Plovna mjesta | Sanja Baković

SKICE U JANTARNOM KAMENU

1. točno u osam dvjesto ljudi
prolazi kroz drvena vrata.
prislanjaju torbe uza zid,
na poljubac s aparatom za registraciju.
dvije stotine ljudi smije sjesti
na predviđena mjesta.
pozdravili su se srdačno.
koža im je posuta kovinama:
mljeveno vrijeme,
pristajanje
i još ponešto.

2. u isto vrijeme sjedim
u banci na Britancu,
na ledu bijelih stepenica
čekam osobnog bankara.
bankarica dlanovima miluje
ornamente za bič.
zaštitar me tri puta upozorio:
jednom da uzmem broj, jer reda mora biti,
drugi put da guzicu dignem s hladne površine,
ne zbog zdravlja jajnika već je nepristojno sjediti na podu,
treći put kada je govorio nisam ga čula.
u torbi sam tražila
srebrnu tabakeru Rodiona Romanoviča.

3. na povratku, u Ilici, kroz staklo vidim
časnu sestru u trgovini Alpina.
bira crne gumene cipele bez pete
da može tiho kružiti oko oltara,
spremati svete predmete,
na šiljke nataknuti svježe voštanice,
izliti smrdljivu vodu iz vaza s cvijećem,
posložiti molitvenike,
samo da bude nečujno.

4. jutro nam gata
iz jantarnog kamena,
slike se pokreću u neočekivanom smjeru.
od ovog dana ne treba praviti priču.
već si isprobala sve što se može,
jacuzzi i frotirni ručnik,
masažu s toplim uljem.
pjesme nisu kolibice uz groblje
da jednom godišnje u njih odložiš
na poček plaćen oprost
i posmrtne ukrase.