Tamno ogledalo | Ivana Rogar

VELIKI MAJSTOR

Kuća u Ilici djelovala je kao da se ponosi sama sobom, prošlošću, imenom, adresom i kutom pod kojim gleda prema Trgu. Prozori su bili visoki, izgrađeni radi ukazivanja na vlastitu velebnost; zastori u struku podbočeni mašnama puštali su da se u prostoriju slijevaju čitavi vodopadi poslijepodnevnog svjetla koje im je, oprimjerujući kozmički nepotizam, zauzvrat povlađivalo u neprestanom iziskivanju obilja. Sjedila sam na stoliću i promatrala prastare, velike olinjale slike na zidovima s prizorima iz lova i doručaka na travi, što su zacijelo i danas, premda neopravdano, služile na ponos vlasniku, kad su iza mene nečija stopala zakoračila u sobu. Ustala sam i pred sobom ugledala pretjerano uspravna vremešnog čovjeka u izglačanu sivom odijelu koje je na rubovima jedva zamjetno bilo istrošeno. Brada mu je, međutim, bila nepodrezana i čupava pa je izgledao kao da želi ostaviti dojam umjetnika kojemu nije stalo ni do čega osim do vlastite umjetnosti. Suho mi je pružio suhu ruku: „Relikovicz.“ Gledajući ga, učinilo mi se da mu je u krajičku oka zaiskrio trun zloće.

Otkako se stara škola na Gornjem gradu obnavljala, zbog čega su sati bili otkazani, moja se majka bacila u potragu za novim dostojnim sredstvom mojeg osposobljavanja za tuđu razonodu. Držala je da svaki član obitelji mora posjedovati neku sposobnost kojom će se izdvajati iz mase građanstva. Braća su mi studirala pravo i medicinu, meni je bilo namijenjeno sviranje glasovira. U tim propitkivanjima na klimakterijskim druženjima i sjedjeljkama, koje je mama redovito priređivala, nekoliko puta spomenulo se Relikovićevo ime: nekoć velika pijanistička nada koja je već prije navršene dvadesete svirala Rahmanjinovljev Koncert za glasovir br. 5. u Lisinskom. Navodno je svojim izvedbama toliko razgaljivao publiku da mu je jednom prilikom Josip Broz osobno dobacio ružu na pozornicu. Naša stara tetka prisjetila se s hrapavom nostalgijom u glasu da je jednom prilikom pod na pozornici bio posve crven. No zbog simpatija prema štoku i votki Relikoviću su ruke u samo deset godina postale previše neposlušne i nepredvidljive pa je bivalo sve opasnije prepustiti mu izvođenje velikih skladbi na važnim mjestima. Počeo je svirati na manje poznatim i manje zahtjevnim priredbama, a naposljetku čak i na vjenčanjima. A onda se, uvidjevši da je za druge postao utjelovljenje propalih nada, potpuno povukao i početkom 90-ih otvorio školu glasovira za aspirirajuće glazbenike. Pričalo se da je toliko kapriciozan da je i spavaću sobu pretvorio u glazbenu kako bi u stanu imao dva glasovira – jedan za obične učenike, drugi za napredne.

Ja nisam bila aspirirajući glazbenik. Sviranje i slušanje katkad me je zanosilo do suza, ali znala sam gdje su mi granice pa mi nade nisu nalikovale na egzotičan vrt s bijelim makovima i orijentalnim ljiljanima. Umjesto u glazbu, prave napore ulagala sam kao svaki prosječni srednjoškolac u obične gimnazijske predmete: povijest, zemljopis i matematiku, namjeravajući polagati prijemni iz prava. Međutim, za moju obitelj i rođake tko je god znao bez greške odsvirati Za Elizu, bio je glazbeni talent. Majka je stoga bila sretna kad je izdvajala novac za moje i tuđe glazbene hirove; srećom, takvi su izdaci bili nezamjetni u njezinu novčaniku.

Reliković je tog siječanjskog poslijepodneva 2002. sjeo do mene za glasovir i preda mnom otvorio Czernyjeve etide. „Idemo allegro.“ Srce mi je lupalo dok sam u varijacijama iste teme hitro prelazila oktave, no činilo se da mi on uopće ne gleda u ruke niti da me sluša. Lica stvrdnutog kao prošlotjedni kruh, odsutno je gledao kroz prozor. U šest i trideset, bez ikakva komentara, zaključio je da bi „za danas bilo dosta“ i otišao iz sobe.

Sljedećeg utorka ista slika: potpuna indiferentnost, nos prema stropu, oči prema prozoru. Izgledao je kao da mentalnom snagom potiskuje izrazitu neugodu; kapilare na obrazima su se proširile, a hladne plave oči nepomično piljile u jednom pravcu. Mučila sam se s Chopinovim etidama i crvenjela pri pogreškama, znajući da on svaku čuje i, štoviše, poznaje u dušu. Pa ipak, nije ništa komentirao. U šest i trideset opet je ustao, kimnuo i nestao iz prostorije. Bio je nadasve čudna pojava. Spremajući note u torbu, na polici s knjigama vidjela sam razbijenu čašu. Krhotine kao da su bile pažljivo poredane u krug oko još čitavog dna.

Prvih tjedana profesor me se rijetko udostojao kakvog značajnijeg komentara. Uvijek besprijekorno odjeven i suzdržan, gledao bi nezainteresirano kroz prozor ili mi hodao iza leđa pa sam pomišljala da me zapravo uopće ne sluša i da mu je zajedno s gipkošću prstiju i sluh otišao k vragu. No kad sam jednog siječanjskog poslijepodneva pred njim trapavo svirala Mozartovu Alla Turcu, srdito je prosiktao: „Prstomet nije proizvoljan, gospodična! Nije proizvoljan!“ Crni lak glasovira poprskale su kapljice sline.

Što su tjedni više odmicali, on je bio skloniji dobaciti mi neku zajedljivu opasku, kao psu kost. Ali svirka mi se nesumnjivo poboljšavala: bilo me strah te čudnovate pojave koja jedva da je davala znakove socijalne inteligencije; tijekom satova neprekidno sam osjećala tjeskobu jer nisam znala čemu da se nadam pa sam se i nesvjesno više trudila i češće vježbala kod kuće. Majka je bila oduševljena. Svim gostima predstavljala me kao čudo od djeteta iako sam išla u četvrti razred srednje. Postala sam maskota njezinih imućnih prijatelja, koji su se za jutarnje kave odijevali u odjeću iz Gaultiera, svirala sam na večerama koje je priređivala u povodu ovog ili onog ispraznog događaja, smješkala sam se njihovim praznoglavim laskanjima, a zauzvrat sam bila blagoslovljena čestim izlascima. Obično sam s prijateljima visjela u pivnici blizu Trga, u mračnoj izbi gdje su se lica konobara jedva razaznavala. Ondje bismo galamili do dva kad bi nas potjerali van. Jednog takvog vikenda u veljači našla sam se na tulumu poznanika iz prijašnje glazbene škole. U podrumu njegove kuće skupila se gomila mladih glazbenika – trubača, violinista, violončelista, fagotista… svaki je instrument imao svojeg veleposlanika. Ljudi su raštrkani sjedili u starim foteljama, stolcima, na jastucima na betonskom podu i u dimu cigareta i hašiša nemilice raspravljali o posljednjim izvedbama u Glazbenom zavodu. Govorilo se kako je Bijančićka fulala u zadnjem stavku Purcella, a da se Albinoni okreće u grobu jer mu je Mačkulin iskasapio koncert za obou. Mnogi su pametovali i pravili se važni, kao što to uvijek ide, sjedeći nonšalantno s čašom votke u ruci i kolutajući očima na spomen ovog ili onog glazbenika. Jedan od njih oponašao je svojeg profesora, iskreveljivši lice u urnebesnu grimasu: „Prstomet nije proizvoljan, mladi gospodine!“ „Reliković“, izustila sam, nasmijavši se, a on me znatiželjno pogledao.

Ranko je polazio glazbenu školu Vatroslava Lisinskog u Gundulićevoj, a već je tri godine išao k Relikoviću na dodatne sate. Ove je godine trebao maturirati i namjeravao se upisati na akademiju. Reliković mu je odgovarao zbog toga što je bio blizu glazbene škole, ali nije ga volio zbog cinizma koji je iz profesora isparavao poput alkohola. I tu je dodao da toliko taštu osobu još nije upoznao.

„Zašto onda ne potražiš nekog drugog?“ upitala sam.

„Zato što stari zna svoj posao. Koliko god bio ciničan i posprdan, nije šarlatan. Od svih naših privatnih učitelja, on ima najistančanije uho za zvučne nijanse i najviše će te naučiti.“ Zatim je dodao nekako sjetno: „Mogao je biti velik glazbenik da se nije onako upropastio“, i potegnuo još jednu čašicu jeftine votke.

Ranko kao da je tu noć izgovorio pretkazanje. Narednih sati iz starog je sve češće izbijala nesnošljivost, postajao je nervozan i zajedljiv. Početna suzdržanost povlačila se pred novim osobinama. Moja uvježbanost kaskala je za njegovim prohtjevima, ruke mi nisu bile dovoljno brze, sluh mi nije bio istančan, refleksi su postali „takoreć’ nepostojeći“. Jednom prilikom, kad je proljeće bilo krenulo prodirati u pore organskog svijeta, došavši pred glazbenu sobu, ugledala sam na tepihu svježe ružine latice, posute kao cvjetni sag za kakva velikodostojnika. Našavši me kako zabezeknuto stojim na pragu, obrecnuo se: „Hoćete li već jednom? Uostalom, vi zaobiđite.“

Dolazeći jednom na sat, na vratima sam susrela Ranka koji je ostao kod profesora dodatno vježbati. Dogovorili smo se da me pričeka i poslije otišli na kavu. Njegovi roditelji nisu imali novca da mu plaćaju sate klavira pa je vikendom u supermarketu uz melodije Narodnog radija slagao gajbe piva, kruh i sokove. Vježbao je kad god je stigao: u šest sati prije škole, zbog čega se svađao sa susjedima, u tri poslijepodne, kad bi se vratio i ponovno navečer, zbog čega se ponovno svađao sa susjedima. Nije bilo neuobičajeno da nađe poruke u poštanskom sandučiću tipa: „mali nečeš doživjeti svoj prvi koncert“ ili „jebem ti Betovena“. Otišli smo na još jednu kavu, zatim na treću, četvrtu i petu. Počeli smo se nalaziti u stanci između vježbi. Umjesto u slikama, Ranko je razmišljao u notama. Zapisivao mi je prometnu buku Gundulićeve na crtovlje, cjelovit polifon izričaj s automobilima, motorima, sirenama i vozačima koji si dovikuju prostote. Za svaku moju suknju izmislio je drugi glazbeni aranžman koji bi potom pjevao svaki put kad bi me vidio u njoj. Vodio me na svoja omiljena mjesta: duboko u zelenilo Tuškanca pa kroz opskurne uličice Gornjeg grada, gdje je, skriven među trošnim kućama, ležao njegov najdraži kafić. Čak mu je i osmijeh bio jasan, nedvosmislen i podsjećao na sigurnost koju će zacijelo bez zadrške pružiti kad bude trebalo. Počeli smo se družiti poslije mojih satova, a zatim i prije njegovih pa smo naposljetku čitave dane obuhvatili svojim sastancima. A zatim i noći.

Na jednom od majčinih domjenaka napadno ukrašenih koktelima i kanapeima, koje je priređivala u našem velikom salonu za korisne prijatelje, natjerala me da sviram treći preludij iz Dobro ugođenog glasovira. Utišala je goste i nagurala ih oko klavira, a sama je stala po strani i gotovo plakala od sreće zagrlivši jednom rukom Ranka, a drugom tapkajući maramicom po očima. Do njih stajala je starija žena s tankim naočalama i odebljim licem. Kad sam dovršila svirku, probila se kroz raznježene gospođe i upitala bih li svirala na umjetničkoj večeri s još dvoma mladim pijanistima u Gliptoteci HAZU. Bila je to upraviteljica Gliptoteke, Lorieta Saski. Morala je vidjeti da u mojem umijeću nema ništa više od rutinerske točnosti, no ponuda je bila valjana.

Strašno ponosna, po završetku sljedeće lekcije pohvalila sam se profesoru. Uzbuđenje mi je ispadalo iz usta u obliku nezgrapnih rečenica. Htjela sam ga pozvati da me dođe slušati i dati mi podršku. Međutim, on je tako dignuo obrve da je prepolovio čelo. U tom najobičnijem ljudskom pogledu bio je zbijen sav prezir što čovjek može osjećati prema drugome, onamo se nagurala čitava sprdnja s kojom je doživljavao mene, moju malograđansku obitelj i njezinu smiješnu odvažnost kojom me nukala da učim svirati. Osjećala sam kako mi se lične kapilare pune krvlju i kako se, ne želeći, crvenim; lice mi se zažarilo i zabridjelo kao da me netko pljusnuo. Svrnula sam pogled natrag na notni zapis i zapiljila se u crtovlje. Slina u ustima poprimila je metalan okus, crtovlje se zamutilo. Oči su mi se napunile suzama. Metronom je seriozno otkucavao lijevo i desno. Profesor je odmrmljao nekakvu pseudopohvalu i udaljio se iz sobe, tresnuvši vratima. Sjedila sam i dalje, piljeći pred sebe i ne videći u što gledam, i osjećala da će mi unutrašnjost prsnuti van od srama, kadli je u drugoj glazbenoj sobi netko zasvirao. Glazba se isprva neodređeno pomaljala u eteru, a onda je prešla u čisto milozvučje i utjehu od svakodnevnih tegoba, nešto što te nosilo onkraj ovoga svijeta. Prelijevala se iz visina u dubine i ponovno osvajala vrhunce gdje je slavila sreću ili radost ili nešto treće, nevidljivo, nedokučivo, zapravo i nepostojeće. Netko je svirao Mozartov Koncert za glasovir u C-duru i činilo se da iz kompozicije izvlači zametnute tonove, poznate samo kompozitoru koji ih je ondje skrio znajući da će ih pravi pijanist naći. Svi osjećaji i osjeti bili su sadržani ondje, svaki događaj zbijen u jednu notu i otpuhnut u eter, ništa a opet sve prepušteno slučaju. Da, tako se trebalo svirati. Usred te akustične svečanosti začula sam posprdan profesorov glas: „Gospodična je još ovdje?“ Stajao je na vratima uspravno kao letva i čekao. Pokupila sam stvari i otišla iz škole.

Hodajući Ilicom prema Trgu, razmišljala sam o zvučnim slapovima što su mi se upravo bili slili u uši, ne obazirući se na posve drukčiji zvučni učinak koji su prolaskom stvarali tramvaji. Gore je svirao netko prokofjevski talentiran, netko tko će jednog dana dizati na noge čitave dvorane i sjedinjavati tisuće u pljesku. Svirka možda nije bila savršena, ali dolazila je iz dubine, a ne iz prstiju. Obuzela me pohlepna znatiželja i na sljedećem sam sastanku odmah stala gnjaviti Ranka o drugim Relikovićevim učenicima. On je nabrojao nekoliko svojih prijatelja koji su uz sate kod Relikovića pohađali i glazbenu školu. No bio je tu i jedan istinski, štoviše, prepoznatljivo talentiran učenik. „Je l’ da?“ raširila sam oči. Ali njega Ranko nije poznavao. Da, čuo ga je u nekoliko navrata, ali nikad ga nije vidio. Taj je bio predodređen za velike stvari, rekao je pomalo utučeno.

Ranko me upoznao s drugim Relikovićevim učenicima. Raspojasano društvo uglavnom se sastajalo u Iličkoj pivnici pokraj Relikovićeva stana, tako mu ironično odajući počast. Osim glazbene škole, svi su, kao i ja, pohađali gimnazije i vježbali kod kuće u onom tijesnom periodu između jedne i druge škole. Kad ih je bilo dovoljno na okupu, visoki i mršavi Daniel bi se izdvojio i krenuo s oponašanjem Relikovićeva pompoznog glasa. Bio je toliko komičan da su se i konobari iza šanka previjali od smijeha.

Sjedeći narednih sati na klavirskom stolcu, uspravnih leđa i piljeći u fine zavoje violinskog ključa, u osminke i šesnaestinke koje su se dizale i spuštale u valovitim naletima, misli su mi se tvrdoglavo lijepile o desni zid odakle je pred kraj sata moglo doprijeti nešto drukčije od mojeg prtljanja. „Razumijete li što vam govorim?“ upitao me učitelj, opazivši da buljim u zid. Kimnula sam i primaknula glavu notama kao da ću tako dokučiti suštinu povisilice. Tih su dana minute i note prolazile jedna po jedna, višestruko su mi se objavljivale; šest i trideset se približavalo, ali susjedna je soba ostajala nijema. Nervozno sam promatrala kazaljku što je neosjetljivo radila svoje, a kad bi se zaustavila na šestici, čula bi se coda: „To bi bilo sve, gospodična.“

Jednog svibanjskog poslijepodneva, kad mi je Reliković stajao iza leđa i slušao kako mrcvarim Chopinove etide, napokon sam došla na svoje. Osjećala sam na rukama ciničan pogled očiju koje su se sjajno izvježbale u pretkazivanju budućnosti, govoreći ti da od tebe nikad neće biti ništa. Upravo sam se bila mučila s jednim težim pasažom kad mi je rekao: „Nisu baš svi moji učenici netalentirani, znate?“ Umjesto da me to ponizi, od sreće što je progovorio o njemu, gotovo sam ga napala: „Imate nekog posebnog?“ „Mhm… posebnog. Da.“ Više ništa nije rekao. Bio je doista težak čovjek. Kakav manjak živaca za bilo što manje od izvrsnog. Koliko li je samoživosti bilo koncentrirano u toj pozi. Ipak, u rijetkim trenucima bilo mi ga je žao. Trpio je gomilu netalentiranih budala poput mene, njihovo neprekidno ponavljanje istih pogrešaka, podnosio iste sate na kojima se vječno ponavljalo jedno: premda ti je on na prethodnom rekao što trebaš raditi, ti i dalje nisi uznapredovao ni centimetra.

Ali tada, kao na znak, iz susjedne sobe krenuo je drugi val glazbe. Isprva ga nisam čula zbog svojih falševa. No kad je sat završio, a profesor ponovno otišao iz sobe, stala sam pozorno slušati. Glazba se tihano uvijala i preplitala s česticama zraka. Sjedila sam nepomično, ne mrdajući da ne bih slučajno propustila koji ton. Pjevala je nezaustavljivo, davala i tražila istovremeno. Netko je opet istakao svoje osjećaje, koji se skupe, spoje u nerazdvojivu masu i zahtijevaju da ih pustiš van, a istovremeno ostaju u tebi i tako neprestano ponavljaju ljepotu podvojenosti i podvojenost ljepote. Odslušala sam čitavu dionicu i htjela sam slušati dalje, ali bojala sam se da će profesor doći vidjeti jesam li otišla. Ustala sam i polako izišla iz sobe. Prolazeći pokraj vrata iza kojih je dolazila glazba, približila sam se što sam više mogla, gotovo im se priljubila. Ostala sam tako trenutak, kao da sam se prislonila uz nečija prsa na kojima su se čuli otkucaji srca.

Taj netko imao je dar o kakvom sam ja mogla samo sanjati, svirao je smjelije i duhovitije od Ranka i drugih naših vršnjaka koje sam čula na koncertima, a izraz „napor“ nikako nije išao uz njegovo spretno jurcanje po tipkama. Premda nisu znali tko je, svi Relikovićevi učenici već su odavno bili zamijetili da ondje ima netko tko svira bolje od njih. Netko predodređen za koncertne dvorane. Vidjeli su ga nekoliko puta iz daljine, navodno je bio visok i djelovao sasvim obično. „Njemu sigurno ne zvoca“, ljutio se Ranko. „Još nas i uspoređuje s njim. Kad god dođe taj lik, stari se ozari i počne drobiti da nikad nećemo biti kao on.“ Bilo mi je krivo što ga prdonja Reliković uvjerava u neminovan neuspjeh.

Sljedećih sati, kad Relikovića ne bi bilo u sobi, kroz prozor sam vrebala došljake. Naposljetku sam uočila jednog mladića koji bi ušao u zgradu gotovo svaki put prije svirke iz susjedne sobe. Visok i mršav momak crne kose, uvijek odjeven u zelen baloner. Iz predvorja bi doprli glasovi. Nekoliko sam puta izišla iz sobe baš kad je Reliković otvarao ulazna vrata, no naišla sam svaki put samo na njega, koji bi me hladnim pogledom otjerao iz stana. Kad pak nisam pokušala nabasati na profesorova miljenika, odslušala sam komadiće Beethovena, Bartóka, Prokofjeva, Griega i Mendelssohna. Bilo je to mnoštvo jezika, ali bez iznimke razumljivih; nepredvidljivih, a prepoznatljivih. Na trenutke su slavili brojnost, bježali od jednostranosti, izbijali na poljane na kojima su zatim slavili pir raznovrsnosti i disperzije, vječnog premještanja i stvaranja. Drugi su put pak govorili o nesporazumu; uznemirenost je strujala iz njihovih uzavrelih tonova i prelijevala se preko vlastitih rubova, ključala je i propinjala se u energičnim valovima; treći put opisivali su velika događanja koja su, evo, upravo u tijeku: poštena ili nepoštena, napreduju punom parom i iz njihove silne energije rađaju se čitavi gradovi, civilizacije koje će se potom možda srušiti u jednoj jedinoj kadenci; ili su pak govorili o nepremostivoj žudnji što ti se poput kugle valja po srcu i ostavlja duboko utisnut trag koji će izblijedjeti tek u starosti. Dionice su uvijek bile odsvirane s toliko zadovoljstva da sam se pitala kakvog smisla ima da uopće dolazim ovamo. Jednom mi je prilikom profesor čak dobacio: „Ovako se svira, gospodična.“

Skupivši hrabrost, nekoliko sam puta zirnula kroz ključanicu druge glazbene sobe, ali ništa se nije vidjelo, osim glasovirske noge koja je meko počivala u sagu.

Prošlo je više od pola godine otkako sam krenula u školu profesora Relikovića. Vježbala sam dvostruko više nego prije, s Rankom se nalazila još češće, a za gimnaziju učila sve rjeđe. Ranko i ja išli smo u kino Tuškanac i gledali filmske klasike, u predvečerja smo sjedili na Zrinjevcu i pričali o razlici između Petrofa i Förstera. Na Tuškancu smo se valjali po travi i škakljali se, ne obazirući se na uznemirene umirovljenike. Bila sam zadovoljna i sretna. Međutim, Ranko je djelovao iscrpljeno. Svakim tjednom imao je sve manje volje za vježbanje, čak i za zajedničko sviranje, kad je, da me zadivi, radio vratolomije, mijenjao tonalitete u sekundi i izmišljao vlastite završetke poznatih kompozicija. Matura je bila blizu i on je naposljetku jedne večeri na Zrinjevcu rekao da ne zna hoće li nastaviti gurati glazbenu karijeru. Možda ipak nije bio stvoren za to. Valjda prvi put u životu osjetila sam težak, nepatvoren bijes. Potiskivano nezadovoljstvo eruptiralo je u želji da Relikovića napokon zgrabim za glavu i počupam mu preostalu sijedu kosu. Htjela sam ga šutnuti u dupe i viknuti da je nije ništa drugo osim seronje. I još bih mu se nasmijala u lice. Može si svoje note zabiti u ono mjesto. No iskalila sam se na Ranku. Bilo je to prvi put da sam povisila glas na nekoga. Rekla sam neka slučajno ne misli napustiti sviranje jer mu to neću oprostiti. Muškarac i žena koji su malo dalje zagrljeni šetali okrenuli su glave i pogledali se. Rekla sam mu još mnogo drugih stvari koje nisam trebala. Međutim, njega kao da ništa nije diralo, čak ni moja nesvojstvena provala bijesa. Dok bi netko drugi zabezeknuto rekao: „A što je tebi odjednom?“ Ranko je turobno zaključio da si je preveliki teret stavio na leđa misleći da je stvar u vježbi.

Tog petka lekcija je tekla kao i obično. Profesor je dostojanstveno sjedio u stolcu kao car i zurio u karnišu. Ja sam stoički griješila na jednom te istom mjestu i on me svaki put vraćao na početak. Pred kraj je naprasno prekinuo sat. Bez riječi je odjednom ustao i otišao iz sobe. Kroz prozor sam vidjela da je u zgradu ušao onaj isti momak. Zatim sam čula kako Reliković otvara ulazna vrata i pozdravlja se s nekim. Razgovor je bio srdačan. Znala sam da je došao njegov najbolji učenik, budući veliki majstor. Ostalima je vrata otvarala tajnica, a njega je dočekivao sam profesor. Vratio se u sobu za nekoliko minuta i rekao da nastavim. Krenula sam ponovno od istog mjesta u nesretnoj Czernyjevoj etidi kadli je odnekud počela dopirati druga glazba. Nježno i sjetno obraćala se onom nečemu što nam je svima, muzikalnima i nemuzikalnima, obrazovanima i neobrazovanima, ukorijenjeno u srcu. Sat je završio i Reliković je otišao iz sobe bez pozdrava. Nisam se dizala, nego sam slušala kako glazba govori istinu i samo istinu, tako nježno, a zorno. Bio je to Šostakovičev koncert u F-duru. Govorio je o tuzi i muci koje se isplate jer su neizostavan dio života, dio koji otkriva da svijet nije samo ono što vidimo, svijet je bezbroj lica, od kojih svako ima bezbroj osmjeha; milijardu srca s još toliko različitih kutaka; mnoštvo smjerova, a samo u jednom od njih teče nebrojeno mnogo različitih pogleda. Tad sam ustala i krenula iz sobe. Mračni je hodnik bio prazan. Išla sam za zvukom do vrata iza kojih je dopiralo otkrivenje životnog nauka. Svijet nije jedan, svijet je bezbroj različitih stvari, bezbroj neodgovorenih i nepostavljenih pitanja, bezbroj nijansi u čijim pregibima ćemo jednog dana spavati. Pritisnula sam kvaku i polako otvorila vrata. Što sam više rastvarala vrata, to su se više rastvarala moja usta. U sobi nije bilo glasovira. Dapače, bila je uska i premala za nj. Zurila sam tupo u stolić čiju sam nogu na kotačiću onomad zamijenila za nogu glasovira. Pogled mi je tad pao na antiknu vitrinu prislonjenu uza zid. U njoj su stajali zvučnici, a iz njih se širilo veličanstveno životno otkrivenje.