoke. Neki navodno zabrinuti roditelj, zbog par masnica na licu njegova potomka, sigurno je već okretao upraviteljev broj.

Kao i obično, pobjegli su iz Popravnog doma dovoljno nabrijani da sve oko sebe još jednom okrenu i otvore. Željeli su da se dok hodaju i stabla i zidovi na starim rutama tresu od uzbuđenja. Hari i Frenki još su donedavno mislili da je sve ovo samo predigra i da će jednom pobjeći: čekali su ih Amsterdam, London ili barem Zagreb. No odjednom ih je počela izjedati sumnja da nikad neće otići nikamo. Ili barem ne skoro. Primjećivali su da gdje god se pojave, dolazi do nekakvog ekscesa, tučnjave i razbijanja i kada to ne žele, a sve to ne može biti slučajno. Sami nisu imali pojma zašto se to događa: nešto je, izgleda, bilo u načinu kako govore, kako rukom primaju čašu. Nešto što je uznemirivalo okolinu.

U Popravni dom bili su bačeni, a da zapravo ništa nisu napravili. Frenkija je socijalni radnik pronašao polumrtvog, zavezanog za radijator. Nitko nije znao gdje je čovjek, njegov otac, koji ga je zvjerski premlatio. Hari je nokautirao prvo svoju majku a zatim oca – kasnije je tvrdio da su ta dva nokauta mala satisfakcija za sve ono što je proživio u djetinjstvu. Brzo su shvatili da su u mašini: ili će se povlačiti po zatvorima ili će pokleknuti pred podaničkim licemjerjem, operetnim emocijama, obiteljskim programima Radio Osijeka, pred Glasom Slavonije, glupavim nastavnicima, svim onim Elzikama, Elticama i Pubama, Huberima, Dinterima i Hofšauerima, kretenima, svima kojima bi se najradije popišali u šešir jer su svi isti i odvratni. I zato su ih željeli vidjeti kako plaču – sve njih – profesore, političare, pijanice, nogometaše.

Bili su dobri jedino sa starim klikerašima u istočnom predgrađu. Tamo je punk još bio velika stvar, još se netko na ovom svijetu derao da ništa nije važno i da se može živjeti bilo gdje i bilo kako, da je kuća svagdje i nigdje i da je mnogo kretena koje treba odjebati. Ostarjeli punkeri živjeli su u komuni. Otkrili su im jednu važnu stvar – ulice, iako naizgled mirne i melankolične, ispunjaju pobunom i agresijom, ulice koje u ovom gradu žive neki svoj samostalni život, izolirane i samostanski lijepe. Njihove zajedničke ekspedicije s vremenom su se mijenjale. Svugdje bi ih bilo pomalo, počeli su se ravnati prema svjetlima grada, sve dok ih ne bi negdje prikovala ona poznata nelagoda, koja je dolazila niotkuda i tukla ih u potiljak. Stajali bi negdje, na uglu Sunčane i Gundulićeve, na primjer, i gledali kako semafori trepću u toplo predvečerje. I onda, u jednom trenutku, sve bi se izmijenilo i posivilo, ohladilo, zapuhnuo bi mračan i zagušljiv vjetar.

Nekad bi Frenki i Hari u maglovitim ljetnim predvečerjima u ukradenom autu dizali prašinu po gradskim cestama, slažući oko sebe klišeje, parkove, Promenadu pored Drave, pa natrag do Bosutskog naselja. Sve što su vidjeli činilo im se dalekim. Čuli su za kvartove koji su po nečem bili posebni: Retfala, posebno mađarska Retfala, iako po ulicama slična svim drugim gradićima u Slavoniji, mračna i neistražena. Radnički Jug II, turistička Tvrđa, za njih ništa više od zbroja ruševina, i VBK, posebno mračan i ružan, kao da ga je netko preselio iz poljskih depresivnih filmova. Kućni brojevi na VBK-u razbacani kao da ih je neki pijanac šiknuo u zrak u posljednjim sekundama božićne noći. Slušali su kloparanje noćnih vlakova s vrha nebodera na Sjenjaku dok su ispijali bočice Pitralona i klatarali se iznad uličnih svjetala, autobusnih mašina, i bljuvali prema Vatrogasnom naselju, Pampasu, Tvrđavici, Šamačkoj ulici, svim tim veselim imenima, kao pjesmicama iz udžbenika odsviranim na violini.

Grad, šumice, beton, krumpiri i salata u povrtnjacima, neboderi, komarci i divlje životinje u zoološkom vrtu – čak i kvartovi imaju svoje granice i da su mogli izabrati neki dio grada, izabrali bi naselje u kojem su dobili grdne batine – Bosutsko naselje. Ispred ulaza nikada nije bilo petardi, urlanja ili histeričnog fijuka flaša. I današnji maloljetni delinkventi nered uvijek naprave negdje u centru. Hari i Frenki nikada neće zaboraviti kako je strašno lijepa punkerica razbijala izloge modne kuće na Trgu Slobode s neopisivom grimasom gađenja na licu. Ispred ulaza u Popravni dom nalazila se benzinska pumpa, tri ulične svjetiljke i metalna rešetka oko narančastih plinskih boca; malo niže praonica automobila i dugačko, prazno parkiralište. Boje predgrađa preslikane uličnom rasvjetom, kao u disko pjesmi, sve do kraja duge žičane ograde. Iznad ulaza klatila se metalna ploča s natpisom SLAVONIJA. Samo tu se moglo shvatiti da su grad i pokrajina istovremeno nešto različito i isto, u tvorničkom dvorištu zaraslom u korovu, među šarenim sparušenim zelenilom koje je đikalo na sve strane, noću, kada nije bilo nikoga, ispod pokvarenog neona koji blinka SLAVO SKA B NKA. U zgradi iza banke nalazi se kuglana i kafić kamo očevi vode svoje sinove, zapravo u kuglanu, na pivo, jer u kuglani možeš popit’ pivo na miru kao čovjek. Frenki i Hari stajali su ispred i osluškivali zvukove, alkohol, duhan i psovke. Na vratima susjedne četverokatnice pisalo je: Gradska knjižnica, područni ured. Nekada se knjižnica nalazila iza parka, na Mačkamami, ladanjskoj kući u kojoj su živjele mačke i neka starica, Katzmuterica, kako su je tada zvali, sama ona i milijun mačaka, a nekoliko ulica dalje molerska firma u kojoj je radio Harijev otac. Moleri su na zidove lijepili gole ženske iz Starta i Čika i pravili se da ih ne vide dok su pričali o bilo čemu, udišući smrdljivi miris peći na drva i valove vrućine koji su nadolazili u naletima: prezagrijane ružne prostorije, prastare musave peći i smrad paljevine, ali tu je uvijek bilo mirno: redovi istih obiteljskih kuća, tvorničkih dvokatnica križaju se sa željezničkom prugom, u takvim kućama žive ljudi kakve bi svatko odmah zavolio. U Slavoniji ih ima posvuda, i u gradovima i u selima, kuće s hodnicima, kuhinjama i spavaćim sobama, velikim bračnim krevetima s mekim jastucima i trbušastom perinom, s istim neobičnim slikama obješenima na zidu i sa svim onim pričama koje se razotkriju prije nego što se očekuje. Na plavkastim liticama, između tirkiznog drveća, pognutih glava, čuče beskrvni bradati muškarac i njegova žena, a iznad njih lete podjednako beskrvni golubovi, slike koje unose mir među fotografije razbacane po tim istim zidovima, među fotografije likova koji su još jedino na zidovima u miru izmiješani s golubovima i blijedim siluetama, kao u muzeju. Dok s raskršća dopire traka mutne svjetlosti, možda iz male budike ili samoposluživanja tamnog i starinskog, pregrađenog u prednjem dijelu u birtiju; i djelić zelenog neona s Mačkamame na zidu. Tržnica, kiosci, ribarnica, vrane u parku, prvi jutarnji šinobus koji prolazi kroz vrtove, u kuhinjama se trese posuđe dok se mašina lijeno kotrlja od kuće do kuće, ulicama koje teku u različitim pravcima sve do prvih oranica i dalje prema svjetlu iz kruškolikih seoskih lampi na vrhovima seoskih kuća, iza čijih vrata, u dvorištima, uvijek nešto šuška i pomiče se, sve dok neki pas kratko ne zalaje, kao u groznici, i zatim iznenada ušuti.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.