Pleši, Modesty, pleši | Darija Žilić

PRAZNINA

Pitaš se: kad bi praznina imala tijelo
životinje kakva bi bila? U pepeljari
je stotinu opušaka i terasa je puna
sasušenog cvijeća i pravo je vrijeme
da misliš o tome.

Odgovor si već davno izrekao: onda
kad smo oplakali dijete, kad smo postali
nepriznati građani daleke zemlje, kad
smo završili romane i priče. Sve to
znaš i sad samo čekaš.

Večer je. Na terasi ptice traže malo
vode, kaktusi se ne predaju, a ti sjediš
i sjediš i čekaš da praznina kliještima
rastvori te kao najmekše tkivo.

I odjednom više neće biti razlike. Bit ćeš
i ptica i terasa, i rukama ćeš snažno tražiti
granicu između sebe i svijeta.

Podsjeti se svega i samo se smiri. Neko
vrijeme budi posuda iz koje su izlili
mlijeko, budi širok prostor bez sadržaja,
samo drži vrata otvorena. Sve će proći…