Pleši, Modesty, pleši | Darija Žilić

KOLIKO JOŠ

Zatvorila sam vrata da nitko ne vidi
perje, krzno, kožu koji otpadaju mi s tijela.
Gušenje među knjigama svih dobi,
spavanje na kauču koji se nikad nije savio,
i čuvanje cvijeta koji je, unatoč svemu,
procvao.

Koliko grešaka u ormarima sivim, haljina
koje se kopčaju do grla i bijelih košulja
za svaku priliku. Koliko ulja i krema
od kojih je koža ostala premlada!

Koliko svega nepotrebnog i antikvarnog,
koliko priča o tuđim životima i starih zastava,
karata koje izviruju i zovu na kraj svijeta.
Prozor je zamračen zavjesom, ostalo je malo
vremena, tek jedno popodne za veliki val.