Trg Lava Mirskog | Nenad Rizvanović

NEMA SAVRŠENOG UBOJSTVA

 

1.

Svi se događaji pretvaraju u nešto što se već trebalo dogoditi – Visokog je iznenadila ova misao, kao da je nekome drugome pala na pamet.

– Možda sam je čuo na radiju ili vidio na filmu – pomisli prolazeći pored metalnog kioska na Nemetinskoj cesti. Htio je kao i svake večeri tu zastati, ali odustane zbog natečenih prstiju na desnoj šaci. Desetak minuta ranije udario je palicom u napeto tijelo u mini suknji i tigrastoj bluzici na kojoj je lješkarila golema smećkasto-plava lisica. Nije udario odmah čim ju je vidio, ošinuo ju je tek kada se prestala šminkati pred klozetskim zrcalom i zadigla suknju. Prije no što je mogla vrisnuti, primio ju je za noge i povukao prema stražnjem izlazu. Bila je lakša nego što je mislio, bacio ju je na stražnje sjedalo Pollyja s HV registracijama. Način na koji je dignula suknju još uvijek mu je blještao u glavi. Prizor je bio nabijen elektricitetom: ludom svjetlošću zabljesnula su puna bijela bedra i dugi tanki listovi. Jedva je skupio snage da je udari!

Neke stvari uvijek funkcioniraju, a neke ne – ona je stvarno odmah pala nakon što ju je udario. Tijelo uvijek isto reagira na neke podražaje, ali svako tijelo ipak nije isto! Njegovo je, primjerice, misterija, svatko tko pogleda njegove nalaze, čudi se što je živ! Blijeda rošava prodavačica iz metalnog kioska, ona ista kod koje je kupovao burek, sigurno bi se nasmiješila kada bi joj pokazao onesviještenu plavušu na zadnjem sjedištu. I zatim, okrećući automobil u Vukovarskoj, pomisli da se odavno trebao vratiti kući, na otok. Zašto je uopće odlazio? Zaustavlja auto, ljutito grabi špricu i bode joj ruku. Ona zakmeči tiho i nekako nježno. Konačno je pogleda: posivila je, a bjelkasta pjenica skorila se na rubovima usana; zatim burno povrati. Ne zaustavljajući auto, udari je nasumice dva-tri puta šakom; s velikih prstiju cijedile su se kapljice mljeckave povraćotine.

Sljedeći put kad je pogledao na cestu, ugledao je policajca kako maše svjetlećom palicom. Prvo što mu palo na pamet bio je broj komovica koje je popio toga dana. Ovako je po njegovom mišljenju nastajao kaos: stvari se pomiješaju i iskliznu, on gubi koncentraciju i napravi sranje, a sve u najboljoj namjeri. U ratu je tako napravio puno kretenarija i ostao tek običan vojnik. Njegov kašasti mozak se zagrijao – u trenu odluči naciljati policajca desnim rubom branika. Udario je dobro, tako dobro da je ovaj odskočio kao od gume. Pogleda u retrovizor – ništa se nije mijenjalo, policajac je i dalje ležao na asfaltu. Zujalo mu je u ušima, iako je u ratu ubio ljudi i ljudi. Vozio je sve brže i brže, a tek se ispred Zelenog polja sjeti da mu je Elliott rekao da izbaci tijelo kod kapelice pored Studentskog centra.

Ko ga jebe, bacit će je u rijeku iza tranzitne luke. Divljački pritisne papučicu gasa. Osjeti da mu je mozak počeo gorjeti, nešto ga jako stisne u leđima i plućima. Automobil skliznu prema rijeci. Gore, iznad grada, lijeno se dizao gusti tvornički dim.

 

2.

Pamtili su ga svi koji su bili s njim u vojsci. Nije morao nositi požutjelo uništeno lice – deblje nego ranije – i otrcanu uniformu da bi ga čovjek obilazio u širokom luku. Obuzet mračnim mislima Elliott mu se zabije u prsa.

– Marvo, gledaj ispred sebe! Kud si navro – Visoki ga potapše očinski po ramenu – pa hajmo do Slona kad smo se već sreli, da malo popričamo, k’o ljudi.

Elliottu se učinilo da je u međuvremenu, od kada se nisu vidjeli, Visoki još malo pošizio. Odmah je počeo o svojim bolestima gurajući mu hrpicu ispresavijanih nalaza iz kojih Elliott ništa ne shvaća. Samo ga gleda kako melje – vidi nešto iskrivljeno u toj slici, ne samo to da se ponosi boleštinama, što nije netipično za one koji su dugo čučali na ratištu, pogotovo ako stoje licem u lice s nekim tko je također gulio u rovu. Visoki je u Oluji dobio još jedan nadimak – Ljigavi – zbog čestih opisa ubojstava koja je, navodno, počinio na početku rata. Nije bilo nikoga tko bi to mogao potvrditi, ali svi su bili suglasni da ga budućnost čeka u ćeliji ili na psihijatriji. Neki nisu vjerovali u njegove priče, no Elliott je bio sumnjičav. Visoki kao groteskna verzija Slonića Tonića spada u onu vrstu ljudi koji bi sve učinili da privuku pažnju. Uostalom, njegovi opisi klanja bili su prilično uvjerljivi. Visoki Elliotta uopće nije simpatizirao sve dok ga ovaj nije u nekom obilasku – više makinalno – upozorio na poteznu minu. Od tada se sve okrenulo, postao je prema njemu pekmezavo servilan, češće bi spominjao svoju prošlost i baš kroza sve što je pričao provlačio se napor da ga okolina počne uvažavati. Nije bilo toga što ne bi napravio za mrvicu komplimenta. Prije rata ulagivao se popularnima ili moćnima u kvartu koji su ga zauzvrat okolo vodali, puštajući ga kad se trebalo tući. No znao je da svima ide na živce.

– Volio bih ti se nekako odužiti, stari – rekao je u kafiću tužno – ipak ti si mi spasio život. Doduše, ne znam hoću li ti se stići odužiti – upre prstom u nalaze.

Elliott je nervozno okretao cigaretu u šaci.

– Pa, ustvari možda i hoćeš.

– Eh!?

– Imam problem s jednom ženskom.

– Ma daj – Visokom se lice razvuklo u dječački osmijeh – Kakva je, kakva je?

– Plavuša.

– Imaš sliku?

Elliott nevoljko izvuče fotografiju.

– Uh, bajice, dobra je dobra, i šta bi sad trebalo? – iako se pravio da ništa ne razumije, lagano zareže rukom ispod vrata.

Elliott kimne. Visoki se uskomešao.

– Daj, daj kako se zove!? Gdje stanuje!? Kako hoćeš da je keknem?

– Pa nije ti ono loša ideja.

– Vrat?

– Hm, možda ipak ne, šta kažeš na otrov!?

 

3.

Ona je često mijenjala identitete – prvo je bila glumičina sestra koja i sama pokušava postati glumica ili barem pjevačica. Zatim supruga lokalnog novinara-senzacionalista, pa raspuštenica, seksi-plavuša zbog kakvih se zastajkuje na ulicama svakog grada. Neki su se kleli da je u Njemačkoj snimala porniće. Sada je vodila parfumeriju u centru o kojoj nije smjela pričati onoliko koliko je htjela (dućan je bio paravan za pranje novca). U međuvremenu je plasirala priču da joj je muž, zaglavivši negdje u Aziji, ostavio nasljedstvo.

– Tko zna kako je zaradio sav onaj novac, više od pola milijuna maraka – izgovorila je dovoljno glasno da je svi mogu čuti jednog subotnjeg prijepodneva u Press klubu. I tek nešto tiše dodala – mislim da je radio za neku tajnu službu.

Elliott ju je zvao Barbra iako uopće nije ličila na Barbru Streisend – zvala se Elvira i do nekog doba željela se zvati Charlotta, poučavajući da to ime treba izgovarati Šarlota. Iz njoj neshvatljivih razloga svi su je zvali drukčije – Čala, Gala, Kala čak i Šala. Uzaludno je ponavljala Šarlota! Šarlota! Šarlota! To s Charlottom počelo je od romantične priče o Charlotti Dessatny u kojoj je Elvira vidjela mnoštvo sličnosti – i ona je bila Mlada Udovica, umišljala si kako će postati Pobožna Žena, tvrdila je da potječe iz stare osječke obitelji premda joj je otac bio rođeni Livanjac. Sve češće je spominjala karitativnu djelatnost.

– To ti je pametno – rekli su joj – postati nešto kao Ankica Tuđman.

Nije se dala smesti.

– Šta fali Ankici, uostalom?

Ranije je navodno bila popularna zbog svoje lakomislenosti – ova riječ joj se sviđala, iako ni termin promiskuitet nije bio loš – sada se opametila iako je još uvijek razmišljala jedino o seksu: ima li ljepše slike od golog nabildanog muškarca, lijeno izvaljenog u krevetu, s glavom podbočenom u ruci. Ili slike opuštenog penisa kako se umilno klatari, smiješeći se i pozdravljajući je (jednom je pročitala da ženama slika opuštenog kurca nije uzbudljiva, pa je glasno pred svjedocima zaključila – kakva idiotarija!). Elvira je rano uvidjela da se s jednom vrstom žena, kad malo ostare, nabacuju kao s kurvama, pa je poslije dvadest i pete, teška srca, počela odbijati i najzgodnije tipove. Ugled joj je automatski porastao i muža si je našla preko noći.

Kao i svi drugi, njega je zvala Elliott jer je nalikovao glumcu Elliottu Gouldu. Pustio je brkove samo da ga tako ne zovu, no to je još više pothranjivalo predodžbu o američkom glumcu koji je oženio Barbru Streisend. A Andrija Bilić bijaše točno onakav kako su u medijima opisivali Goulda – zbunjen, nespretan i preglasan. Elvira ga je upoznala u plavoj sali hotela Royal na degustaciji suhomesnatih proizvoda, jednom od posljednjih događaja u tom hotelu uopće. Između pladnjeva parizera, šunkarica, zimskih salama i goveđih vratova, Andrija, vlasnik dućana sportske odjeće Turbo Sport na samom Trgu Ante Starčevića, pričao je koještarije. Planinarenje je bilo njegova tema. Prvo je iznio historijski izvještaj, skraćen, kako je planinarsko društvo Bršljan osnovao povjesničar dr. Kamilo, zatim je osnovano i HPD Jankovac i danas postojeće. Grof J. poklanja planinarima dom na Jankovcu koji tri puta gori. Slušala ga je:

– Možemo li uopće shvatiti takve poticaje nekoga u Osijeku na kraju prošlog stoljeća. Mislim, što ga tjera da uopće misli na planinarenje, o alpinizmu da i ne govorimo. Povjerljivo se sagnuo prema njezinom dekolteu i nastavio – ako u krugu od tridesetak kilometara nema ni brdašca, a nema, onda su ti ljudi morali imati razvijeniju imaginaciju ili su barem bili skloni avanturizmu. Ili nezadovoljni svijetom oko sebe!

– Vi, dakle, volite prirodu? – upitala ga je Elvira.

– Da, ali planinarenje je građanska aktivnost, čist dokaz srednjoevropske prirode ovoga grada!

– Ma nemojte!

– Pa da, i to smo uvezli iz Austro-Ugarske Monarhije! Ali upitajte se sljedeće: je li bila riječ o pukom provincijskom kopiranju tada aktualne srednjoevropske mode ili pak zrele potrebe jednog urbanog društva? Po mom mišljenju, fluktuacija ljudi u K.u.K. Monarhiji odvijala se sasvim normalno. Sigurno je da su pridošlice u Osijek donijeli i modu planinarenja. Zamislite, molim Vas, tu lijepu sliku – mladi muškarci vode svoje dame po prvi put na planinarenje. Na Jankovac! Koje uzbuđenje! Sigurno ste bili mnogo puta na Jankovcu!

– Nikada nisam bila.

– Pa morate jednom otići!

Andrija je još puno toga mogao ispričati o sebi: kako je bio jedan od osnivača alpinističke sekcije. Što je sve prošao – Julijske Alpe, Pirneje, Peru i Iran, vrhove Matterhorn, Gross Blockner, Pico de Anet, Mont Blanc. Motivi? Pa ludost, nenalaženje prave inspiracije u Slavoniji i muško-sportsko dokazivanje! Elvira je procjenjivala da iza kamuflaže obiteljskog čovjeka čuči prevarant i, ponadala se, seksualni maratonac. On drugog jutra više nije razmišljao ni o čemu drugom nego o njezinim sisama, iako to nikome ne bi želio priznati, kao što ne bi priznao ni da potajno uživa u pornografiji i sanjari o jednoj rasnoj umjetnici.

Elvira ne samo da je podsjećala na porno zvijezdu već ga je nazivala svakog dana. Počeli su se potajno sastajali u obližnjim gradićima – Valpovu, Đakovu, Vinkovcima – na pauzama za ručak. Njene velike sise kao da su ga napadale iz svih mogućih položaja. Stalno je nešto s njima prtljala, nekako ih drugačije namještala, pa su se, po njegovom mišljenju, pomicale svaki puta dostojanstvenije, magičnije. Andrija se radovao susretima s potencijalnom ljubavnicom. Volio je da mu se ugađa, a u zadnje vrijeme sve mu se činilo monotonim. Činilo mu se da se njegova supruga Marica, kockasta optičarka, više brine o djeci, novcu i selekciji prodavačica u Turbo Sportu. Sada se, spajajući navodne poslovne obaveze s ručkovima s Elvirom, osvećivao. Jednom, bilo je to u Bizovačkim toplicama, sve je došlo do vrhunca. U luksuznom apartmanu čekalo ga je pravo iznenađenje: skidajući se, ona kao da je odbacivala dio po dio tijela. Na kraju je izronila jadna ostarjela muskulatura, neka plavkasta sjena pala je na beživotnu sivkastu kožu. Sise su joj opušteno visjele. On je jedva dohvatio šteker i ugasio svjetlo.

 

4.

Ta koža bila je gadna stvar, balzamirana i plastična. Ali ujutro za doručkom dočekala ga je opet dotjerana Elvira. Dok je razmišljao na koji će joj način kavalirski reći da je više ne želi vidjeti, ona izvadi male polaroid fotografije. Nije ni pitao kako su nastale. Ona mu prišapne kako je ostatak dokumentacije već poslala odvjetniku. Izgleda da je shvatila da je on, sportaš koji je sportsku karijeru prekinuo zbog žene i studija, zapravo kukavelj. Rekla mu je kada će se opet vidjeti, ovog puta u gradu.

Tako je počeo njegov tegobni marš prema otrcanoj blijedo-plavoj sobi u hotelu Royal. Hotel je bio odvratno zapušten, a sobicu je krasio željezni krevet, ormar, umivaonik i plastično tijelo na krevetu. Kratku razdaljinu od Turbo Sporta do Royala prolazio je poput osuđenika. Jedino što ga nije čekala električna stolica nego četrdesetogodišnji zombi. Ono što se događalo u toj sobici tek je bila sramota – sado-mazo uranci od kojih se normalnom muškarcu okreće želudac. Ali nije imao izbora: morao ju je šibati, pišati i srati po njoj, a povremeno, oh, i jesti njena govna. To je svakako bilo posljednje čemu se nadao na onoj degustaciji suhomesnatih proizvoda u hotelu Royal.

– Hajde alpinistu – vikalo je na njega bezlično stvorenje, ali superiorno jer ga je bilo sposobno natjerati na kojekakve odvratnosti. Podsjećala je na čudovišno napirlitanu i nosatu učiteljica iz njegove osnovne škole – ta je pak tajanstveno uspijevala dokučiti sve što smjera i misli. Bile su u biti iste i Andrija se grizao i crvenio shvaćajući da ga sve ovo vraća u plavu osnovnoškolsku kutu, jedino što u školi nikad ne bi pomislio da seks može biti nešto ovako gadno. Na svaki njen dodir stresao bi se, a posebno bi strašno bilo kada bi mu uhvatila sisati spolovilo.

Nije čak ni imao nikoga kome bi svoju sreću mogao ispričati, ili, bolje rečeno, nije znao nikoga tko to ne bi odmah prenio supruzi Marici. A tek se sada sjetio da živi u njenoj kući i da je Turbo Sport dućan njenog oca. Ako Marica sazna, ekspresno postaje beskućnik.

– Kada bih samo smio nekome ispričati, o kada bih samo to mogao nekome ispričati! – šaptao je hodajući kao sjena prema Turbo Sportu.

Od sveg srca želio je da ona nestane i da je nema. Pomislio je i na ono najstrašnije, no bio je svjestan da nikada neće uspjeti sam to napraviti. Vidio je previše filmova a da ne bi znao da ne postoji savršeno ubojstvo.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.