Plovna mjesta | Sanja Baković

OSVAJANJE PROSTORA

u smjeru sjever jug sjever vozim se osam sati noćnim kolima od Zagreba do Splita, 570 kuna u oba smjera. putnici fetusi skvrčeni na zračnim krevetima, u ženskom kupeu Japanka i ja šutimo na istom jeziku, skidamo kožu na istom kvadratu, ona tiša, manjih kostiju, s više tame u očima. gase se svjetla, na jezik lijepim dva sedativa i koljem polusan cijelu noć, s ekscesima buđenja, do zore u Kaštelima, do cementare, do momenta kad se iz čista mira ukažu Čiovo i Šolta, do prizora kada kuca na vrata ljubazni čovječuljak, noseći kavu u plastičnim čašama. iz čista mira križam se desnom rukom kao pred kapelicom u brdu. dobro je da još postoji nekakav pojam Boga kojem sad mogu zahvaliti da smo stigli, da gubitaš još održava prugu, popravlja semafore, brklje, premazuje šine. popušta polako preplašenost za cjelinu kostiju i žila, za cjelokupni sadržaj, za krhkost, za Japanku koja je čitavu noć govorila u snu, prenosila kodove, nešto u vezi sumnje, nešto u vezi s pojmom Boga s kojim je govorila dok je huk bio prijeteći i dugotrajan.
u smjeru kopno otok kopno je drugačije i lakše, osvajanje mora uključuje valove i razrezivanje plavog. morskim gubitašem rado se vozim u zimskom periodu, po nižim cijenama za lokalno stanovništvo, a prilazeći otoku osjećam napuštanje gustoće i bujanje udaljenosti između misli.
na simetriji putovanja, u točki u koju dolazim, u prostor koji je oduvijek moj, u prostor koji nikad nije moj, u prostor kojeg uvijek osvajam ispočetka, čeka me majka.
pijemo lozovaču, slavimo ukradenu noć.