Trg Lava Mirskog | Nenad Rizvanović

IZGUBILA BI SE MEĐU STOTINAMA

 

Koljena su joj bila skvrčena, ruke podvijene ispod trupa, a stražnjica čudno ispupčena. Iznad nje poput utovljenog patka čučao je debeli bradati tip s cigarom u ustima, točno ispred Ernestove kuće. On je preneražen zastao na vrhu ulice. Sve do tada dan je bio miran poput ulja u posudi. Popodne je otišao u kino, zatim pod Dravu u laganu šetnju. Mislio je još upaliti televiziju, a sada je promatrao kako preko kamenog lica – koje je posve nalikovalo poznatom pedagogovom iz osnovne škole – prelazi grč iznenađenja dok pogledava pločicu s njegovim ugraviranim prezimenom, polugolu djevojku na asfaltu, još jednom Ernesta u oblaku dima cigare. I zatim ustaje i polagano se gega prema Zrinjevcu.

Ernest nije potrčao za njim. Niti jedno svjetlo u susjedstvu nije panično bljesnulo, čak se ni ona nije promeškoljila kao da ne leži ispred haustora u Sunčanoj ulici, pustoj i tamnoj kao i uvijek nedjeljom navečer. Ernest istisne posljednji naopako uloženi bijeli smotuljak iz zelenkaste kutije filtera 57 i pusti kuglu od papira da se otkotrlja do šahta. Toga dana nije bio u smjeni, niti je sutradan ujutro morao na posao. Dani se nisu razlikovali i na porti je gledao televiziju, jedino što je kod kuće imao kablovsku i video-rekorder, dobiven u nagradnoj igri Glasa Slavonije. Sada je sve rjeđe sjedio na verandi osluškujući orkestar šumova koji su nadolazili iz dubine dvorišta, iz rahitičnih stabala, iz sivih prozora.

Sjeo je na prag prisjećajući se grča na pedagogovom licu, u trenutku dok je shvaćao da je to on, Ernest, osoba s fotografskim pamćenjem. Ta osobina mu je donijela jedine važne prednosti. Neki su tvrdili da je to neka vrsta zamjene za loš vid, no on nije vidio kakve to veze ima – ionako nije mogao zamisliti kako drugi ljudi vide i što sve mogu vidjeti, jedino je nekada pomišljao kako bi to bilo kada bi svi sve različito vidjeli. U školi je slova s ploče jedva odgonetao iz prve klupe. Pedagog Fišer govorio je u to doba njegovoj majci: pravi je problem to što on nije baš bistar, a ne to što hoda okolo kao duh. Ta druga “karakteristika” u modnoj industriji Slavonija nije bila od neke koristi – njegovu sposobnost da s nekog mjesta jednostavno nestane a da to nitko ne primijeti, porta, odnosno telefonska centrala nije priznavala. Nekada, u školi i u vojsci, mogao je jezditi po Tvrđi i Promenadi, ili iz nekog skloništa promatrati svoj vod kako rinta, ne znajući ni sam kako pronalazi prolaze nevidljive drugom ljudskom oku. Svima je to, na kraju krajeva, bilo samo smiješno i rijetko ga je tko pokušavao kazniti, onako blijedog, koščatog, vijugavog.

Prvo što je uradio nakon što je dobio posao bilo je utvrditi plan kretanja: iz Sunčane pa preko Zrinjevca, Končarevom i Cankarevom do Vinkovačke, prema Industrijskoj četvrti; ponekad bi preko noći pao snijeg i Zrinjevac bi se, kao od plastike, razvukao u svim smjerovima; ponekad bi vjetar s topola tjerao pamučaste pahulje i Ernestu bi se stisnuli grlo i oči. Nikada ne bi zaboravio u Vinkovačkoj prijeći prstima po mahovinastim ciglama u napola porušenom zidu, ili otrčati do drvenog mosta s kojeg se moglo lijepo gledati izukrštane željezničke pruge, i vagone koji su bili razbacani po tračnicama kao željezne lego-kocke. Navlačeći u portirnici sivkasto-zelenu uniformu uvijek bi pogledavao prema stablima ispred ulaza u osnovnu školu. Rado se vraćao kući tek kada su drugi tek dolazili na posao, a posebno se volio ujutro ispremiješati s jatima radnica dok su cvrkutale svoje jutarnje monologe. Noću je iz portirnice gledao u ulična svjetla i benzinsku pumpu; noću je sve oko njega bilo drugačije. Uključio bi tranzistor, pročitao stranicu, dvije i onda bi sve postajalo nekako isto i ništa se od ničega nije razlikovalo: slova su uvijek bila ona poznata slova, i rečenice one iste rečenice, ali bez nekog značenja. Zavalio bi se u stolicu i sati bi se razbježali poput poplašenih mačaka…

Julija je dražesno izgledala dok se šetkala obučena u njegovu trenirku u sobi s neobično niskim stropom. Sprijateljili su se odmah nakon što se osvijestila. U najvećem povjerenju priznala mu je da je padavičarka. Nije nikada čula za pedagoga Fišera. Ernest joj je odmah rekao da živi sam: otac leži na Aninom groblju, a majka, bolesno druželjubiva, u staračkom domu. Još nije znao koja je to velika sila mogla ubaciti ovakvu ljepoticu u njegov stan. Nju je pak Ernestov stan podsjećao na istočno-evropske filmove – to mu je i rekla – no sviđalo joj se zaobilaziti stupove stripova, novina, časopisa, knjiga. Najviše joj se sviđao strop veće sobe, iscrtan mnoštvom sićušnih fantastičnih životinja. Drugu, manju sobu popunili su ormar i krevet, a treća je bila čudnovata kombinacija kuhinje i kupaonice. Nije znala da takvi stanovi, građeni za sirotinju početkom stoljeća, ovdje nisu rijetkost, da ponekad nastaju ukrštanjem u dvorištima i prolazima te pokazuju veliku vitalnost.

Ernest je bio nespretan i galantan, drugačiji od tipova koji su se ponašali kao da znaju sa ženama. Ispričao je da ga nikada nisu zanimali nogomet i škola. Ona mu je rekla da ne liježe baš sa svakim – nije znao zašto mu to priča – da ima još slobodnih prstiju na njezinim rukama do broja ljudi s kojima se poševila zbog interesa i karijere. Željela je preseliti u Zagreb gdje joj je netko već sređivao posao. U početku je sve shvaćala kao razbibrigu, no on joj je ubrzo spretno češkao vratne kralješke i milovao trbuh. Kada je shvatio da će stvarno otići, počeo je nestajati. Jednostavno bi ispario a da ona to ne bi ni primijetila. Tražila ga je neuspješno po ulicama.

Posljednjih dana uopće nisu izlazili iz kreveta, a ona je samo pričala, o napadima nesvjestice i pjeni koja joj je izbijala na usta, o djetinjstvu u slavonskoj provinciji. Zabranila mu je da se pojavi na željezničkom kolodvoru na dan kada bude odlazila. Tog dana sjedio je u svojoj sobici na vlažnim plahtama ispred širom otvorenog prozora.

 

* * *

Otpremnik puhne u pištaljku i Ernest odmah krene prema najbližem kupeu premda je želio zapamtiti slike kolodvora i žutih golfova ispred pošte. Netko je ispred njega zamahnuo vratima i ona ga veselo odalame po nosu dok je izbacivao vrh ramena, usporavajući ih u zraku koliko god je mogao. Uslijedio je još jedan zvižduk i vlak je krenuo, pokraj zelenkastog zida tržnice i malih jeftinih kioska. Dim je plutao ispod semafora koji su se jasno mijenjali u predvečerje, odnekud je doplovio milozvučan i omamljujući miris kroz plošnu sliku grada i on raskopča prljavu košulju sve do trbuha i pođe prema vratima, poželi skočiti, kao u pješčanik, do haustora u koji ranije toga dana nije mogao ući.

Doputovao je podnevnim vlakom u Zagreb s vrlo nejasnim predodžbama o tome što bi trebao učiniti. Naslonio se na zid ispred njenog ulaza, prelistavajući novine koje je našao na ulici. Dan se sporo vukao. Pored njega prođe tip u crnom odijelu – odmah prepozna poznatog saksofonista, mršaviji, bez podočnjaka, bljeđi i žućkastijih obrva nego ranije dok je svirao u grupi Haustor. Jednom je Juliji ispričao kako je davno, mnogo prije rata, još dok je išao u školu, na povratku iz bolnice na Šalati, vidio vođu grupe kako stoji ispred kolodvora u smiješnim žutim hlačama i zelenoj jakni, sa šarenim prljavim ruksakom, i s gitarom u futroli na leđima zamišljeno promatra Zagreb. Toga istog dana na rasprodaji u Nami kupio je njihov drugi album i bio je strašno sretan. Kasnije iste godine band je došao u Osijek, i nakon koncerta je pao snijeg.

Odšetao je do telefonske govornice i okrenuo njen broj.

– Stvarno si me iznenadio – rekla je – pričekaj u kafiću preko puta.

Naručio je kavu i ona je već sjedila ispred njega, zakopčana kao školjka. Htio je odmah ustati od stola, patetično, no u zadnji tren slaže da je zakasnio na vlak. Hoće li s njim do kolodvora? Hodali su prašnjavim gradskim ulicama. U nekoj stajačnici popili su konjak koji – tako je tvrdila – pomaže ako te muči želudac. Zbog nečega su ih tamo gledali smrknuto. Spomenuo je neku Rundekovu pjesmu, ali to je bilo kao da nije rekao ništa. Mislio je spomenuti da je odvojio zajedničke omiljene vinile i da je pijući smišljao kako da je vrati u Osijek, ali da nikada ne bi ništa smislio.

Nije joj rekao ništa od onoga što joj je mislio reći, nije ju upozorio da su naivne njene namjere da postane drugačija, pokvarenija, jer se svijet ne dijeli na lukave i pokvarene koji uspijevaju u životu te dobre i pametne koji gube – kako ona misli – već je sve uvijek nekako ispremiješano. Htio ju je nekako podsjetiti da mu je rekla da postoje jednostavni, pokvareni i prljavi načini na koje je može vratiti u Osijek, ali da će mu se u tom slučaju objesiti o vrat i od života mu napraviti pakao. To je bila prijetnja iz meksičke sapunice, no već dugo mu ništa u vezi s njom nije bilo smiješno.

U jednom trenutku izletjela je na ulicu. Izašao je za njom, i vidio je kako sjedi na najbližoj drvenoj klupi, ispremiješavši ruke i noge. Popodnevno sunce ljeskalo se kroz kapljice vodoskoka. Prerano su se našli na kolodvoru, pa se spustiše u Importanne. Kružili su među trgovinama i kafićima, među ljudima koji su hodali u svim smjerovima. Ernest je promatrao kako tetura poput pijanca, u nepravilnim lukovima lijevo-desno, držeći se za trbuh. Hodala je po uglačanim bijelim pločama. Bilo je dovoljno samo malo nepažnje, samo jedan okret glave i njena bi se leđa izgubila među stotinama u trgovačkom centru.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.