Pleši, Modesty, pleši | Darija Žilić

U RIJEČKOJ LUCI

I, što si mislila? Da je more, samo po sebi, ljekovito?
Da će te omamiti? Nisi primijetila da njegov miris
gutaju austrougarski svodovi i da su već odavno nestali
zvukovi Parafa. Riječani raskopčavaju košulje, kao da
žele potrčati u more, kao da se nemaju gdje sakriti.

Ne rade mallovi ni butici, ostaju samo klupe u luci.
Rastegni se na jednoj od njih, skini džemper koji je
još prepun snijega. Zamisli da sad agava cvjeta, da
trčiš za loptom, nudiš starce čokoladom. Ako uspiješ,
padat će naranče s Hvara. Vidi, s broda već dolaze
sanduci puni slijepih putnika.

Navečer, na Sušaku, dok budeš pjevala i čitala, onako
prikriveno, pričaj o svemu. Spomeni i tijelo i ljubav
i muškarca čovjeku s pivom, smiješnoj umjetnici,
dugokosom aktivistu. Što si mislila? Nisam ništa mislila.