Tamno ogledalo | Ivana Rogar
PROLAZ
Otkako sam petkom prestala ići starim putem, prolazila sam jednim uskim prolazom, negdje prema istočnom dijelu grada, u kojem su visoke zgrade čuvale tamu zatočenu duboko na dnu. Mirisao je na vlagu i uspomene kad si se kao dijete na ulici igrao s prijateljima. Ondje je uvijek bilo tiho; tek pokoja mačka tapkala je mekim koracima kao da ne želi probuditi stanare. Hodajući onuda, skupila bih kaput da ga ne zaprljam na sivim zidovima, a srce mi je poigravalo od iščekivanja.
* * *
Odande je put bio duži. Prelazila sam ga za dvostruko više vremena. Bočne ulice, zavezane u čvor neuredno su se granale prema zapadu i pretvarale se u široke avenije kojima sam hodala do autobusne stanice. Tad sam dolazila mnogo kasnije, predvečer i ulazila potiho, kao sjena. Šmugnula bih pokraj ostalih vrata i skutrila se u naslonjaču svoje sobe. Kroz tanki sobni zid dopirali bi zvuci neke humorističke serije i grub smijeh začinjen kašljem. Premda je znao da sam u određeno doba već sigurno kod kuće, nije izlazio iz sobe. U predvečerje, kad sunce više nije prokazivalo osjećaje na licu, slučajno bismo se susreli na hodniku ili u kuhinji i, kao dvoje ljudi uhvaćenih u nekoj nedopuštenoj radnji, skrenuli pogled.
No jednog petka, negdje između zime i ljeta, dok smo stajali u kuhinji i gledali svaki na svoju stranu, upitao je:
„Gdje si bila?“
„Šetala sam.“
Zagrcnuo se. Miješao juhu iz vrećice što se kuhala na štednjaku, koji smo još otplaćivali, i piljio u mene.
Za stolom sam, ne gledajući ga, pojela meso koje je nespretno pripremio. Slušala sam kako žvače i znala da jede prstima jer nije strugao vilicom po tanjuru.
Više se nisam trudila ući nečujno jer je ton televizora bio posve stišan. A pitanja poput onog bivala su sve češća, zatim redovita. Prestala sam se kasno vraćati.
* * *
No dan prije Prvog svibnja svi smo otišli ranije. U jedan sat trake su se zaustavile, ispraznile, salame su se objesile u hladnjake. Muškarci su pobacali plastične rukavice i prali ruke u velikim sudoperima. Žene su poskidale uniforme, raspustile kosu i vratile naušnice na uši. Brbljajući veselo, kao djeca poslije škole, nahrupili smo van. Krenula sam svojim putem, odmaknuvši se od ostalih, koji su išli prema tramvajskoj stanici. Dugo sam hodala pločnicima i zemljanim dijelovima, gledajući krajolik sačinjen od asfalta i zidova. Što sam dalje odmicala, bili su sve tamniji i beznadniji, ulice su se sužavale u tjesnace u kojima si mogao viknuti i tvoj bi glas strelovito otputovao do neba. Naposljetku sam izbila pred onaj prolaz, uzak i taman, napravljen da samo dvoje ljudi može hodati jedno do drugog. Na drugom kraju stajala je ljudska silueta. Krenula sam prema njoj.
* * *
Mora da sam se zadržala satima. Kad sam se vratila, sunce je već bilo davno zapalo za nebodere što su stršili na zapadnoj strani. Večera se bila ohladila, a on je sjedio na svojem sobnom kauču. Zurio je pred sebe i polagano disao. Onda je rekao:
„Prestat ćeš s tim.“
„Neću.“
„Gotovo je, razumiješ?“
„Dobro“, odgovorila sam.
U kuhinji sam podgrijala ostatak večere.
* * *
Čitam knjigu. Polumrak je. No svjetlo ovdje nikad nije dovoljno snažno za čitanje. Zadnje što sam pročitala bio je nekakav pustolovni roman. Takvi su mi najdraži jer govore o prostranstvima i putovanjima; o raznolikostima pejzaža, lica i zbivanja. No ne čitam često jer nemam volje. Ovdje volja ne postoji. Samo vrijeme.
Jučer sam krišom promatrala jednu ženu. Imala je lijepe grudi. Pune, oble, poput velikih jabuka. Bradavice su bile tamne kao čokoladni puding sa zrnom kave na vrhu. Sapun je grub.
Ne jedem mnogo. Kažu da sam mnogo smršavila, ali ja to ne primjećujem. Nemam ni ogledalo.
Ponekad iznad sebe čujem stenjanje, ponekad tihi plač. Najčešće ne čujem ništa. Uglavnom se trudim ne raditi probleme. Ima i onih koji ih rade. Ali takvih ima i tamo gdje su sapuni meki.
U petak ću vidjeti mamu.
U 21:00 gase svjetla. Još četiri godine, dva mjeseca i sedam dana.