Tamno ogledalo | Ivana Rogar

VRIJEME IGRE

Lutka u uri nasuprot mene vrtjela se oko osi u ritmu otkucaja. Kad bi istekla minuta, napravila bi puni krug. Besprijekorna u sjajnoj ljubičastoj haljini, pod staklenim zvonom, jedino joj se pri kretanju glava njihala kao da će otpasti. Na opruzi se ljuljala amo-tamo i padala niz leđa i prsa. Na vitrinama od tamnosmeđeg mahagonija stajale su stručne knjige: Uvod u anatomiju, Neurološki rječnik, Građa abdominalnog tkiva. Iza mene odmarala se teška kožna garnitura, naizgled nekorištena i izložena da popuni prostor kabineta. U sobu je ušao sredovječan visok muškarac, privlačna lica, u košulji i hlačama sakoa. Mlako se rukovao sa mnom i sjeo za stol između nas. Uzeo je papire s njega i minutu ih promatrao.

„Znači već ste radili s djecom…“

„Da, ove ću godine diplomirati na Pedagoškoj akademiji, a u dvjema obiteljima sam čuvala djecu od četiri i pet godina.“

Muškarac je šutio i dalje gledao u moj životopis. Bila sam entuzijastična u pogledu njega i mislila da se sastoji od točno onih stvari koje traže roditelji pri zapošljavanju baby-sittera. Imala sam preporuke dviju obitelji, nitko mi nije dao otkaz, ocjene na faksu bile su odlične, ispiti položeni u roku. Zapravo, uspjeh na fakultetu nije nikog zanimao.

„Vičete li kad na djecu?“ upitao me.

„Ne. Pustim ih da se ižive, a onda porazgovaram s njima.“

„Nemate eksplozivnu narav?“

Nasmijala sam se naglas i zatim samouvjereno rekla: „Ne, nemam.“ Odmjerio me i zagledao mi se u oči. Odjednom sam postala previše svjesna sjajnog kožnog naslonjača u kojem mi je bilo dopušteno sjediti, knjiga koje su nadilazile moje čitateljske sposobnosti i patvorene službenosti razgovora.

„S djetetom biste trebali svaki dan ići u šetnju, u neki park s igralištem, po mogućnosti.“

Kimnula sam i sjetila se da u blizini nema nikakvog igrališta, samo travnjaci Gornjeg prekrižja kamo su kvartovski stanari dovodili pse na mokrenje.

„Gledate li televiziju dok se dijete igra?“

„Ne, igram se s njim.“

„Kako znate da je dijete gladno?“

„Pazim kad je jelo prošli put pa znam otprilike kad bi moglo ogladnjeti. Provela sam mnogo vremena nutkajući djecu da pojedu ručak.“

Čitao je dalje životopis, skenirao ga. Izgledao je kao da se očajnički trudi naći nešto loše, ali ne može i da će mi na kraju uručiti odbijenicu jer je tako navikao. Onda je ustao i rekao da mogu početi raditi od sljedećeg tjedna. Zamolio me da dolazim na vrijeme jer on i supruga moraju na svojim radnim mjestima također biti na vrijeme.

U ponedjeljak u sedam ujutro ponovno sam susrela trogodišnjeg Juru. Sjedio je na debelom tepihu u svojoj sobi i štapom udarao u bubanj.

„Gledaj, Jurice, tko ti je došao! To je teta Vera!“ uskliknula je oduševljeno gospođa Alenić. Zapravo, zvala sam se Veronika, ali valjda su željeli pojednostaviti ime radi djeteta. Juraj se nije okrenuo, nego je automatski pobjegao u montažnu kućicu postavljenu u kutu.

„Jura, nemoj tako. Dođi pozdraviti tetu. Odsad ćete često biti zajedno“, rekla je gospođa Alenić i izišla iz sobe. Rekla mi je: „Srami se novih ljudi, ali brzo će se priviknuti.“ Prisjetila sam se srijede kad sam ga prvi put vidjela. Vukao je za sobom lava bez glave i vikao. Prišao mi je u jednom trenutku, bez straha, gurnuo mi lava u ruke i nastavio marširati po sobi vičući.

Sad pak nije htio izići iz kućice. Alenići su se užurbano spremili i otišli. Budući da je Juraj bio skriven i sasvim tih, izgledalo je kao da sam sasvim sama u tuđem stanu. Prišla sam kućici, sjela ispred nje i održala dug, nepovezan monolog o igri, plesanju, građenju kuća od kocaka, skakanju, crtanju i pravljenju koluta unaprijed. Juraj je promolio glavu kroz prorez na tkanini.

„Hodi, idemo izgraditi kućicu za male bube koje nemaju gdje spavati“, mahnula sam mu da priđe. Gledao me neodlučno, a onda rekao: „Ne volim bube. Mama kaže da su prljave.“ Nije se smjelo proturječiti roditeljima pa smo izgradili kuću za zeku. Bila je skrpana od jastuka, knjiga i pokrivača, ali vrlo funkcionalna jer se u nju nije zavlačio samo zec, nego i Juraj. Vrijeme ručka prošlo je glatko, Juraj je jeo kašicu od mrkve i brokule i pričao. Zatim je nastavio trčati po kući pri čemu je meni dodijelio ulogu čudovišta. Tri puta me plastičnim mačem klepio po glavi i morala sam ga uvjeriti da to ne radi. Roditelji nisu došli na vrijeme; odvjetničke firme i privatne ambulante logično rade prekovremeno. Kad su se vratili, nisu spomenuli kašnjenje, samo su upitali kako je prošao prvi dan. Koliko sam mogla procijeniti, prošao je odlično. Nisam baš bila sigurna što je Juraj mislio. Dogovorila sam se s roditeljima da dođem sutradan u isto vrijeme.

Druženje s Jurom nastavilo se. On je učio slova i izvikivao stihove iz pjesama Vjekoslava Majera, tukao je neprijatelje koji su, ovisno o prilici, bili konjić za ljuljanje, krevet i jastuci. Prošao je svibanj, zatoplilo je pa smo vrijeme počeli provoditi vani. To nije smanjilo njegovu strast prema mačevanju i potrebi da svakoj nemani odrubi glavu. Na tim pohodima često su stradavali stabla, livadske biljke i klupe.

Kod kuće njegov je otac postao prijazniji i počeo mi otvarati vrata i pitati me kako sam. Isprva sam mislila da je nadišao sebi svojstvenu hladnoću prema nepoznatim ljudima. Međutim, uskoro je razgovor iz neobaveznog čavrljanja prešao u ispitivanje o planovima za budućnost, knjigama koje čitam, mjestima kamo idem van. Jednom mi je rekao da imam lijepe vrhove kose. Smeo me. Vrhovi kose.

„Kakav je to kompliment?“

„Mišji kompliment“, rekao mi je prijatelj Vinko dok smo sjedili na terasi Melina u Tkalčićevoj. „Mišje upucavanje. Odurno“, zaključio je.

„Odurnije je to što mi se upucava, a oženjen je.“

Vinko je odmahnuo rukom. „Radije ga iskoristi ako je zgodan.“

Prošao je i lipanj i nasreću udvaranje Jurina oca nije uzelo zamaha; zadržavalo se u prizemlju, na uljuđenim i duhovitim opaskama. Juraj je ganjao nemani i jednom prilikom jednoj doista odrubio glavu. Bio je ponosan. Neman je bila njegov veliki drveni lutak čiji su udovi i trup bili spojeni špagom. Uzevši u obzir da je špaga funkcionirala i kao vrat, nije bilo čudno što se glava uslijed neprekidnog natezanja odvojila od tijela. No majka se uzrujala.

„Dobro, zašto on mora potrgati svaku novu igračku koju dobije?“

Muž je bio rezigniran i nije obraćao pozornost.

„Jura, dođi ovamo da ti mama nešto kaže!“ viknula je.

„Pusti ga na miru. Kakve veze ima obična igračka“, rekao je muž.

„Jura, prestani trgati igračke. Samo radiš smeće. Što ćemo sad s ovim?“

Juraj je zbunjeno gledao u lutka i nije se činilo da shvaća što mu mama govori.

„Neću ti više kupovati igračke, jesi me čuo?“

Jura je odvratio: „Jabiti!“

Žena je upitala: „Što?“ ali Jura nije odgovarao. Bilo je pet poslijepodne i ja sam se spremila da odem kući. Ne obraćajući pozornost na to da odlazim, žena je nastavila grditi sina.

Sutradan sam došla u Prekrižje po običaju i otključala vrata ključevima koje su mi supružnici posudili kako bih nesmetano izvodila Juru u park. Žena me pozdravila i stala mi nabrajati što je na Jurinu repertoaru. Na lijevom obrazu rastakala se ljubičastoplava mrlja premazana puderom. Žena je razgovarala sa mnom kao da je sve u redu i ja sam brzo skrenula pogled da ne bi primijetila kako zurim. Uobičajeno zaposleno-užurbanim glasom nabrajala je gdje se nalaze hrana i odjeća te je napomenula da mogu, ako želim, staviti prljavo suđe u perilicu. Krenula je prema izlaznim vratima, a onda zastala i vratila se u radnu sobu pa izišla sa sunčanim naočalama. „Bok“, rekla je.

Juraj je bio u svojoj sobi i gledao slike u slikovnici. Smjestila sam se do njega pa smo zajedno proučavali kako izgledaju krave, ovce, kokoši i one čudne životinje koje možda za života neće vidjeti žive. Masnica na obrazu. Kao mrlja sirupa od kupine. Na muževoj šaci vjerojatno je ostao trag. Neće moći poreći da se udario u strop dok je mijenjao žarulju, okrznuo rukom štok pri izlasku iz sobe. Možda je Juraj vidio prizor. Možda ih je bilo i prije, pred njim. Vjerojatno je čuo svađu. A što li si je mislio kad je vidio mamu s ljubičastim licem? Sirup od kupina.

Sljedećih sam dana nehotice svraćala pogled na muževe šake, ali na njima nije bilo ništa. Sa ženom je razgovarao prirodno, opušteno, čak neobavezno. Ona je odvraćala kako inače odgovara: odrješito i brzo. Masnica je kroz tjedne mijenjala boje i blijedjela. Muž mi se nastavio upucavati, jedva primjetno, bez izjava koje bi ga mogle optužiti za uznemiravanje. Slušajući ga, gledala sam mu ruke, dvostruko jače od mojih, prsa čiji su se pregibi nazirali pod košuljom. Hvalio je moj rad s Jurom, govorio kako je Jura vidno napredovao, kako je uz mene naučio slova i pritom me promatrao sekundu dulje nego što je bilo prikladno. Nakon jednog takvog razgovora u kojem mi je nježno rekao da sam nezamjenjiva, Jura me u žaru igre u svojoj sobi ponovno odalamio plastičnim mačem po glavi i ne mogavši više izdržati, otišla sam u zahod i dobro se isplakala.

Prošao je još jedan mjesec, bližio se kolovoz i odmor. S prijateljima sam rezervirala apartman u Vodicama i pisala popis stvari koje ću ponijeti na more. Pred kraj srpnja Jurina me majka dočekala s drugom masnicom na glavi. Možda je bila manja od one, možda veća, tko zna. „Udarila sam glavom o ormar“, gotovo se nasmijala. Nasmijala sam se zajedno s njom od silnog apsurda. Ona je krenula opisivati što se točno dogodilo, kako se poskliznula na mokar pod, kako je udarila u sam rub ormara. Kad je otišla na posao, zatražila sam od Jure da mi pokaže igračke. Ne one koje su stajale na krevetu i podu, nego one potrgane, one na koje se mama bila žalila. Juraj je podignuo poplun s kreveta i ispod njega se pojavila drvena kutija. Izvukli smo je zajedno. U njoj su bile razne plišane i plastične igračke. Medo bez glave, zeko bez glave, sitne Lego figurice bez glave, bezglavi čupavi psić iz kojeg je stršalo spužvasto punjenje, figurica Batmana bez glave i limena lutka čija je glava bila ulubljena. Otišla sam u predvorje i nazvala informacije gdje su mi dali broj Centra za socijalnu skrb. Prijavila sam nasilje u obitelji. Nisam se predstavila.

Službenici Centra došli su narednih dana i ispitali cijelu obitelj. I muž i žena nijekali su bilo kakvu grubost, međutim, možebitno je da je masnica na ženinoj glavi presudila. Odlučeno je da Juraj odlazi svaki tjedan na promatranje. Mislila sam da će me Alenići provaliti, ali na mene uopće nisu posumnjali. Na popisu su bili kolege iz suprugine firme i dvoje susjeda koji su živjeli na lijevoj i desnoj strani Alenićevih. Srećom, kolovoz je bio tu i sljedeće se jeseni nisam namjeravala vratiti.

Zadnji dan rada kod Alenićevih prošao je kao i svi dotadašnji i ni po čemu se nije moglo naslutiti da se više nećemo vidjeti. Oni su bili svaki u svojoj sobi, a odlazak i ispraćaj prepustili su meni samoj. Bilo mi je drago što ne moram glumiti srdačnost i što mogu jednostavno otići, ne dugujući čak ni pozdrav. Zatvorila sam vrata stana za sobom i istovremeno osjetila da su mi u džepu ostali njihovi ključevi. Otključala sam vrata i krenula predvorjem do Jurine sobe gdje je bila mama. Iznutra sam začula Jurinu dreku, lomljavu, a zatim majčin uzvik: „Jesi li normalan? Razbit ću ti glavu, derište!“ Uzmaknula sam, korak, dva, a onda izišla iz stana još gledajući u predsoblje. Prozor u predsoblju bio je otvoren pa je nastao propuh. Vrata su mi se zalupila u lice.