Trg Lava Mirskog | Nenad Rizvanović

JESTE LI RASPOLOŽENI ZA PLES?

 

– Mnogo pušiš i mnogo piješ – rekao je otac.

Ivica nacilja zapaljeni vršak cigarete prema njegovoj okrugloj glavi u času dok je zatvarao usta. U zadnji tren se suzdrži i bijesno je ugasi u pepeljari. Tek ćeš vidjeti kako palim jednu za drugom! – pomisli. Možda bi to rekao i na glas da za stolom nije sjedila i mama, ili recimo da sjede zajedno za stolom kod kuće, kao što je to bilo uobičajeno još prije par mjeseci, ali sada, u ovoj peštanskoj restauraciji, gdje se gledaju prvi puta nakon početka rata, Ivica samo zuri u pivsku čašu, nabija kapu na oči, i zamišlja kako zavitlani upaljeni opušak leti prema ocu. Zašto uvijek o cigaretama i alkoholu? Zašto ne o bilo čemu drugom? O košarci, recimo, kao sav drugi normalan svijet!?

A otac je govorio, govorio i govorio, Ivica ga je jedva slušao, promatrajući osunčane četvorine peštanskog trga na kojem je bio parkiran njihov lijepi renault četiri sa starom osječkom registracijom, sada već iz nekog drugog vremena. Na njegov koncert otac i majka nisu doputovali iz Osijeka već sa Zlatibora. Sestra se – prema neuvjerljivom objašnjenju – u posljednji tren razboljela. Sa svakom novom kriglom sve je teže dozivao vibracije Reinhardta i Grapellija.

– Mnogo pušiš i mnogo piješ – ponovio je otac s više prijekora.

Bila je to prva rečenica koju je doista uputio njemu – sve do tada govorio je kao nekome nevidljivom – zašto je Milošević u pravu, zašto moraju ratovati. Ivica je njušio onaj slatkasti vonj njegove jeftine kolonjske vode, nekada pomiješane s vlagom oficirske uniforme. I dalje je govorio, Ivica je čuo još samo jednoličnu intonaciju i sve češće pozivao konobaricu. Ona ga je pogledavala, visoka, kratke crne kose, uskog struka i širokih bokova. Prvo je naručivao mineralnu, pogačice i sok, a kad je stari počeo popovati, prešao je na pivo. Naručivao je male količine alkohola, po dva decilitra, crno, samo da bi dolazila što češće. I nije izgledala kao Mađarica – ili barem ne onako kao što je mislio da izgledaju Mađarice – no sviđala mu se, naročito kada se udubio u njena velika usta na porculanskom bijelom licu – za ovakvim licem bi stvarno sjeo u bilo koji kupe, za Debrecin, Dresden, Danilovgrad, bilo kamo…

Ivica je imao stipendiju u Beču, ali sestra i majka su morale na Zlatibor. Sestra je preklinjala oca da ostanu u Osijeku pa makar i sa susjedima koji ih sumnjičavo gledaju. Međutim, otac je bio nepokolebljiv. Ivica nije znao ni što da im kaže ni kako da ih utješi, pogotovo sestru koja je jedina od čitave porodice Tomić bila stvarno vezana za Osijek. Otac je naredio i njemu da krene za Srbiju, “prebacićeš se tamo na Akademiju i tačka”. Poslušno je klimnuo i još iste večeri otputovao za Beč, oprostivši se potajice s majkom i sestrom.

Te jeseni Ivica je vježbao i vježbao, želeći valjda ljestvicama izbiti javu iz glave, no u kasna popodneva zatvarali su Akademiju i morao je natrag u studentsku sobu, u daleko bečko predgrađe. Na Karlsplatzu bi se spustio stepenicama i prije podzemne pokupovao sve novine na koje je naišao – Vjesnik, Večernji list, Slobodnu Dalmaciju, Borbu, Oslobođenje, platio Doner kebab i ušao u vlak. Sjeo bi kraj prozora i brojao stanice – Kettenbrückengasse, Margaretengürtel, Längenfeldgasse, Meidling Hauptstrasse, Hietzing, Braunschweiggasse, Ober St. Veit, Hütteldorf… pruga bi ponekad izbijala na površinu, provlačeći se kroz šarene bečke kvartove. Oko njega su stajali ukipljeni Turci, Crnci, Kinezi – tko zna kojim su linijama sudbine prispjeli u njegov vagon – vjerojatno je i njih ovamo dotjerao neki daleki rat o kojem je možda nekad nešto čuo na vijestima Radio Osijeka i istog trena zaboravio…

Ivica je pretpostavljao da nakon bijega otac neće nikada s njim više progovoriti i tim je veći bio šok kada se široko ljuskavo lice s debelim naočalama nacrtalo u Budimpešti i tumačilo mu kako se sve još uvijek može srediti.

– Još uvijek se možeš vratiti u Beograd, završiti fakultet i napraviti karijeru u Srbiji.

– Kako to misliš vratiti? Kada smo mi to živjeli u Beogradu?

Nekada ranije možda bi i poželio saznati da li zaista vjeruje u ono što govori, no sada je odustao od tog napora shvaćajući da što god kaže, on i dalje ostaje neoskvrnuta, skoro pa mistična nepoznanica. Njegove namjere samo bi slučajno mogao pogoditi – ipak, bio je siguran da je ono što on smisli, za njega sigurno loša varijanta. Samo je kimnuo popravljajući naočale.

Majka je nervozno zabacila glavu u stranu – dotada jedva da je progovorila kakvu riječ, pogledavajući ga rijetko i hitro. Kada ju je upitao kako im je na Zlatiboru, ona se neodređeno nasmiješila.

Naručivao je nove i nove runde pića, a Mađarica se svaki put sve drskije osmjehivala. Što takav komad traži u krčmi? Tako izgledaju evropske glumice. Stari je ponovno počeo verglati, sada nešto o hrabrim daljnjim rođacima koji su samovoljno otišli u rat. Ivica je žalio što su uspomene iz djetinjstva tako kvarljive – recimo tatinog brata, beogradskog profesora harmonike, pamtio je kao smiješnog i beskrajno zabavnog, kao i široku paletu nekih ljubaznih tetaka i bratića koji su ga listom obožavali, vodili u dječja kazališta, kina i u šetnje. No, već je njegova sestra izjavljivala da je harmonikaš naporan i dosadan starac, baka na Zlatiboru odvratna vještica, Beograd prljav i grozan grad i dobila je šamarčinu za sva vremena.

Živo se sjećao kako je neki njihov rođak, starac, jednom pijan izvalio da je ponosan zato što je Srbin. Točno se sjećao kako su sjedili u kuhinji i kako je mislio da će otac – u njegovim očima moćni partizanski osvetnik – skočiti i ispsovati ga. No on je samo sjedio praveći se da ništa ne čuje. Od tada pamtio je samo njegove uvrede, ismijavanje njihovih želja, napora i uspjeha, posebno u muzičkoj školi, što su sve za njega – kako je govorio – bila pederska posla. Ivica je prkosno navijao za Hajduk, bježao iz škole i visio u muzičkoj.

U peštanskoj restauraciji vrijeme je sporo teklo, jedino kao da je konobaričin dekolte postajao sve dublji. Pio je i dalje. Volio bi da sada majci može ispričati kako je malo nedostajalo da ostane u Osijeku, da čak pristupi ZNG-u, bez obzira na posljedice. Ona ga je bila potajice poslala u Osijek da uzme neke novce i odnese rođacima ključeve od stana. Bio je početak listopada i nakon dugog premišljanja ipak je otišao pred kafić u koji su svi izlazili. U manje od tri tjedna u gradu se sve izmijenilo. Treperio je od neizvjesnosti. Kako li će ga dočekati njegovi prijatelji navikli na granate i rat? No čim je stupio pred kafić, nastala je pomutnja, zagrljaji i poljupci. Zastidio se što je posumnjao da voli ove ljude i da oni vole njega. U kafiću su slušali Stublićevu pjesmu Moj dom je s druge strane neba, histerija, ljubav, strah i alkohol dirljivo su se miješali. Osjećao je da je ovo posebna večer i da će svi oni već sutra biti drugi ljudi. Govorili su da je dobro što se vratio kući, nadali se da će već uskoro sve biti bolje i da će rat brzo završiti.

Kasnije je bio sretan što nije zakasnio na rastanak, kasnije kada je shvatio da su ga proglasili izdajnikom jer je pobjegao iz grada. Te su večeri još uvijek bili najbolji prijatelji, većina ih je bila u gardi i uzbuđeno su prepričavali prve ratne događaje. Tako su se napili da je s njima otišao u neku improviziranu kasarnu, po oružje, ali je na kraju ipak otišao kući sam. Kad je sljedećega jutra pogledao kroz prozor, vidio je stvarnost sivu poput dvorišta u kasarni – vojni kamioni, kamioni s tenkovima, vojnici i oružje – iz te je slike shvatio sve što je trebalo shvatiti, pokupio je stvari i prvim vlakom otišao iz grada. To bi on morao nekome ispričati, ali kome?

Satima su sjedili u peštanskoj birtiji. Konobarica se smješkala, ne obraćajući pažnju na malog mrkog tipa koji je pratio svaki njezin pokret. Kao u nijemom filmu, otac je još samo bezglasno otvarao usta. Ivica je na rubu suza mislio kako ipak onog jutra nije smio napustiti Osijek. Konobarica je još prilazila stolu, a Ivica – umjesto da se rasplače – naglo ustane i presretne je ispred stola.

– Ja sam muzikant – promucao je na njemačkom – sviram jazz na gitari, ciganski jazz, Django Reinhardt. Zaplešite sa mnom i odsvirat ću vam što god poželite.

Jezik mu se zaplitao, vjerojatno ga nije razumjela, ali točno je shvatila njegove namjere. Prihvatila ga je, a on je osjetio tijelo koje kao da je željelo skočiti na njega. Zaplesali su valcer. Iznad njenog ramena vidio je šank, stolove i stolice, maminu pognutu glavu, oca kako bijesno skida debele naočale, mutnu žarulju i ljude u gostionici koji kao na nečiji znak ustaju i počinju pljeskati.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.