Pleši, Modesty, pleši | Darija Žilić

POSTOJIŠ

Na klupi na kojoj sjediš piše: postojiš.
Javljaš mi to s čuđenjem i ponavljaš opet,
jednom, pa dvaput. Tog dana prije mnogo
godina, ljudi su nadmoćno stali na Mjesec
i tvoj poklič ravan je njihovom.

Zamišljam kako prelaziš rukom po tim
slovima i kako zagušen neboderima
uspijevaš dohvatiti smisao: dovoljno je
biti tu. Koje olakšanje i koji zanos!
Zašto ne bi pokrenuo Svijet i zašto ne bi
stvorio grad u trenu?

U legendama dalekih Asteka puževi su
istjerani u Svemir i tamo svako malo
gutaju Mjesec na kojem ostaju pjege.
Danas je pomrčina sunca. Rado bih
gledala u puža i pustila oči da sagore.
Spoznaja time ništa ne bi izgubila.

Postojim, postojiš.