Tamno ogledalo | Ivana Rogar

MJESEČEV KRAJOLIK

 

Kotači su se okretali u velikim zamasima, sopćući. Čitav je krajolik bio izvezen od smeđe kudjelje na kojoj se bijeljelo golo kamenje. Tumaranje kršem jednolično se odvijalo kao odmatanje gaze, bez prekida, bez iznenadnih uleta poljana ili drveća u vidokrug. Moja je majka sjedila zabačene glave položene meko u sijedu kosu, a malene, vodenaste oči virile su joj iz naborana lica i zamišljeno piljile u neku točku na stropu vagona.

Preko puta sjedila je žena s dvoje djece. Kose oči rekle su mi da nisu odavde, kad im usta već nisu izustila ni riječ otkako su ušli u kupe. Nepomično su sjedili naslonjeni jedni na druge, a iznad njih, na polici za prtljagu truckali su se njihovi kovčezi, čije su pozlaćene kopče svjetlucale na popodnevnom suncu. Tako je svjetlucao pečatnjak mojeg oca kad bi nakon ručka bio sjeo u stolac za ljuljanje ispred kuće i zadrijemao.

Dalje i dalje. Pustoš je putovala na sve strane i bio si sretan što si mogao ići samo u jednom smjeru jer bi se inače izgubio na prašnjavoj smeđoj ploči. Bila je 1969. i Vjesnik je pisao o tome da je čovjek napokon sletio na Mjesec. „Površina Mjeseca zapravo je pusta, bez kapi vode“, pisalo je. Bila je poput tog krajolika kojim smo sad prolazili. Žena s dvoje djece žmirkala je dok je vjetar upuhivao čestice prašine kroz prozor; crne oči pritom bi joj se još više izdužile pa su podsjećale na dvije tamne zarezotine u mesu. Crveni je šešir bila odložila pokraj sebe na sjedalo. Imala je svilenu crvenu haljinu s bijelim raspupanim cvjetovima čiji su se prašnici međusobno golicali. To je cvijeće bilo tako neskladno s okolinom da mi ga je bilo teško gledati. Cvijeće ne raste u pustinji, nije li razmišljala o tome dok je odijevala tu haljinu?

Strankinja.

Majka se sagnula i iz prastare platnene torbe što joj je ležala do nogu izvadila staklenu bocu Jamnice u kojoj je bila obična voda. Potegnula je gutljaj-dva pa je spremila natrag. Bila sam izračunala da će na putu od pet stotina kilometara imati dovoljno vode ako svakih pola sata popije dva gutljaja. Tako sam je savjetovala pa mi se zahvalno osmjehnula. Do Zagreba je bilo još šest sati.

Kotači su se ravnomjerno okretali, ponavljajući melodiju klopota uvijek istim tempom koji te zanosio da se zanjišeš kao u ritmu rok-pjesme s radija. Ta da da ta da da ta da da. Kimala sam glavom prema tom jednoličnom zvuku i osjećala kako u meni budi potrebu za promjenom.

Žena u cvjetnoj haljini stavila je naočale na nos i više nije škiljila. Djeca su zaspala naslonjena na nju, a jedno od njih pomicalo je usnice u snu. Ta da da ta da da ta da da.

Majka je otpila još dva gutljaja vode i jezikom oblizala zaostale kapljice na usnama. Klopot željeznice postajao je glasniji.

Nas dvije stanovale smo u Ružinoj ulici, nedaleko od centra Osijeka. Stan je bio malen, popunjen starim namještajem koji je majka donijela kao miraz iz Slavonskog Broda, gdje je s osamnaest godina upoznala mojeg oca. Kao službenik suda bio je na proputovanju, ali je često svraćao u Brod. Ti komadi namještaja koje je majka ponosno donijela sa sobom tad su navodno bili najskuplji primjerci što su se mogli naći u Hrvatskoj, izrađeni ručno od skupe hrastovine. Sad su predstavljali samo glomazne komade drveta, ljepljive od prljavštine i pune ustajalih uspomena kojih se nisam mogla riješiti. U njima su stajala očeva stara odijela, kravate, boce s rakijom i konjakom kojima je nudio povremene posjetitelje.

Majka je u mladosti neko vrijeme radila na željezničkom kolodvoru kao stenografkinja pa smo sad nekako preživljavale od sitne mirovine i od prodaje domaćeg džema od jagoda, šljiva, marelica, dunja i malina. Kupovale smo voće na tržnici na Gajevu trgu i kod kuće ga kuhale u golemu tamnozelenu kotlu. Najljepši osjećaj bio je kušati svježe skuhan džem od marelica, reski i slatki okus probudio bi žlijezde i čovjek ne bi mogao stati tek kod jednog zalogaja. Dok je otac bio živ, bilo je više novca jer je radio kao sudski zapisničar pri Trgovačkom sudu, ali tog se razdoblja slabo sjećam. Jedan od podsjetnika na oca bila je njegova jedina fotografija, koja je stajala u kuhinjskoj vitrini pokraj slika svetaca. Na njoj je sjedio u naslonjaču, ozbiljan, s dugim crnim brkovima i uzdignutom lulom u ruci, kao da nešto želi reći. Sjećala sam ga se maglovito, a prisjećanja su mi, nažalost, uvijek bila povezana s mučninom i nejasnim slikama nasilja. Majka mi je rekla da je to zbog toga što je otac poginuo preda mnom. Na ulici ga je, desetak metara od ulaza u kuću, udario automobil.

 

U jednom sam se trenutku trgnula i primijetila da sam bila zaspala. Žena u cvjetnoj haljini sjedila je nakosivši noge, naslonjena na desnu stranu i gladila kosu jednog djeteta. Majka je drijemala. Tad sam opazila da joj je boca s vodom prazna. Blago se njihala u njezinoj opuštenoj ruci pa sam se primaknula da vidim je li se sadržaj prolio, ali na smeđoj vunenoj haljini nije bilo nikakvih naznaka vlage.

„Mama“, rekla sam tiho. „Mama, popila si svu vodu.“

„Hm?“ probudila se i pogledala me.

Ponovila sam ozbiljno: „Popila si svu vodu.“

Odgovorila je: „A, da, jesam“, i nježno me primila za ruku, osmjehnuvši se. „Pa što onda? Bila sam žedna, ne brini se.“

„Ostalo je još više od tri sata do Zagreba.“

„Znam, ali sve je u redu. Bit ću dobro.“ Dok je to govorila, primila me malo čvršće za ruku i pogledala u oči. Kimnula sam i ponovno se naslonila.

Azijci su spavali. Promatrala sam dijete u lijevom kutu kupea, ne mogući dokučiti je li muško ili žensko. Kratka crna kosa pokrivala mu je polovicu glave koja se odmarala na naslonjaču. Tamnozelena majica, što je sezala do butina, pristajala je uz zagasitu glatku put. U jednom trenutku, dijete je otvorilo oči i uprlo ih u mene. Bile su to dječje, ni muške niti ženske, još neodrasle šarenice iz kojih je zračilo čuđenje. Netremice me je gledalo, pitajući se zacijelo zbog čega zurim u njega. Ipak, nastavila sam, ne želeći dopustiti da me njegova pozornost omete. Dijete se još više uvuklo u sjedalo. Majka me je tad primila za ruku i upitala jesam li prije odlaska mački dala jesti. Naša je siva mačka najviše voljela spavati u ormariću među starim cipelama. Ujutro bi se, oko šest, lijeno izvukla iz njega i dogegala do mojeg kreveta. To je značilo da se i ja moram dignuti.

Pustoš je išla dalje i dalje. Jurila je pred nama i iza nas, brzala u oba smjera, prestizala nas i gubila se za nama, pretvarajući se na objema stranama u ravnu crtu. Nebo je bilo prazno, bez ijednog oblaka. Raspukline u zemlji suho su zjapile i tražile vode, ali nije bilo nikakve nade za njih: kad bi kiša i pala, nezasitno bi progutale litre i litre i tražile još. To me podsjetilo na igru iz djetinjstva koju bih igrala s ocem nakon kupanja, kad bi sva voda iscurila iz kade. Na početku voda bi mi sezala do pazuha, a onda je tijekom kupanja polagano otjecala kroz rupu na prednjem dijelu. Koliko god se grčevito trudila petom začepiti tu rupu, voda je naposljetku uvijek istekla. Kada je ostala prazna.

Vlak drugog razreda bio je bez bifea i restorana. Sjedala u kupeima bila su stara, a koža na njima izgledala je kao da je upila svu prljavštinu svijeta. Žeđ i glad mogli smo tažiti jedino onim što smo bili ponijeli od kuće jer je vlak na stanicama stajao tek koju minutu, a slavina u zahodu vlaka bila je pokvarena. Majka se nije žalila premda je već davno popila svu vodu. Sumnjala sam, međutim, da mi ne želi priznati da je žedna.

Žena u cvjetnoj haljini probudila se i pogledala djecu. Iz tamnocrvenog kožnatog kovčega iznad sjedala izvadila je bocu s vodom i dala je djeci. Ona su halapljivo stala piti i uskoro je pola sadržaja nestalo. Pritom su se otimala za bocu, natječući se tko će piti prvi pa su im bezbojne kapi prskale lica i odjeću. Zatim su obrisala lica rukavima i vratila bocu majci koja je i sama otpila čak pet-šest gutljaja. Zatim je bocu stavila uza sebe na sjedalo, namjestivši je da se odmara na cvjetnoj prostirci.

Dijete koje sam bila promatrala okrenulo se prema njoj i počelo nešto govoriti na stranom jeziku, upirući prstom u mene. Žena me pogledala, a zatim pomilovala dijete po kosi, rekavši također nešto što nisam razumjela.

Zemlja pokraj koje smo jurili, ispucala od suše, prošarana napuklinama što bi zacijelo progutale čitave vodopade, smetala me je svojom jednoličnošću. Taj jednaki, pravilni krajolik koji kao da je bio rađen po štanci – isti isti isti isti centimetri, bez iznimke, tekao je bez varijacija, ta da da ta da da ta da da, kao da nikad ne misli prestati.

Azijka je ponovno nagnula bocu da proguta još koji gutljaj. Vlak se zadrmusao, a tekućina joj se prolila po haljini, napajajući cvjetove. Pogledala sam majku, ali ona se pretvarala da ne primjećuje. Tad sam vrlo glasno upitala: „Jesi li žedna?“ Odgovorila je mirnim glasom da nije. No strankinja zacijelo nije razumjela. Čak da je i znala naš jezik, vjerojatno ne bi dokučila sve značenje sadržano u tom pitanju. Satkana od neuljudnosti i sebičnosti koje je bez srama pokazivala pred drugima, nije se znala drukčije ponašati. Zaliveni, cvjetovi na haljini kao da su još više propupali i otvorili bijele uštirkane latice prema suncu.

Žena je ustala i nešto promrmljala prema djeci pa je, izišavši iz kupea, nestala niz hodnik vagona. Majka je gledala krajolik na čijem su se obzorju stali nazirati plavi planinski obrisi nalik studenoj vodi koja se slijeva niz vodopad.

„Idem na zahod“, rekla sam joj. Nekako me je zabrinuto pogledala, ali nije ništa rekla.

Izišla sam iz kupea i krenula prema kraju vagona gdje se nalazila kabina za nuždu. Vlak me zanosio lijevo-desno. Nužnik je bio zaključan pa sam pričekala. Kad je Azijka otvorila vrata, gurnula sam ih prema njoj i ušla u kabinu. Zaprepašteno me je pogledala i zavikala. Primila sam ovratnik njezine haljine i iz sve snage ga potegnula. Dok nas je jureći vlak izbacivao iz ravnoteže, tkanina se rasparala, a u svakoj mi je ruci ostala pregršt bijelih cvjetova. Žena je urlala i tukla me po glavi i ramenima. Gurala me od sebe i ispuštala nerazumljive krikove. Gubila sam kontrolu nad sobom pa sam i sama stala vikati: „Kako možeš? Kako možeš?!“ istovremeno joj dalje trgajući haljinu, upinjući se da je uništim. Uto je netko gurnuo vrata i obje nas pritisnuo o zid vagona. Izvukli su nas iz zahoda. Otimala sam se vičući dok su me dvojica muškaraca odvajala od žene. Haljina je visjela s nje u dronjcima, a ona se, umuknuvši, širom otvorenih očiju naslanjala na ljude koji su se skupili oko nje.

Pokušavala sam objasniti ljudima da je ona ta koja je prva počela, da je bešćutna i okrutna i da bismo pokraj nje svi mogli pomrijeti. Nisu me slušali, nego su me zatvorili u kupe samu samcatu, a majku odveli odande, kao da bih joj mogla nauditi. Nakon sat vremena pustili su je k meni. Gledala me čudno, iskrivljena lica i vidjela sam da plače. Bi mi je žao pa rekoh: „Nije to ništa, mama. Nije ništa.“ Zagrlila me je i tako smo provele ostatak puta.

Bilo je predvečerje kad smo stigle u Zagreb. Putnici su pod ružičastim svjetlom kolodvorskih svjetiljki vukli torbe. Bijeli Zagreb bio je siv od prašine i starosti. Umor se slegao na vlak i perone. Na našem peronu stajao je visok čovjek s dotjeranim brkovima u odijelu od tvida i u pratnji jednog korpulentnog muškarca. Rukovao se s majkom te je odveo u stranu i s njom izmijenio par riječi. Njihov govor izgubio se među zvucima koraka stotina nogu koje su se miješale oko nas. Potom su se vratili i on je obećao majci da će se dobro brinuti za mene.