Tamno ogledalo | Ivana Rogar

PAPRAT, BRŠLJAN, MAHOVINA

Danas mi je majka umrla. U jedanaest sati navečer nazvala me njezina susjeda Angelika, zadužena za mir u zgradi, i isplakala se u slušalicu kao da očekuje da je tješim. Poklopila sam i nekoliko sekunda se promatrala u ogledalu pokraj telefona. Bore su se usjekle u razne dijelove lica. Bilo ih je oko usta i očiju i jedna posred čela. Zategnula sam kožu i pogledala se mlađim, bistrijim pogledom.

Nisam bila vozač i mogla sam računati jedino na brzinu tramvaja. Kad je na stanicu kod Zoološkog vrta došla četvorka, ušla sam i sjela na jedno od praznih sjedala. Prozor je prikazivao crnilo, crnu rupu iz koje su me iznenada preplavile uspomene. Djetinjstvo, mladost, srednja dob. Šivača mašina u spavaćoj sobi, vrećice s lavandom u ormarima, pravljenje zimnice i ajvara. Završilo je sjećanjem na današnji jutarnji razgovor koji smo vodile uz kavu. Jednom na tjedan odlazila sam k mami pod izlikom da dolazim pomoći pospremiti stan. Zapravo je razlog bio druženje, slušanje tegoba, dijeljenje starosti napola. Danas je ujutro imala svježe nakovrčanu kosu jer je bila kod frizera i gunđala je da joj se ne sviđa nova frizerka koja joj je napravila prevelike lokne. Valjda tako ide kod starih ljudi: ako im prodaš nešto što im se ne sviđa, kriv je prodavač, ali ne i oni. Oni su sigurni u svoje znanje, znaju što žele, a posebno što ne žele. Meni je pak izgledala poput stare Purgerice, hoh gospođa koja pazi što će odjenuti kad ide van. Mama nije bila hoh gospođa; velik dio života provela je u zagorskom selu gdje joj se dan sastojao od mužnje krava, okopavanja vrta i kuhanja za osmeročlanu obitelj. Ujutro mi je ponovno izložila povijest svoje mladosti. Kod te priče mijenjao se jedino ton i prizvuk, sadržaj je ostajao isti. Udala se mlada za razliku od mene koja imam 43 i još sam sama. Imala je pakosnu svekrvu koja joj nije dala da se makne iz kuće. Jednog joj je dana prekipjelo pa se s djedom 60-ih preselila u Zagreb. Izgradili su kuću, a kuću su nakon više godina prodali i kupili dva stana. Ponovno je napomenula da si neće oprostiti što su taj drugi stan kupili meni jer da nisu, sigurno bih se bila udala, barem radi doma. Stan joj je bio sasvim pospremljen, sobe usisane, kupaonica oribana, zavjese koje je sama iskačkala bile su čiste. Više nije bilo govora o tome da nešto radim po stanu kad dođem u posjet. Ali telefonom smo se dogovarale: „Dođi mi operi prozore.“ Mama je nosila crnu vestu preko crne majice i zlatni križić. Kad mi je otvorila vrata, zagrlila me kao da me dugo nije vidjela. Dobro me promotrila i popravila mi frizuru, a zatim me posjela na klupu u kuhinji gdje je pekla štrudlu od jabuke.

Miris štrudle osjetio se već na trećem katu. Odozgo su dopirali i zvuci komešanja, neuobičajeni, prisilno umetnuti. Na petom katu gurali su se policajci, susjeda Angelika i neki ljudi u civilu. Susjeda Angelika je pazila da netko slučajno ne sruši velike keramičke vaze na ulazu iz kojih su virili buketi suhog cvijeća.

Stajala sam pred vratima neko vrijeme pa me jedan od policajaca upitao tko sam.

„Kći, Lea Serkut.“

„Pođite za mnom“, rekao mi je i odveo me do jednog od onih u civilu. Prošao je pokraj tijela koje je ležalo u hodniku kao da ga nema i otišao u dnevnu sobu. Zaustavila sam se pokraj i gledala u širom otvorene oči boje mojih, zabačenu lijevu ruku koja je izgledala kao da želi nešto dohvatiti. Možda je pala usred misli o lošoj frizuri koju valja popraviti da bi mogla ići van. Tko zna što se pomaljalo u tim zelenim očima. Kad bih joj zategnula kožu na licu, izgledala bi kao ja. Noge su joj bile blago raširene, koliko je suknja dopuštala. Desna ruka je bila stisnuta i ležala je uz tijelo. Mogla je držati olovku. Ili časopis. Notes s telefonskim brojevima.

„Gospođo Serkut?“ čula sam. Bio je to inspektor. Izrazio mi je sućut i upitao jesam li jedini potomak. „Gospođa Staničić je rekla da ste bili danas ovdje.“ Angelika. Vidjela me je kad sam dolazila jer je morala počistiti prag na ulaznim vratima. „Kad ste bili ovdje?“

„Od jedanaest do četrnaest.“ Ispričala sam zašto sam došla i o čemu sam razgovarala s mamom te kako sam otišla oko dva poslijepodne. Tako sam uvijek činila, svake subote.

„Vaša majka je preminula oko šest poslijepodne“, rekao mi je policajac. „Čini se od srca. Nema tragova nasilne smrti niti provale u stan. Pa ćemo tako unijet u zapisnik.“ Da je tko i provalio, imao bi se čime razočarati. Najvrjednija stvar u stanu bio je zidni sat koji nije funkcionirao zbog starosti, a zbog iste se mogao unovčiti za neku omanju svotu. Međutim, sve su stvari bile na mjestu za razliku od one situacije kad dođeš kući nakon provale pa vidiš razrovane ladice, gaće i potkošulje na podu i porazbijane tanjure u kuhinji.

Kod ulaznih vrata stajala je susjeda Angelika i promatrala me. Kad je ulovila moj pogled, okrenula je glavu. Nije mi bila izrazila sućut. Ali bili su pristigli drugi susjedi koji su formirali red kako bi se rukovali sa mnom. Rješavali smo tu procesiju pokraj majčina leša. Kao da obavljaš novčane transakcije u banci, a odmah do tebe leži tijelo. Susjedi bi bacili pogled, a zatim ustuknuli i maknuli se iz stana.

Inspektor je čekao da susjedi odu pa je rekao: „Gospođo Serkut, rekli ste da ste stan napustili u dva poslijepodne.“

„Da.“

„Imamo svjedoka koji tvrdi da vas je vidio kako iz stana izlazite u osam navečer. Prije tri sata.“

Licem su mi prošli trnci. Prokleti svjedok mogla je biti jedino Angelika, ona koja je istovremeno na vratima i gleda kroz špijunku i na prozoru motri tko ulazi i izlazi iz haustora. Ona koja mete pet puta pometen prag, koja će otvoriti vrata sasvim slučajno u trenutku kad se nalazite na ulazu da vas upita kako ste i pritom pregleda što nosite u ruci i jesu li vam opeglane hlače. Angelika poput pripovjedača u Ani Karenjinoj: i kad joj zatvorite vrata pred nosom, ona vidi. Mogla sam reći da je došlo do pogreške i da me nitko nije mogao vidjeti jer sam otišla u dva. Znam kad sam otišla. Nisam imala nikoga tko bi potvrdio tu priču. Ni ona nije vjerojatno imala nikog tko bi potvrdio njezinu. Jedna bezvrijedna riječ protiv druge.

„Nitko vas neće optužiti za umorstvo, gospođo Serkut. Nema znakova nasilja. Trebate samo objasniti zašto niste odmah zvali mrtvozornika“, rekao je inspektor. Naizgled jednostavno pitanje koje se moglo popratiti osmijehom: zašto pobogu niste zvali mrtvozornika? Ali policajac je bio posve ozbiljan, usredotočen, smeđim očima piljio je u moje i bilo je tako očito da neće uzmaknuti da meni samoj nije bilo jasno zašto odugovlačim. Zašto niste nikog zvali?

„Što ste radili kad vam je mama umrla? Bili ste u stanu, je li?“

Što sam radila. Na pamet su mi pale njezine ruke, blago smežurane. Jedna zabačena iznad glave, druga položena uz tijelo i kao da steže olovku, onu novu koja je stajala na stoliću pokraj telefona. Razmišljala sam je li bila mrtva dok je padala ili je na podu tijelo još pokušavalo uspostaviti kontakt. Kako je osjetila smrt? Kao udar? Ili samo kao prestanak svega. Hoće li imati masnicu na stražnjici i leđima od udarca unatoč smrti? Krv prestaje kolati, neke se stvari mijenjaju. Kad je pala, bila je na povratku iz zahoda i to rušenje vidjela sam od početka do kraja, cijele dvije sekunde. Što se događalo tijekom tog vremena? Je li bila svjesna da odlazi? Što bi bila rekla da je pad trajao dulje? Pritrčala sam joj i primila je za ramena. Oči su se pomakle zajedno s glavom. Bile su zelene, duboke, prošarane svijetlo smeđom usred koje je crna rupa ponirala u očne duplje i završavala negdje na nepoznatom. Znaju li liječnici gdje završavaju zjenice? Valjda znaju. Prelazila joj sam prstima pred zjenicama, sad bliže, sad dalje. Htjela sam je navesti da trepne iako je bila mrtva, provjeriti postoji li očni refleks. Lice joj je bilo opušteno, koža oko usta ovješena, nije govorila ništa. Pomirisala sam joj zadah. Vonjao je po neopranim zubima. Gledala sam joj dugo, dugo u šarenice, u zelenilo mladosti koja traje i poslije prekida. Bilo je kao blatna zemlja puna svježe trave i korova, drač je rastao posvuda, zamršena paprat i meka mahovina. Šume su se pružale uzbrdo i nizbrdo, krošnje se stiskale jedna uz drugu. Odmaknula sam se i uočila da joj vjeđe nisu posve opuštene, nego da su mišići donjeg dijela napeti. Gledala me podozrivo, prijekorno, kao da je prije nego što je umrla znala kako ću reagirati i da je pripremila taj izraz da mi pošalje poruku: poznajem te. Okrenula sam se i vidjela susjede s raznih katova kako se naguravaju na ulazu, a nijedan se ne usuđuje ući. Svi su me gledali. I policajac me gledao. Ne biste razumjeli, pomislila sam. Krenula sam šutke k izlazu, a nagurani susjedi nasrnuli su na vrata kao da im u susret ide zlo.