Tamno ogledalo | Ivana Rogar

MEZZOSOPRAN

 

Split the Lark — and you’ll find the Music —
Bulb after Bulb, in Silver rolled —
Scantilly dealt to the Summer Morning
Saved for your Ear when Lutes be old.
Emily Dickinson

 

Anton je došao u naše društvo preko sestrične koja je poznavala Taskilovskog. Poput priljepka koji se othrvao snažnim valovima, udobno se smjestio u dnevnu sobu našeg zajedništva. Pretpostavio sam isprva da ta nepokolebljiva adhezija znači da nema prijatelja pa prianja uz ono što nađe, no poslije sam vidio da sam imao krivo. Ne, nije imao prijatelja, ali nije ih ni tražio. Bio je svojevoljni izopćenik. Nije se trudio ni oko izgleda niti oko ponašanja; sve na sebi prepustio je kaosu pa se sukobljavao s ljudima pokraj kojih bi se našao u danom trenutku. Kad je prvi put banuo na našu čajanku, koju je Taskilovski priredio u svojem trošnom tavanskom stančiću u Opatičkoj na Gornjem gradu, izgledao je kao zalutali astronaut. Nespretno se gegao na štrkljavim nogama i polako okretao glavu lijevo-desno kao da unosi podatke o okruženju. Naočale na suhonjavu, štreberskom licu pojačavale su dojam. Došao je sa sestričnom i odmah se spustio na kauč u kutu, odakle se nije pomaknuo čitavu večer. Razgovarao je samo s njom; nije ni jeo niti pio.

Oko ponoći Dina je zauzela podij, koji je Taskilovski napravio od nekoliko cigala što ih je ukrao susjedu s trećeg kata, i zapjevala Gershwinovu The Lorelei. Pun, opojan glas kliznuo je među goste i zavodnički se stao vijati oko svakog. Dina se bavila solo pjevanjem od petnaeste godine; studirala je na akademiji, pjevala na večerima klasične glazbe na Šalati i nedavno dobila priznanje za trud, postavši solistica ansambla u HNK-u. Po premijeri Traviate u kojoj je igrala ulogu Flore, Jutarnji list prozvao ju je novim hrvatskim slavujem i predvidio joj blistavu karijeru. Kad je Dina pjevala, svi su umuknuli i okrenuli se prema njoj. Nije joj štetila ni ta koketerija, to što se osmjehivala kao da posjeduje skriveno znanje i uvijala tijelo kao jegulja. Onaj tko ju je poznavao, znao je da je to pjevačka poza jer je znala mijenjati izraze prema potrebi. Dok je Dina žudno pružala ruke prema nama i spuštala se niz oktave kao dijete niz tobogan, primijetio sam da se nezainteresirani Anton iznenada zapiljio u nju. Uske crne oči odjednom su se raširile, jagodice na licu postale su izbočenije. Društvo je imalo komični ritual da muškarci nakon pjesme poljube pjevačici ruku u znak zahvalnosti. Poredali bismo se pred njom, Taskilovski bi se preguravao. Sad, nakon pomamna pljeska, zabezeknuo sam se vidjevši da i Anton stoji u redu. Došavši do nje, lagano joj je poljubio ruku i zagledao joj se u oči. Dina je skrenula pogled i izvukla ruku.

Možda taj događaj ne bih ni zapamtio da se Anton nakon njega nije iznenada sprijateljio s Taskilovskim. S interneta mu je skidao suvremene azijske filmove, Won Kar Waija i Shu Shuija za koje mu je Taskilovski bio dao popis, a za koje sȃm, uvjeren sam, nikad nije čuo. Zatim je počeo iskrsavati na našim kavama i izlascima. Taskilovski i ja sjedili bismo u Tkalčićevoj, agilno raspravljajući o Pollockovu geniju pri čemu bi Taskilovski tupio da ne da golu kitu za to psihoanalitičko smeće, a Anton bi se odjednom pojavio niotkud i sjeo za naš stol našto bi rasprava zamrla. U društvu je uglavnom šutio i izbjegavao tuđe poglede. Često bi prstima polagano i sustavno gnječio obrub majice ili košulje. Odjeća mu je bila uredna, ali imala je miris ustajalosti i duge povijesti nošenja. Mislim da je izbjegavao trgovine s odjećom i da u njima nije znao biti opušten. Kad bi Taskilovski otišao na zahod, nastala bi bizarna situacija jer Anton i ja ne bismo prozborili riječ dok se on ne bi vratio. Uspio sam ipak doznati par pojedinosti koje je procijedio ogledavajući se lijevo i desno, kao da ga ganja Interpol. Promrmljao je da je knjigovođa i da radi u knjigovodstvenom servisu. Priznajem da sam se, doznavši to, utekao stereotipu i prvo zaključio da šuti jer nema što zanimljivo reći. Te sitne crne oči bile su oči idealne uredske voluharice. U našem društvu nije bilo činovnika, prezirali smo ih od srca i svaki od nas smatrao je da s nekakvim uredskim crvom ne bi imao o čemu razgovarati. Taskilovski, koji je završio kazališnu režiju i radio u ZKM-u, nije se opterećivao time. Dobacivao je Antonu sve i svašta, provokacije i povlađivanja, govorio je da će mu mamu pozvati na spoj, a zatim hvalio njegov filmski ukus. Provokacije su nekako dobro sjedale uz Antonovu zapuštenu pojavu, uz crnu kosu koja godinama nije vidjela frizera, uz ozbiljno lice čija se usta nikad nisu preobličila u osmijeh, ali nisam bio siguran dokle se smije ići s tim čudakom. Pogled bi mu često pod pognutom glavom srnuo u nenadanom smjeru i u njemu se ponekad zrcalila neka bolesna crta, nešto što nisam znao kako protumačiti.

Otkako su je bili sazidali 1999. pokraj kuće u Dubravi, Jurekova garaža nije sklonila nijedan auto, ali je mnogo puta služila kao tulumara. Društvo se te vjetrovite siječanjske večeri ponovno okupilo među čekićima, francuskim i inim ključevima, što su nanizani visjeli na zidu, kutijicama s čavlima svakojakih veličina i maskama za varenje. Na stolu su pokraj Coca-Cole i jegera stajali razbacani odvijači, brusni papir i škrip u kojem je ostao komad oštre šperploče. Pod je bio posut ostacima piljevine, a daske na kanistrima o koje bi se svaki put netko našpranjio služile su kao klupe. Jurek je skrušeno objavio molbu svojeg tate da ništa ne krademo. „K vragu!“ promrsio je Taskilovski. Dandy Warhols dozivali su iz zvučnika: „Cause I like you, yeah, I like you…“, a ljudi su se nesvjesno trzali u ritmu. Gledao sam kako se violončelistice Lana i Tanja golih ramena hihoću postrani i šapuću si nekakve slatke stvari. Tad sam primijetio da pokazuju na Antona koji je stajao u kutu i kroz nepočešljanu crnu kosu promatrao ljude. „Plaćeni ubojica“, začuo sam kroz prigušeni smijeh. Dina je došla nešto kasnije. U uskoj crnoj haljini koja joj je sezala do tankih koljena i nasmijana kao lutka u izlogu išla je od jednog do drugog dečka s čašom đus-votke u ruci i dražesno pijuckala. Kad mi se približila, jedva sam suspregnuo poriv da se osmjehnem. „Još me mrziš?“ upitala me ljupko se smiješeći. Pomislio sam kako je nemoguće ljutiti se na nju i taman joj htio reći da je sve u redu kad sam pokraj svojeg osjetio tuđe lice. Anton je stao do nas i šuteći se zagledao u Dinu. Ona mu se osmjehnula osmijehom s reklame za zubnu pastu. On joj je tad rekao da je lijepa. Ona se nasmijala zabacivši glavu. Postalo mi je neugodno pa sam se maknuo u stranu. Trudio sam se da ne čujem što pričaju, ali sam ih usprkos sebi pogledavao. No nije se zbilo ništa spektakularno. U jednom trenutku ona je krenula dalje, a on se povukao na svoje mjesto u kutu. Atmosfera se užarila kad je pijani Taskilovski počeo inzistirati da Dina otpjeva neku manje poznatu pjesmu i da će joj, bude li je znala, dati gaće koje ima na sebi. Isključio je muziku i sve nas natjerao da umuknemo. Dina je zauzela pozu i pustila grleni mezzosopran. Glas joj je u času zaposjeo prostoriju; čitava garaža nabujala je snažnim, kristalno čistim tonovima koji su me, što su se više dizali, podsjećali na planinske vrhunce pod kristalnim snijegom. Bio je to glas koji poznaje samog sebe, koji si vjeruje i pjeva vlastitoj veličini. Taskilovski ne samo da će morati dati gaće, mislio sam, nego će se gol šetati cestom.

Pružajući joj gaće, Taskilovski joj je oblizao ruku, a ona se vragolasto nasmijala poput dive. Opazio sam da je Anton na iglama. U iščekivanju ritualnog rukoljuba krenuo je prema Dini kako bi stao u red. Ali nakon uručenja gaća, koje je Dina spremila u torbicu, ljudi su se vratili svojim razgovorima. Zahvala pjevačici je izostala, zapjevala je Madonna i ostaci glasa koji je obarao visinske i dubinske prepreke nestali su među zračnim valovima. Anton je djelovao kao da ga je netko zviznuo mokrom krpom. Izgarao je od sramote. Nakon deset minuta više ga nije bilo u garaži.

Nekoliko je dana bio mir, a onda je Lana rekla Jureku, a Jurek Taskilovskom i uskoro je cijelo društvo pričalo da je Anton otišao u HNK na Didonu i Eneju gdje je Dina pjevala ulogu proročice. Nakon predstave dočekao ju je pred kazalištem s buketom orhideja i odveo je na piće. Taskilovski se grohotom smijao. „Vidi ga, kako je uporan naš notar.“ Kad je sljedeći put vidio Dinu, uljudno ju je upitao može li mu preporučiti kojeg knjigovođu da mu sredi porezne papire.

Proljeće je kobno doba i tjera ljude na sumanute postupke. Nije mi se jednom dogodilo da me, razbacujući feromone, privuče djevojka koja mi se inače uopće nije sviđala. Poštujući proljetnu tradiciju, i Anton se počeo otvoreno nabacivati Dini. Usred društva govorio joj je da ima krasne oči, kao da su sasvim sami, pozivao ju je na večere, kino predstave i šetnje Marulićevim trgom, koji je noću bio ah, tako lijep. Govorio joj je da je ona prirodni izvor glazbe, da je poput ptice, slavuja, da nikom drugom pjevanje ne stoji tako dobro i da čak bezvezna pjesma otpjevana njezinim glasom postaje posebna. Ona, kao da nije vidjela tvrdu usredotočenost njegova udvaranja, prihvaćala ga je poluozbiljno, poluposprdno. Jednom bi zadovoljno slušala tu nakaradnu oduševljenost, a drugi put ga ignorirala; čas se naglas smijala njegovim dosjetkama, a čas njegovim ljubavnim nastojanjima. Kad nje pak ne bi bilo u društvu, Anton bi se povukao u neki kut poput ranjena psa i ondje lizao rane. Ali nije odlazio.

Taskilovski ih je nemilosrdno provocirao. Jednom prilikom kad su oboje bili nazočni, rekao je da su stvoreni jedno za drugo jer im imena tvore naziv CD shopa: Dinaton. Dina se gušila od smijeha. Taskilovski je dolijevao ulje na vatru: Dina će za Dinaton snimati albume, a Anton će im voditi knjige. Anton je sjedio preko puta i ledeno ih promatrao. Lice mu je bilo skroz promijenilo boju i postalo zagasito crveno, a prstima je mrcvario svoju krpicu za brisanje naočala. Krpicu sam kasnije rastrganu vidio u smeću.

Kad je Anton bio krenuo u pohod, iznenada nam je njegov bezlični lik postao zanimljiv. Ispitivali smo jedni druge gdje radi, gdje stanuje i što uopće čini u slobodno vrijeme, ali nitko nije znao ništa. Taskilovski je u nekoliko navrata morao nazivati Antonovu sestričnu kako bi doznao da živi u stančiću s majkom s kojom se baš i ne slaže.

Prošao je mjesec pa dva, a njegovi nasrtaji nisu nimalo izgubili na snazi pa su postali neumjesni. Slijedio je Dinu tugaljivo poput psa, slušao pozorno svaki ton koji je proizvelo njezino grlo, odlazio je na predstave, dočekivao je nakon proba i nazivao je slavujem. Dinine prijateljice prepričavale su da su ga vidjele iz lože kako molećivo sjedi u drugom ili trećem redu parketa. Dina bi pak prihvaćala njegove bukete i čokolade, odlazila s njim na romantične večere da bi mu po njihovu završetku uskratila nježnost; koketno ga je pogledavala, ali bi svaki put izmigoljila kad bi je pokušao zagrliti. Jedanput su zajedno otišli na Sljeme. Anton je pripremio sendviče i sokove, nosio joj je torbu i zaustavljao se kad god bi se ona umorila. Proveli su cijeli dan zajedno tijekom kojeg joj je s uvjerenjem govorio da će jednog dana biti primadona, da će pjevati Carmen i Toscu iako je potonja bila sopran. Kad ju je na povratku kod ulaza u tunel pokušao poljubiti, posprdno mu se nasmijala i rekla neka ne misli da je jedini koji je želi.

Budući da joj svejedno nije prestao donositi slatko-kisele juhe iz kineskog restorana kad bi se proba oduljila (njezina ideja), Anton se pretvorio u pojam rugla. Sad je već postalo neugodno gledati ga kako sjedi na kožnatoj fotelji kao na fakirskom krevetu i bulji u Dinu. Imao sam potrebu okrenuti glavu kad bih vidio da mu ona daje dvosmislene znakove, od kojih bi u njegovu želucu uvijek ostao talog nade.

Ljeto je bilo u jeku, približavao se Dinin rođendan. Ona je svake godine u svojem iznajmljenom stanu na Jarunu priredila soareju s koktelima, šampanjcem i dimljenim lososom. Zahtijevala je da svi dođemo u odijelima i toaletama, a neposluh se mnogima obio o glavu kad su došli u trapericama i poljubili vrata. Taskilovski bi se dotjerao do klaunovštine, otišao bi kozmetičaru, zacementirao kosu gelom i obukao večernje odijelo s leptir-mašnom. Negdje u to doba, kad se temperature očajnički drže u onoj visokoj točki prije nego što počnu padati nizbrdo, Anton je pojačao pritisak i stao Dini govoriti da je voli i da su si suđeni: on je jedini stvarno razumio njezino pjevanje i poznavao je bolje od ikog. Nazivao ju je na mobitel, na fiksni telefon, salijetao je na kavama ne obazirući se na druge za stolom pa mu je za jednog takvog snubljenja Dina već iznervirana odbrusila pred svima: „Okej, bit ću s tobom ako mi za rođendan doneseš dovoljno originalan dar. Kažeš da me poznaješ bolje od ikog? Onda mi donesi nešto čega se nitko drugi ne bi sjetio, a što govori o meni. Ako uspiješ, bit ću s tobom. Ako ne, maknut ćeš mi se s očiju.“ Grobna tišina. Čak se i konobar lecnuo. Nismo znali bismo li ozbiljno shvatili ponudu jer je ideja da njih dvoje budu zajedno bila suluda. Ali Anton je, ne trepnuvši, rekao da pristaje.

Tad smo već dovoljno dobro poznavali Antona da ne pomislimo kako neće ići do kraja. Odustajanje bi se kosilo s njegovom religijom, a ovo mu je bila šansa stoljeća. Njegov dar postao je glavna tema razgovora, više nikog nije bilo briga što igra u kinima ni kad su nogometne utakmice. Jurek je tvrdio da će joj donijeti mikrofon, Anita je spominjala intimno rublje u koje bi bilo utkano Dinino ime. Taskilovski je čak predložio da otvorimo privremenu kladionicu. Govorio je Dini: „Donijet ću ti okove, teške okove za tebe, moja ljubavi“, a ona se hihotala.

 

Taskilovski je došao po mene u devet. Mirisao je kao parfumerija i jedva sam čekao da dođemo do Jaruna. Obojica smo bili u odijelima i obrijani. On je nosio crne kožnate rukavice i motorističke naočale. Bila je topla ljetna večer i u mraku su se nazirali noćni leptiri, nalik na leteće komadiće tkanine. Pozvonili smo na devetom katu. Čim je Dina otvorila, Taskilovski ju je zažvalio i kao prestrašeno upitao je li joj bolja polovica stigla. Anton još nije bio ondje. Dina je nosila bijelu večernju haljinu s cvjetnom kopčom na ramenu. Kosa joj je neobuzdano klizila niz ramena i u tom sam trenutku pozavidio Antonu na njegovu zadatku. Dinina obla ramena sugerirala su toplinu i strast. Stol je opet bio pun fantastičnih jela: okruglice u umaku od rikule, parfe od pileće jetre, pašteta od ugora, kruh s maslinovim uljem, kiflice s lavandom simetrično su se rasporedili po stolu. Dina je pustila Traviatu. Florin glas kliznuo je niz zvučnike poput viskozne tekućine. Djevojke su se šepirile u raznobojnim haljinama, golih leđa, ruke su im bile nakićene narukvicama, a pokreti graciozniji nego inače. Dečki su zaboravili na frivolne šale i pristojno se smješkali. Taskilovski je zaključio da Anton nije uspio ući jer je došao u tenisicama. „Mislim da su posrijedi bile one bijele adidasice.“ Upravo je suzbijao histeričan napadaj smijeha kad je zazvonilo na vratima. Anton je ušao u salon za Dinom, a pogledi svih nehotice su se zalijepili za kutiju u njegovim rukama. I sȃm sam osjećao sram što buljim i ne mogu odlijepiti pogled od tog pravokutnog komada u bijeloj plastičnoj vrećici. Anton je, ne pozdravivši nikog, sjeo u fotelju pokraj linije. Razgovor se ponovno pokrenuo i za trenutak više nitko nije mislio na njegov dar. Pio sam naizmjence jeger i votku i sve obilno zalijevao vodom. Hrana je sustavno nestajala sa stola. Jurek se davio u sušiju, ne primjećujući da mu se plavkast komad tune zalijepio za kravatu. Bio je jedini muškarac kojeg sam znao da voli suši. Od alkohola sam postajao glupav pa sam Lani i Tanji objašnjavao da je njihov instrument izrađen u pohvalu ženama jer odražava fizionomiju ženskog tijela. U ponoć smo se poredali oko slavljenice i zapjevali Happy Birthday u maniri opernih pjevača. Primajući darove, ona se pravila da je izbezumljena od sreće. Dobila je ljetne majice, srebrno-drečeće sandale, maskaru, knjigu o Parizu, kamo je namjeravala otići, ja sam joj dao Pradin kišobran, a Taskilovski kazetu Mile Kitića i komplet DVD-a s Marijom Callas. Anton se i dalje nije dizao iz fotelje nego nas je od tamo posprdno gledao kako nižemo svoje ništavne predmete. Kad su se na kraju svi izredali, Dina nije mogla suzbiti znatiželju pa mu je dobacila pogled. On je tad ustao i polako došao do nje. Pružajući joj kutiju zamotanu u crven ukrasni papir, rekao je: „Dajem ti najljepšu pjesmu koja izlazi iz najljepšeg grla. Ti je zaslužuješ više od bilo kog drugog.“ Zakolutao sam očima. Dina je primila kutiju i skinula crveni papir. Podignuvši poklopac, vrisnula je i ispustila kutiju na pod. Iz nje se iskotrljala mrtva ptica, rasporena napola. Ljudima se oteo neartikuliran zvuk gađenja. Bio je to slavuj razrezan na prsima iz kojeg su virili organi. Dina je užasnuto zurila u slavuja, a Anton je pak pakosno i zaljubljeno zurio u nju.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.