Pleši, Modesty, pleši | Darija Žilić

TKO SI?

Kud god da krenem, pratiš me. Ti si kao duh
iz viktorijanskih romana koji pleše u daljini
i još uvijek traži drugu polovicu.

Kad počnem kuhati kavu ujutro, obgrliš me
i baciš na netom pospremljeni krevet i onda,
kao da si gledao Zeusa na Ledi, obljubljuješ
me.

I dok hodam ulicom, očekujem tvoj napad.
Iznenada, u tramvaju, pred mnoštvom ljudi
jezikom mi prelaziš po licu, ali nitko ne vidi.

U ponoć, nakon kratkog sna, otvaram prozor
i opet dolaziš, nasrtljiv i mračan, i brzo
si na meni. Pritišćeš me i gaziš, i miluješ.

Da je netko ušao odmah nakon tvog odlaska,
vidio bi veliki plamen koji raste nasred sobe
i onda nestaje.