Trg Lava Mirskog | Nenad Rizvanović

POSLJEDNJE VIJESTI SU NA MAĐARSKOM

 

Ulaštene čizme odzvanjaju u zimskom jutru poput nestvarnog glasa nakon noći u kojoj se uvijek nešto promijeni, padne snijeg ili kiša i iz zamagljenih baruština, uvijek drukčije, provire kuće i ulice. Negdje u prašnjavom izlogu Marči ugleda sebe u maskirnoj uniformi – s kalašnjikovim preko ramena sam sebi sliči na idiotski šarenog ratnika iz SF stripa.

Koliko god rat dugo trajao, kovitlac eksplozija i puškaranja uvijek dolazi iznenada. Ovisno o situaciji on ili trči prema svom automobilu ili ga zaustavlja i iskače. Ovo je prvi rat u kojem se na frontu odlazi autima. Sve drugo je, valjda, isto. U vrtlog rata uskočio je euforično i strepeći – godinama kasnije prizivat će bezuspješno taj jedinstveni osjećaj, baš kao i sve druge osjećaje iz jeseni 1991., dok je odlazio na položaj umišljajući si, recimo, da je epizodist koji će jednom spasiti mnogo toga važnoga. S vremenom će umišljanja iščeznuti. Tih jesenjih dana njegova je žena trudna sjedila u kožnoj fotelji u jednom vlažnom osječkom podrumu, i svakoga dana iščekivala da se vrati iz smjene. I on je mislio samo na povratak kući – a kada bi se vratio, njegova bi mu se Marta svaki put činila sve ljepšom i čudesnijom. Nikakav strah nikada joj nije iščitao, kao ni druge stvari – primjerice, grad joj je bio sasvim nepoznat – tek prije nekoliko mjeseci doselila se iz Vojvodine.

Vozi je na preglede u bolnicu ne zaustavljajući se ponekad čak i kada granate praskaju opasno blizu. Oboje se osjećaju važno, svečano i zapravo se ne boje da će poginuti. Marči ju je upoznao koju godinu ranije na plivačkom bazenu u Kuli, na regionalnim poštanskim sportskim igrama. On je plivao sto metara delfin, a ona prsno. Oboje su osvojili prva mjesta. Možda je i ne bi zamijetio da nije toliko pričala, pričala i pričala dok su dobivali plakete i medalje i ljubili pokrajinske funkcionare u masne izbrijane obraze. Njene su se rečenice množile i miješale sa zvonkim smijehom kakav Marči nije nikada čuo. Podsjećala ga je na Chrissie Hynde u koju se zaljubio još u pubertetu.

Ne postoji ništa s čime bi mogao usporediti trenutak kada se okrenula prema njemu i počela govoriti na čudnovatoj mješavini hrvatskog i mađarskog. Nije bilo nikakvog konkretnog povoda da baš njemu nešto kaže. I kao po nekom dogovoru, u jednom trenutku zajedno odlaze s plivališta. Marči uzbuđeno hoda za njom po nepoznatim ulicama u predvečerje, i vidi da je u njegovom životu sada već sve nekako promijenjeno, drukčije, ljepše.

Njena odluka da se preseli u opkoljeni grad svima se činila nevjerojatnom, ali tada je i on bio spreman prijeći granicu i preseliti se. Jednog rujanskog popodneva javila se iz Harkanja i on je sjeo u auto i odjurio prema granici. Vozio je u transu ne vjerujući da je stvarno došla. Ali kada se osmjehnula s druge strane granice, znao je da je došao kraj svim lošim stvarima u životu, samo jednim osmijehom prebrisala je sve tupe dane brige. Istresao je polovicu ušteđevine da bi je pustili u Hrvatsku. Policajac je hladno pokupio novac i pustio je da prijeđe granicu.

I drugi oko njih bili su ustrajni da prežive. U njegovoj ulici znali su da je u gardi. Kada ih susretne, susjedi ga ohrabruju i grle, pozivaju kući na kavu i rakiju, i tada Marči, možda baš u trenutku dok počinje paljba, osjeća da pripada ovamo, ovom gradu.

Dosta godina kasnije, dok noću stoji ispred kuhinjskog prozora i pali bijelu cigaretu jedva da vjeruje da se sve dogodilo onako kako se dogodilo. Ništa se ne događa u tami dvorišta. Ako puhne jači vjetar, zanjišu se rublje i plahte.

Njegov najbolji prijatelj Vinko Sekelj na početku rata strašno se živcirao. S njim se družio još od djetinjstva, trenirali su zajedno plivanje u PVK Omladinac na Kopiki, prošli zajedno čitav pubertetski i tinejdžerski staž. U ljeto kada je počinjao rat, susreo ga je onog prijepodneva kada je Goran Milić doveo mirotvornu povorku u Osijek, na koju se Vinko uopće nije obazirao. Ljutio se “na naše, na ratne profitere i pederčiće koji paradiraju u maskirnim uniformama po gradu a još nisu vidjeli rova, a izgleda da ni neće”, na blesavu gungulu u medijima oko pregaženog crvenog fiće jer “to je samo simbol zbog kojeg ljudi galame i psuju, o kojem će pričati u podrumima čak i kada granate počnu razvaljivati grad”. Marčiju se nije sviđalo što Vinko tako brzo gubi živce, ali svejedno mu je u ponečemu davao za pravo – “ne treba gubiti vrijeme, treba obući uniformu bez razmišljanja, uzeti pušku i skočiti u rov, ma kako smrdljiv bio”.

Ljeto se još uvijek vuklo kada su im konačno dali oružje. Mnogi su još bili na moru i nadali se nekom čudu, ili da se sve ovo okrene na zajebanciju, no Marči i Vinko o tome su prestali razmišljati kada su premješteni u interventni vod. To traje samo nekoliko dana i oni se privikavaju na život u ratu, da drže glavu u torbi, da ih opasnost uzbuđuje, i da sve češće jedva čekaju da ulete u gužvu, tamo gdje je linija obrane tanka i propušta, gdje valja uspaničene vojnike pretvoriti u ratnike. Marči se sada čudi svojim uspomenama – unatoč mrtvima, ni on ni Vinko nisu se bojali, barem ne suviše. Uskoro su postali zapovjednici vodova, ali Vinko se svejedno uvijek s nekim svađao, istjerivao svoju pravdu koja je čak i Marčiju često bila mutna.

Ujutro, dok stoji ispred kuhinjskog prozora, pita se je li ikada ikoga ubio. Iz unutrašnjosti kuće čuju se poznati zvuci – kao i uvijek, Marta samo priča, priča, priča. Onako tankih živaca, Marči napinje sluh da ne propusti ništa od nerazumljivih rečenica u kojima uživa skoro isto kao i onog dana kada ju je prvi puta vidio. Ona hoda lako i meko, a tako i govori, istovremeno i sebi i predmetima – kuhinjskom stolu, vazi, stolnjaku i plastičnoj jabuci. Govori mađarski čak i kada mu želi nešto važno reći, kada ga preklinje da ne ide u birtiju, ili da napokon počne jesti kao “muškarac čovjek”. Naravno, samo pretpostavlja da mu to kaže jer sve što govori, govori istom intonacijom koja se u njegovom uhu uvijek svodi na to isto njeno, na “entelenke entelenke entelenke”. Da mu išta kaže na hrvatskom, više ne zna što bi se dogodilo; ovako može govoriti o bilo čemu, a on će je svejedno slušati – o mađarskim operama s kraja 19. stoljeća, o cvijeću i paprikama, o svojim ljubavnicima, o tome kako je Marči najveći idiot kojeg je ikada upoznala.

Ponekad joj kaže ne zajebavaj! jer ona se tako lijepo ljuti, kao mala djevojčica stišće sićušne šake i lupa nogama o drveni pod, tako da mu se uvijek promeškolji u gaćama. Marči ne zna ni slova mađarskog, naravno, iako je iza šest sati popodne, u ona davna vremena dok je omama još bila živa, slušao posljednje vijesti Radio Osijeka, na mađarskom jeziku u kojima je jedan čitav svijet u nerazumljivim melankoličnim šiframa postajao nekako tajanstven, i putovao negdje prema obalama rijeke, među komarce i ptice u močvari s druge strane Drave, u dugoj plovidbi od ručka prema večeri sve do večernjeg radio-dnevnika u sedam navečer kada bi dan još jednom skupio svu svoju snagu i progovorio strogim, poznatim jezikom.

Iako su mu leđa ukrućena, on stoji i gleda u četvrtasto dvorište, u prastari svijet vinove loze, ljetne kuhinje, višanja i krušaka, hala gdje su uzgajali piliće; čak i bliža sjećanja iz vremena prije rata, kada je išao svaki dan na posao i penjao se po krovovima uvodeći telefonske linije, već su stara i prastara. Nerado je išao u to vrijeme u kino ili na pivo s prijateljima, i nikada nikome ne bi mogao reći da izlaske izbjegava jedino zbog noćnih pješačkih povrataka, na kraju kojih bi se uvijek dogodilo ono isto – polupijan bi pogledao prema susjedovom automobilu, metalnoj anteni obješenoj na sam vrh kuće, cvijeću na balkonu, čipkanim bijelim zavjesama u spavaćoj sobi i pomislio da bi sve to isto, fino, moglo postojati i bez njega.

Vinko nije poginuo na ratištu iako su bili pali u klopku iz koje se ne vraća, između Sarvaša i Bijelog Brda. Spasili su se slučajno, skočivši panično u rijeku. Nekim čudom, nijedan od metaka nije se zabio u njih. Preplivali su neozlijeđeni na baranjsku stranu. Zatim su satima hodali po blatnjavoj obali dok nisu naišli na neki čamac kojim su ponovno prešli rijeku. Vinko je bio uvjeren da su im namjerno smjestili, da su podmuklo isplanirali sve da ih se jednom zauvijek riješe, i Marči je ovoga puta bio siguran da je u pravu, premda mu nije ništa rekao.

Sjećanje na tu večer iskrzano je i nepouzdano. Sjeća se da su nabrijani otišli do zapovjedništva i tamo napravili rusvaj jer baš nitko od onih koje su sumnjičili nije sakrio iznenađenje što ih vidi žive. Istina, njih dvojica su bjesnjeli i prijetili, psovali im kočijaški sve živo i mrtvo, no sve bi možda i mirno završilo da se Vinko nije mašio za futrolu. U trenu se čulo bam bam bam i već je ležao probušen na podu, s mlazovima krvi iz rupa na glavi i tijelu. Oni isti pištolji bili su upereni i u njega i čekali na njegov prvi trzaj, no Marči se nije ni pomaknuo. Mnogi su čuli pucnjavu i dotrčali i to je bio sljedeći korak koji mu je sačuvao glavu. Sjeća se da je vidio što se događa i da je u trenutku shvatio da on – za razliku od Vinka – ne živi za ovaj sveti trenutak obračuna sa svijetom. U desetinki sekunde shvatio je da, ako pogine, neće baš sve na ovom svijetu biti sasvim isto jer sada u jednom vlažnom podrumu i staroj fotelji sjedi Marta.

Posljednjih godina žive od njegove vojne mirovine, iako ni jedno još nema trideset godina. Nakon rata Marči se ne može pentrati po seoskim krovovima i banderama, a za Martu nema pravog posla – nema ni domovnicu, nekoliko puta je slala molbu, no svaki puta je odgovor bio neumoljivo isti. Dok mu na jednu intervenciju nisu dali mirovinu, ona je prala podove po kancelarijama i kafićima. Marči bi vjerojatno nakon Vinka ostao u ZNG-u da mu netko nije došapnuo da to može značiti i metak u leđa u prvoj akciji.

Noću se još uvijek budi nakon sna u kojem ulazi u dvorište, ali ne može ući u kuću jer su zazidani prozori i vrata. Ta scena se ponavlja sve dok se ne sjeti da može ući i iz susjedovog dvorišta, kroz mali kuhinjski prozor. No, u tom trenutku, jedna po jedna otvaraju se vrata drugih kuća i izlaze ljudi koji nisu nikada na njega posebno obraćali pažnju. Ima ih sve više i više, dolaze i oni koje je nekad vidio ili upoznao, a zatim zaboravio.

Gledaju ga bez smiješka i kada zakorači prema njima, brzo se razdvajaju u dvije usporedne kolone na čijem kraju je vidi, iscrpljenu, blijedu i nezamislivo lijepu. Nespretno joj odmahuje, no želi je mimoići. Ona ga, međutim, u prolazu zgrabi i zagrli; nekakva mljeckava topla tekućina natapa mu košulju, a zatim polako shvaća da je izrešetan i da pada u meku zelenu travu pored njenih nogu.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.