Pleši, Modesty, pleši | Darija Žilić

PRAZNINA

 

Pitaš se: kad bi praznina imala tijelo
životinje kakva bi bila? U pepeljari
je stotinu opušaka i terasa je puna
sasušenog cvijeća i pravo je vrijeme
da misliš o tome.

Odgovor si već davno izrekao: onda
kad smo oplakali dijete, kad smo postali
nepriznati građani daleke zemlje, kad
smo završili romane i priče. Sve to
znaš i sad samo čekaš.

Večer je. Na terasi ptice traže malo
vode, kaktusi se ne predaju, a ti sjediš
i sjediš i čekaš da praznina kliještima
rastvori te kao najmekše tkivo.

I odjednom više neće biti razlike. Bit ćeš
i ptica i terasa, i rukama ćeš snažno tražiti
granicu između sebe i svijeta.

Podsjeti se svega i samo se smiri. Neko
vrijeme budi posuda iz koje su izlili
mlijeko, budi širok prostor bez sadržaja,
samo drži vrata otvorena. Sve će proći…

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.