Tamno ogledalo | Ivana Rogar

NASTJA

 

Kad sam ga nakon tri godine ugledala u papirnici u Petrićevoj točno na njegov rođendan, skoro sam ga uspjela zaobići, a da me ne opazi. Razgledao je šalice raznih oblika ugurane na policu i podsjećao na Golluma koji promatra prsten. Dok sam polako prolazila pokraj njega pazeći da ga ne okrznem, čula sam: „Lola, mama ti je gola!“ Pao mi je mrak na oči. Namjestila sam iznenađeno lice i odgovorila: „O, Petre! Pa dugo se nismo vidjeli. Kako si?“ Bio je dobro, kao i uvijek uostalom jer, pobogu, kad on to nije bio dobro? Na brzinu mi je ispričao što mu se izdogađalo u zadnje tri godine iako je on držao da su posrijedi dvije. Preselio se u vlastiti stan, više ne stanuje s roditeljima i to ga je preporodilo. I mene je prije tri godine pokušao dobiti da unajmimo garsonijeru i živimo sami. To je, koliko se sjećam, bila posljednja kap. „Pa sretan ti rođendan“, rekla sam veselo. „O, sjećaš se. Baš lijepo od tebe.“ Izgledao je mlađe nego posljednji put kad sam ga vidjela. „Osjećam se tako staro“, rekao je. „Osjećam kako mi se tijelo raspada. Mislim da mi tkivo duhovno odumire.“ Imao je trideset i dvije godine. Radio je kao predavač engleskog i njemačkog u školi stranih jezika i mnogo filozofirao. Svoja razmišljanja podastirao je i polaznicima satova. „Nego, hoćeš li doći na rođendanski tulum? Spremam ga kao osvetu pazikući koji viče na mene kad me vidi.“ Uhvatio me nespremnu. „Hajde, Lola. Bit će čagica i društvance. Moj stan ti nije daleko. Na Vrbiku je, u zelenilu, klorofila je na sve strane. Ti još živiš na Trešnjevci?“ Preselio se iz Prečkog u Vrbik. Nije loše. Rekla sam mu da ću možda doći, ali to nisam mislila. Nije mi se dalo razgovarati s njim, nismo si imali što reći.

Nakon što me Petar ostavio, bila sam čula priče o sebi: zvali su me onom koja ne može podnijeti bliskost, emocionalnom Aljaskom. Uglavnom su komentari govorili da je Petar dobro postupio što me se riješio jer žena koja nije u stanju živjeti s muškarcem nakon toliko godina, osnovati obitelj koja bi se sastojala makar i od njih dvoje, nije normalna. Nešto tu ne štima. Vozeći se dvanaesticom prema Ljubljanici, razmišljala sam što će biti ako se jednostavno ne pojavim, ako, na primjer, pošaljem Petru SMS da je nastala neka frka. Mogla bih se naći u neugodnoj situaciji kad me sljedeći put vidi u gradu. Zajednički prijatelji i poznanici reći će: „Nije u stanju prisustvovati najobičnijem tulumu, toliko joj je povrijedio taštinu.“ Ili: „Nije ga preboljela.“ Otkad je tebe briga što drugi misle, rekla sam si. Osobito osobe s kojima si u slabom kontaktu.

Ipak, da društvu pokažem kako sam jaka i da zapravo volim Petra kao prijatelja, da nisam baš zadnja kučka, u petak 25. 2. navečer, otišla sam do Vrbika i s bocom Merlota pozvonila Petru na vrata. Zima još nije bila jenjala i vjetar me zanašao. Od stanice do Petrova stana proživjela sam horor. Išla sam ususret vjetru koji me gurao unatrag i udarao mi u lice. Pitala sam se je li ispod nule ili je hladno samo zbog te uspuhane nesreće. Dovukla sam se do četvrtog kata i sjela na zvonce. Iznutra je dopirala prigušena buka: mješavina muzike i ljudskih glasova. Dok sam razmišljala što mi je to zapravo trebalo, vrata je otvorio lik s lažnim nosom i brkovima. Na glavi je imao šaren papirnati stožasti šešir. „Jeste li na popisu, gospođo?“ upitao me. „Molim?“ Kakav popis, majkumu. „Šalim se, uđi. Ti si Petrova frendica?“ „Da.“ „Ja sam Martin.“ Svukla sam jaknu, ogledavajući se i popravila haljinu dok sam se gledala u zrcalu. Dnevna soba spojena s kuhinjom bila je puna. Većina ljudi bila je na nogama jer su kauč i fotelja bili zauzeti. Nekoliko ljudi sjedilo je na plastičnim stolcima kojima je zacijelo mjesto bilo na balkonu. Svi su klatarili ruku s čašom. Uočila sam Petra u kuhinji i progurala se do njega. Pružila sam mu Merlot i još jednom mu čestitala. On me privukao k sebi i zaslinio dvjema pusama. Započeo je trivijalan razgovor: „Jesi lako našla stan?“ i „Znam da je gnjavaža penjati se na četvrti kat, što mogu kad nema lifta. Nisam si mogao priuštiti komfornije mjesto. Znaš kakve su profesorske plaće.“ Htjela sam mu izraziti sućut, ali sam pomislila kako će me ponovno optužiti za vječno podjebavanje. Mnoge ljude u prostoriji poznavala sam barem iz viđenja. Petar nije prestajao klepetati. Kad je počeo spočitavati što se nikad ne javljam, shvatila sam da je već prilično pripit. Očima sam potražila osobu s kojom bih razgovarala. Prišao nam je Nikola i rekao objesivši jednu ruku o Petra, a drugu o mene: „O, golupčići su ponovno zajedno.“ „Nisu zajedno, golupčići su prijatelji“, odgovorila sam. „Mnjahaha“, rekao je Nikola, kao da je prozreo moj nebulozni trik. Uočila sam Jurkovića i smjesta ga krenula pozdraviti. S njim sam si bila prilično dobra dok sam hodala s Petrom, no nakon prekida izgubili smo kontakt. Nakon prekida izgubila sam kontakt s većinom Petrovih prijateljica i cura Petrovih prijatelja. U tren oka društvo je procijenilo da sam nepodobna cura i još nepodobnija prijateljica. Njezin cinizam ju je koštao, prosudili su.

Nakon trećeg pelinkovca shvatila sam da su ti ljudi doista bili besprizorni ili si ja nisam dopuštala opustiti se. Popila sam i dvije čaše vina, sve da se odobrovoljim, međutim, nije pomoglo. Petar je baletanski skakao sad oko jedne grupice, sad oko druge. Umanjivala sam zanimljivost njihovih razgovora. O čemu su mogli razgovarati? O prethodnim novogodišnjim tulumima, povoljnim aranžmanima za putovanja u strane zemlje, nekom filmu s Bruceom Willisom. Zatim sam se na trenutak sabrala i podsmijehnula svojem cinizmu. No kad sam uzela novu čašu pelinkovca, oblio me novi val zajedljivosti. Neću izdržati ovdje do ponoći. Ti su me likovi umarali. Dovraga i cipele koje su kupili i kubici njihovih motora. Potražila sam u torbici mobitel; nije ga bilo. Otišla sam do vješalice kod ulaznih vrata i u gomili kaputa potražila jaknu, ali je nisam mogla naći. Preko puta sobe ugledala sam Martina koji je još nosio onu redikuloznu masku i prstima frkao umjetni brk. Progurala sam se do njega.

„Gdje mi je jakna?“ upitala sam. Zbunjeno me pogledao i potfrknuo brk. „Gdje si mi stavio jaknu kad sam došla?“ „Aha. Ako nije na vješalici kod ulaza, onda je u spavaćoj sobi“, zaurlao je jer smo stajali pokraj zvučnika iz kojeg je treštao Prodigy. Keith Flint se iživljavao na mikrofonu: „Smack my bitch up!“ I ta mi je pjesma išla na živce.

U spavaćoj sobi našla sam drugu gomilu kaputa te se dala na kopanje. Odjednom se pod njima pomaknulo nešto veliko. U trenu me presjeklo i uzmaknula sam dva metra unatrag. Iz gomile je ispuzala tamna perzijska mačka i potrčala do vrata. Na vratima se okrenula i prosiktala na mene. Imala sam osjećaj da sam susrela nečastivog. Behemot. Ostavila sam i jaknu i mobitel pa otišla po još jedan pelinkovac.

Rekla sam Petru: „Prepala me tvoja mačketina.“

„Daaa? Zbog nje me pazikuća mrzi. Kaže da ostavlja dlake po stepenicama. Stari pizdun. Mačka je najbolje vrste! Ima i rodovnicu.“

„Lijepo izgleda. Mačka, ne pazikuća.“

„Da, samo pazi, ne voli da je bilo tko gladi. Treba se prvo priviknuti na osobu.“

„Aha.“ Nisam je imala namjeru maziti.

Petar mi je konspirativno dreknuo u uho: „Zove se Nastja!“

Zakolutala sam očima: „Sjajno si je nazvao.“

„Pa prema Nastasji Filipovnoj!“ Petar je volio Dostojevskog. Uskoro je u jednom kutu sobe nastalo komešanje. Ljudi su primijetili mačku i gladili je. „Kako je lijepa!“ Ona je, međutim, šmugnula u kut gdje je bila njezina prostirka. Pogledala nas je s gađenjem.

„Moram vam reći da budete oprezni s Nastjicom jer je trudna“, objavio je Petar. Prišao je mački, podigao je i poljubio u njuškicu. „Zato je tako hirovita. Zar ne, Nazica?“ držao ju je u rukama i unosio joj se u lice. „Tko je sretni otac?“ upitao je Nikola. Petar se pravio da nije čuo pitanje. Zacijelo ju je šarmirao neki od očerupanih uličnih mačora bez rodovnice. Petar je sjeo pokraj prostirke i mazio mačku. Sjetila sam se da je taj tulum zapravo dosadan i da sam bila krenula po mobitel. Vratila sam se u spavaću sobu. Potraga među hrpetinom plavih pernatih jakni, crnih kaputa, žutih skijaških vjetrovki trajala je nekoliko minuta. Našavši jaknu, ugledala sam na zidu Nastjinu sliku i u njezinu dnu nacrtano srce. Ravnodušne oči gledale su u objektiv. Govorile su: „Tko te jebe.“ Na pisaćem stolu koji je bio pokraj kreveta nalazila se još jedna slika. Ta je bila u okviru i prikazivala je Nastju dok je još bila mače. Uzela sam mobitel i izišla iz sobe.

Na izlazu na balkon ugledala sam rigotinu i automatski se okrenula u drugom smjeru. Na mobitelu nije bilo novih poruka. Ulogirala sam se na Facebook i ostavila status: „Na predosadnom tulumu. Jao & kuku.“ Petar će doznati za status, netko će mu reći, ali bila sam toliko pijana da me je pomisao tjerala u smijeh. „Al si se ti udesila…“ rekao mi je Nikola, teturajući pokraj mene i prolijevajući vino. Tad sam zapazila da su zapravo već četiri sata. Polovica gostiju bila je otišla. Jurković je ležao izvaljen u fotelji; nije znao za sebe. Nakon petog pelinkovca kroz maglu sam vidjela kako Petar stoji nad mačkom i razgovara s njom, kao da joj objašnjava Hegelov idealizam, pa čak i gestikulira. Uhvatio me grč u želucu, srećom nije vidio kako se previjam od smijeha na kauču. Sve mi je postalo smiješno. Petar je otišao do frižidera i vratio se sa zdjelicom mačje hrane. „Evo nečeg za moju ljubimicu.“ To je zadnje čega sam se sjećala. Sljedeća stvar koju znam bilo je buđenje u spavaćoj sobi pokraj Petra. Kaputi su bili nestali i mi smo spavali pripijeni jedno uz drugo. Trgnula sam se kao oparena i pogledala jesam li odjevena. Nasreću, sve je bilo na svojem mjestu. Brzo sam se maknula iz zagrljaja i otišla popiti vode. Dnevna soba i kuhinja vonjale su po dimu cigareta i ustajalom alkoholu. Prljave čaše bile su posvuda. Bilo je jako hladno jer su balkonska vrata otvorena klepetala na vjetru. Prišavši im, primijetila sam da se ne daju zatvoriti zbog one rigotine koja se u međuvremenu smrznula. „O, Kriste“, uzdahnula sam. Mogla bih otići i ostaviti Petra u njegovu svinjcu. Jednostavno ću se izgubiti, neće ni znati da sam bila zadnja koja je otišla. U kupaonici sam našla kantu, krpu za pod, četku za ribanje i Domestos za ispiranje školjaka. Nalila sam u kantu toplu vodu i otišla do balkona. Oribala sam izlaz, a vodu bacila u zahod. Nakon toga, rekla sam si, mogu oprati i čaše kojih je bilo posvuda: na regalu, u fotelji, jedna u pepeljari na stolu; sudoper ih je bio prepun. Glava me bolila kao da mi je netko bio sjedio na njoj dok sam spavala. Kod zadnje čaše čula sam neprirodan zvuk; mjauk pomiješan sa zavijanjem. Dopirao je iz kupaonice. Otišla sam onamo i vidjela kako mačka sjedi u kutu dok je na sredini kupaonice stajala nekakva čudna smjesa. Približila sam se i zapiljila u sluzavu nakupinu. Bili su to mačji fetusi; crveni, prekriveni krvlju. Dva tjelešca premrežena žilicama skupila su se jedno do drugog. Oba su bila prilično velika; prevelika za mačju utrobu. Imala su po dvije nožice i nekakvo lice bez njuške. Nastja me je promatrala. Izgledala je kao da bi me najradije spržila pogledom.

Otišla sam u spavaću sobu, gdje je Petar slinio po jastuku i prodrmala ga. „Ha? Aha?“ prenuo se.

„Petre, jesi budan?“

„Da?“ rekao je i protrljao oči.

„Mačka ti je pobacila.“

Petar me gledao. Nisam znala je li shvatio što sam mu rekla ili još sanja.

„Našla sam pobačene mačiće u kupaonici.“

Razgrnuo je poplun i jurnuo u kupaonicu. Čula sam povik, a zatim njegovo cviljenje. Došla sam za njim i vidjela ga skvrčenog nad fetusima. Pokušala sam ga podignuti i zagrliti, ali nije se dao.

„Što ću sad?“ plakao je. „Kako se to dogodilo?“

„Dobro, nije toliko strašno, pa bit će još prilika. Što je, tu je“, krenula sam s razgovorom, no nije me slušao. Otišla sam po metlu i lopaticu da fetuse maknem s poda, ali Petar nije dao da ih taknem. Plačnim glasom je ponavljao da ih nitko neće dirati.

Promatrala sam ga s dovratka kako čuči nad tjelešcima i trese se. Ne znam je li alkohol konačno proradio u želucu, ali krenulo mi je na povraćanje.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.