Trg Lava Mirskog | Nenad Rizvanović

ZIMSKI IZLET U UNUTRAŠNJOST

 

Stari renault 16 klizio je po loše asfaltiranoj cesti, uskoj i neravnoj, prevučenoj koricom prljavog snijega. Takač približi crveni žar cigarete bjelkastoj koži posutoj pjegicama, madežima i mrljicama, ona prihvati smotuljak dugačkim prstima i uvuče dim. U musavim staklima ljuljala su se brdašca, vinogradi, šume, ušorena sela. Na prvoj nizbrdici automobil zavijuga i okrene se po zaleđenoj cesti, kao u akcijskim filmovima. Takač krenu nogom prema kočnici, a ona spretno zaustavi mašinu. Nešto mu je bubalo u ušima i obrazima savlađujući ga neprimjetno. Četvero nepomičnih putnika izašlo je u bijeloj pustari. Nekim čudom nisu izletjeli s ceste.

Nekoliko sati ranije zbila se jedna komična scena: izgovorio je riječ izlet, a oni su oduševljeno poskočili! Kao da su se nadali da se na cesti može zbiti nešto nepredviđeno, da će se stvari same od sebe razriješiti dok se okolo izmjenjuju umilni pobijeljeli pejzaži. Buljio je u svoj prozor i pitao se kako mu je pala na pamet ideja o vikendici i lječilištu, “tajanstvenom”, kako im je na kraju rekao, u Đakovačkoj Breznici, srcu Slavonije, koja zapravo i nikada nije bila neko izletište, prije kulisa za boležljive starce, jadni bungalovi, hladni hotel, prljavi bazen, izvor sumporne vode, navodno ljekovite… tko zna je li i od toga išta ostalo? Tek kada su odmakli, shvati da ga je ulovila prastara ideja, iz vremena puberteta, kada je žarko želio odvesti curu na roditeljsku vikendicu, naravno, samo da je imao curu. Ponekad, kasnije, u bližoj prošlosti, jednom ili dvaput otvarala bi se prilika, ali bi nešto uvijek zapelo, ili bi se netko na kraju razbolio ili nije imao tko voziti ili nije bilo pogodne cure. Sada je sjedio u onom istom starom automobilu, u kojem je putovao s roditeljima svake nedjelje još nedavno, činilo se, i premda je u međuvremenu sve postalo drukčije, neko poznato vrijeme, prastaro, još se vuklo i vrtjelo, uvrnuto, peckavo i iskrzano poput stare video trake. Jedino što je pored njega na prednjem sjedištu sada sjedila Sandra, s kojom je prošao kroz prve seksualne okršaje i koja mu se činila sve manje slična liku iz negdašnjih izletničko-seksualnih maštarija.

U imenu mjesta na kojem su roditelji sagradili vikendicu – zapravo montažnu kućicu – Straža, krilo se zrnce komike, nepresušive. Jer oni nikad ne bi išli na “vikend” ili “ranč” kao drugi ljudi, već, kao da su u vojsci, “na stražu”. I stvarno, ti obiteljski vikend-izleti bili su slično ugodni – odlazili su tamo kao po kazni, otac se pretvarao u jezivog, idiotski nervoznog lutka, mama je naizmjenično plakala i kopala, a on? – on se paklenski dosađivao, i čim je malo poodrastao i izborio se za nešto slobode, odbijao je odlaziti na te obiteljsko-vojničke vikende.

Zapravo i nije ga trebalo iznenađivati što užasni obiteljski duhovi pušu u njegovoj blizini. Na stražnjem sjedištu sjedilo je dvoje potuljenih supružnika. Bili su to Sandrini kumovi. Ona – Margarita – bila je bijela, obla i mekana, neki groteskni izraz zamršeno-i-vječno nezadovoljnog seksa. Ženska prijateljstva imaju tajanstvene poticaje i uzroke, ili barem to tako vide muškarci, ali ovo je nadmašivalo sve što je mogao zamisliti i shvatiti. Zašto je Sandra bila solidarna s Margaritinom trapavom i tragičnom seksualnošću, silom koja vjerojatno nije donosila nevolje samo njoj – ukoliko ih je uopće razabirala kao nevolje – unatoč, vidjelo se to sasvim jasno, svim poniženjima koja su je pratile čitav život. Uz nju je sjedila spodoba, slika mrzovoljnog i opasnog alkosa kakvog je u Slavoniji lako naći za svakim šankom te preporučljivo zaobilaziti – ispijeni i mučaljivi bravar Mato, njen muž, u nju, navodno, beskrajno zaljubljen. Nespretna i sirova, Margarita je imala prljavu jezičinu: verglala je i verglala, ne spominjući Matu niti na jedan način, pa ipak se činilo da sve rečenice upućuje njemu, u nekim čudnim šiframa i namjerama. Taj je odgovarao nervoznim trzajima obrva i sitnih svinjskih očiju. Takač, iskreno, nikada ne bi pokazao ni malko zanimanja za njihovu sudbinu u bilo kojem drugom slučaju – doduše sada ga je zanimalo kako će završiti borba prljavog monologa i opasne šutnje.

Kilometri su šibali u mjeraču, sve dalje od našičke gostionice, a sve bliže priznanju da su i njih dvoje – on i Sandra – jedno pored drugog bez nekog pravog razloga. I opet je morao sam sebi objašnjavati kako se sve zbilo. U tipičnijoj verziji sentimentalno-studentske ljubavne priče, Sandra je trebala biti jedna od onih talentiranih vedeta kakve naše glumište izbacuje kao na traci, no, na sreću, u zbilji, bila je samo lektorica u Vjesniku. Njemu je bilo očekivano da se u nekoga zaljubi nakon svih onih lutanja s cimerom Andrijom, koji ga je revnosno upoznavao s piscima, glumcima, profesorima, kritičarima… Slavenu, pobožnom studentu druge godine PMF-a, kazalište i književnost već su bili sporedna aktivnost – bio bi ih smjestio u pretinac povremene rekreacije, da nije te školske godine u studentskoj sobi zatekao budućeg dramaturga Andriju, kojemu je bilo dovoljno to što je znao za Prousta i Steinbecka. Dok nije upoznao Sandru, koja je samo voljela predstave i nije željela postati dramaturginja ili kritičarka, lako bi, primjerice, priznavao da na premijere ide više zbog tuluma. Zaista su mu se sviđale komedije – poput Mandragole u Teatru &td – ali Andrija ga je uporno vukao i na sve ostale predstave, i nakon što je nabasao na njegovo ravnodušje. Zašto je samo želio da postane fanatik teatra? Slaven Takač, upoznajući Sandru u Kazališnoj kavani, prvo je pomislio da je i to dio plana obraćenja, no dok je u ruci držao pjegavu ruku, sitnu i predivnu, to mu se, iskreno, činilo manje važnim u tom sunčanom prijepodnevu, u Kazališnoj kavani, bijednom i smiješnom mjestu, ispred privlačnog jednostavnog okruglog bijelog lica, vrškova napetih grudi, krupnih tamnih usana, punih nogu u jednostavnoj mini suknji.

Zabezeknuo se kada mu je rekla da je iz Našica.

– Nemoguće – povikao je – pa i ja sam iz Našica!

Ali rasplet je bio razočaravajuće jednostavan: nakon što su se rastali, roditelji su je poslali u Koprivnicu, nekoliko godina prije rata. Zatim se preselila u Zagreb i upisala kroatistiku. U Našice je dolazila samo ponekad za praznike. Kumovi su bili iz Našičkog Markovca, pa ni njih nije poznavao.

Život mu je, skoro preko noći, postao dinamičan: s predavanja na PMF-u trčao je na ADU, u Vjesnikov neboder, u studentski dom na Cvjetnom, onda s Andrijom i Sandrom u kazalište, kafiće i klubove. Jedva da je spavao, u autobusima, tramvajima, na pauzama čitao je Kotta, Miočinovićku i Benjamina – po Andrijinom izboru – stare brojeve Prologa i sve drame koje je propustio u gimnaziji. Postali su trio koji visi po teatrima. Maštao je kako će upisati Akademiju.

Odjednom je Slaven počeo pratiti Sandru do njene iznajmljene sobe na Borongaju, pješke po Zvonimirovoj, a Andrija je već kod Džamije uviđavno nestajao. Pričao joj je o svemu što bi mu palo na pamet, o ratu i politici, ekologiji, znanosti, čak o teatru, o rock and rollu, plivanju, kompjuterima, svemu što je neselektivno usisao u posljednjih nekoliko godina.

Ona je pažljivo slušala. Nekom izvana moglo bi izgledati kao da su već zajedno, no uvijek kada je želio prijeći na sentimentalni ton, točno u tom trenutku, ona bi odlepršala, najčešće u svoj haustor. On je bio veliki formalist i zamislio je da o ljubavnim stvarima može govoriti tek na kraju puta, kada na Borongaju ugleda niz željezničarskih kućica. Nakon svakog novog promašaja, u banalnoj i neugodnoj zagrebačkoj jeseni plutao je kao nespretni bumerang, ne videći nikakvu romantiku, toliko puta opjevanu šansonama: kućice su bile ružne i stare, drveće bezbojno, staro okretište prljavo i depresivno. Vraćao se kao lik iz dječjeg romana, šutirajući kamenčiće po pločniku.

I napokon joj je rekao volim te, a ona mu je otpovrnula da i ona njega, na neki način, voli. Poljubila ga je u obraz i pobjegla. Jedne od tih zimskih večeri, samo nekoliko dana prije Božića, otišao je do borongajskog skloništa – dočekala ga je blijeda kao redovnica, poljubio ju je bez riječi, skinuo pidžamu, potkošulju, gaćice. Preko njezinog ramena blještale su ulične lampe s borongajskog okretišta, padao je laki snijeg, na stropu su plesali automobilski farovi, mlazovi ljudskih koraka ispremiješani sa svjetlostima iz kuća s druge strane ulice.

U Našice su došli odvojeno i susreo ju je tek predzadnji dan u disku s čudnovatim kumovima. Dogovorili su se sutra za kavu, u poznatoj našičkoj birtiji, u kojoj će ispričati glupu priču o zaboravljenom lječilištu u srcu Slavonije, garniranu sranjima o ljekovitoj vodi i romantičnim pričicama o vikendici, drvenim bungalovima, hotelu i olimpijskom bazenu prekrivenom lišćem i prašinom.

Nitko nije izgledao razočaran kada su napustili Stražu. Snijeg je zalegao po obroncima, tri crne spodobe razmiljele su se naokolo. Margarita je razbacivala opuške i prljave papirnate maramice, Mato je nervozno bacao nož u voćke – nož bi se uglavnom nespretno odbijao od drveta – Sandra, umotana u šalove, kape i rukavice, bilo tko bi se mogao sakriti ispod te odjeće. On je zaboravio ključ. Okrugli žuti mjesec sjedio je nad šumom u rano poslijepodne, u drveću, voćkama, oranicama skamenio se sićušni duh užasa, a tri mutne figure saplitale su se o šiblje, drveće i korijenje.

U Breznici su parkirali na šljunčanom parkiralištu, odmah uz veliki kanal, prešli su preko mostića tanašne čvrstoće. Bazen je bio napunjen vodom i – Slaven je pokazao prstom – stvarno prekriven lišćem i smećem. Sve drugo je bilo depresivnije, turobnije i hladnije nego što je zapamtio, čak i česma, na starom mjestu, sa sumpornom vodom. I stari kockasti hotel. U unutrašnjosti je carevao krš, tapete su visjele, žbuka curila sa zidova, smotani tepisi nemarno porazbacani na podu, fotelje u, nekoć očito ukusno uređenom predvorju, razvaljene i razrezane. Gomila kojekakvog smeća. Iz pokrajnje sobe iskrsne šepavi recepcioner, tražite restoran? Dolje pa lijevo. Restoran je bio čišći i uredniji, nekoliko muškaraca u maskirnim prslucima i hlačama stajalo je za šankom. Sjeli su za stol. Odmah se pojavio isti onaj recepcioner, obučen kao konobar. Da ne bude zabune – nasmiješio se klaunski od uha do uha pokazujući palcem prema recepciji – onaj je moj blizanac, i susretljivo im izdiktirao svinjski odrezak, pomfrit i ukiseljene paprike. Slavena su brinuli gardisti – kurvinska Margarita bila je provokacija – naruči piće. Oni mu, nalakćeni na šank, odmahnu.

Slaven je promatrao troje ispred sebe, nakon što je konobar donio hranu – predali su joj se rutinski, bez strasti i volje. Pitao se što bi se moglo dogoditi da Margarita sada kaže Mati: tražim rastavu. Bi li njemu ispao nož iz ruke? Ukočila se ramena? Možda bi u finalu revijalno izvadio pištolj! Ili bi je tek radoznalo pogledao i rekao – dobro, idi – nezainteresirano. I dalje su jeli, ljudi kojima bi mogao reći bilo kakve rečenice.

Slaven ustane i uputi se prema klozetu. Zahod se nalazio odmah iza šanka, dvojica bivših gardista još jednom ga lijeno pozdraviše, drveni konobar rastepe ruke široko se nasmijavši, a on još jednom pogleda voštane figure nad tanjurima. Zahod nije bio odvratan kao što je očekivao, nije bio čak ni prljav, zapravo nije se sjećao kada je vidio tako lijepo uređen, obložen hrastovinom s dva velika raskriljena prozora. Kao u slici u muzeju navirivali su se čisti planinski djevičanski obrazi, rub raskošne šume i neko ljupko selo u daljini. Pišao je i hvatao ga je nepoznati zanos ispred prizora ukradenog iz čitanke, tankoćutnog i nježnog.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.