Tamno ogledalo | Ivana Rogar

RADNO MJESTO

 

Uspinjanje je bilo dio protokola, kao rukovanje. Svaki puta morali smo proći dug niz uskih stepenica koje su zavojito tekle kao tupa volja što samo ide, neprekidno prema cilju koji ne zna. Kameni pod bacao je odbljeske svjetla koje je sipilo iz fluorescentnih cijevi na stropu. Penjali smo se šutke, dišući duboko, držeći se za rukohvate i zastajkujući svaka dva kata. Zrak je ondje bio oskudan, kao da se tome mjestu dodjeljivao tjedno, u određenoj porciji. Na svakom katu dočekivala su nas zatvorena staklena vrata kroz koja se nazirao neodređeni prostor. Uspon nam je oduzimao tek komadić vremena koji je iluzorno sadržavao mnogo milja. Na vrhu smo, uspuhani, ulazili kroz ista onakva vrata. Birokratski hodnici osvijetljeni mutnim svjetlom i načičkani vratima nizali su se dalje u labirint. Za tim slabo osvijetljenim hodnicima slijedio je mrak i još hodnika.

Na jednim vratima netko bi nam pregledao isprave i propustio nas dalje. Išli smo iz jedne prostorije u drugu, dok ne bismo izbili u jednu čiji je pogled padao duboko u ponor ulica i parkova, pun dnevnog svjetla. Nastupio bi osjećaj oslobođenja i mi bismo često nagonski prišli tom visokom prozoru kroz koji su se duboko dolje vidjela grmolika jasenova stabla.

U sobi je bio jedan jedini stolac podstavljen spužvom i prazan stol s nekoliko različitih kemijskih olovaka. Uz zidove su se oslanjali smeđi ormari i vitrine, čija su vrata zacijelo bila zaključana. U prostoriji bi se odjednom pojavila niska, zbijena žena, uredne, zastarjele frizure sa snopom papira u ruci. Snop je bio nepredvidljiv; veličina mu je varirala od dana do dana. Kad je bio tanak, bilo je nekako lakše. Kimnuvši, žena bi ga ostavila na stolu i bez riječi za sobom zatvorila vrata.

Ružičasti, dvoslojni papiri, uvijek uredno složeni i svježi, izvučeni iz ladice samo za nas. Često ih se nismo odmah primili, nego smo ostali uz prozor, upirući uporno pogled u park. U to doba uvijek je bio pun djece. Ja bih tad na trenutak zaboravila i sjetila se vlastitog sina, koji je jednom također bio isto takvo bezbrižno dijete, mali čovjek koji nije sumnjao u svoju majku i oca. Sjedio bi ujutro prije škole za kuhinjskim stolom, žvakao crni kruh s margarinom i ozbiljno tumačio da se učiteljica ne bi smjela rugati neznanju učenika. Otac bi mu oprezno pokušao objasniti da ona time pokušava navesti djecu da uče. No nije mu uspijevalo. Sin je sad bio odrastao čovjek koji nije povjerovao roditeljima, nego je postao ono što su strukture nazivale „otpadnikom“.

Na svakom papiru koji je donijela zbijena gospođa bilo je ime, pokraj njega prazni redovi i naposljetku jedan kvadratić. Redove je valjalo ispuniti sa što više podataka koje smo prikupili prethodnih mjeseci. U kvadratić se stavljala kvačica ili se ostavljao prazan.

Ispunjavanje redova ponekad se svodilo na najobičnije prepisivanje iz onih tamnotelenih papirnatih blokova kupljenih u nekoj beznačajnoj papirnici, gdje bi ih prodavačica lijepo upakirala, usrdno napomenuvši da smo sigurno vrlo zaposleni.

Premda nismo znali koliko utječe na konačnu odluku, označavanje kvadratića bio je najteži dio. O nama je ovisilo hoće li trajati sekundu ili satima, no što je razdoblje bilo dulje, sve je teže bilo procijeniti hoćemo li kvadratić ispuniti ili ne.

Oko podneva zbijena žena ponovno bi ušla, kimnula i odnijela papire. U sobi bi iznenada nastala praznina, kao da su odstranili nešto što je godinama bilo njezin sastavni dio. Nastupio bi osjećaj suvišnosti, odjednom više nismo bili potrebni. Postajali bismo vanjski, nasilu pridružen element, uljez koji se tješio da nema izbora. Ipak, svi mi zaposleni u tim sobama u svakom smo trenutku znali zašto to radimo. Dobivali smo iste stanove razasute diljem grada, a u njima isti smeđi namještaj i telefonsku liniju na koju se tad čekalo više godina. Kad bismo stigli kućama, zavalili se u nove mirisne naslonjače i zadrijemali ispred crno-bijelog televizora, malo se tko od nas toga svega uopće sjećao. Ipak, naša motivacija kod obavljanja posla nadilazila je novac i socijalni napredak, nadilazila je materijalne pogodnosti. Ona se zapravo nije propitkivala.

Ustali bismo i polako izišli iz sobe pa se zaputili istim putem kojim smo došli. Negdje iza onih mnogih vrata duž nebrojenih hodnika bili su drugi uredi, zacijelo slični našem, čiji su prozori poput fantastične slike ramili otvoren svijet. Ondje su sjedili drugi ljudi, neki od kojih su sad čitali naše papire i nalagali daljnje djelovanje.

Iz hodnika smo se vraćali na stepenice. One su nas pratile, trčale pred nama, bilo ih je koliko i imena na papirima. Bile su lake, kao pero, kao i imena i ravnodušno su se nizale sve do izlaza. Žurili bismo da iziđemo pa smo preskakali po dvije-tri odjednom i ostavljali ih za sobom. Vani bi nas dočekao velik, prostran dan.

Krenuli bismo svojim putem.

Možda nije u redu što govorim u ime svih jer moguće je da se neki od nas nisu tako osjećali; možda su pri usponu i silasku proživljavali nešto sasvim drukčije. Možda je nagrada bila njihov istinski pokretač. Naposljetku, radili smo pojedinačno i na sreću nikad nisam upoznala nijednog od svojih kolega.

 

Jednog dana ime na papiru koji sam dobila nije bilo nepoznato. Ispisano na pisaćoj mašini, podsjetilo me na proljetne šetnje ispod rascvjetanih krošanja, kad lagan vjetar nježno dira obraze poput starog ljubavnika. Mnogo sam se puta prethodno pripremala za takav slučaj pa sam zamišljala isti postupak s raznim imenima, ali pripravnost nije bila moguća. Vjetar je zapuhao jače i krošnje su zašumjele.

Pomislila sam kako bi bilo smiješno da sam i za to ime dobila nalog za prikupljanje podataka. No oni su znali da tu nema potrebe za istraživanjem. Znali su sve.

Jesu li ispitivali moju savjesnost? Ili se taj papir slučajno potkrao k meni?

Papir je bio kao uvijek, ružičast, dvoslojni, svi su imali pravo na jednak postupak. Prazni, uredni redovi stršili su s papira. Ružičasta boja je potamnjela, pocrvenila. Uzela sam olovku i stala pisati. U dnu lista čekao je kvadratić.