Plovna mjesta | Sanja Baković

NAKON PUTOVANJA

 

što smo donijeli s ovog ljetovanja,
provjeravam. istresam kofer.
odjeća skorena od soli, bijele mrlje,
sasušena mokrina naše uvale.
kako je lako svojatati ljepotu
i stvari nazivati našima.
iz torbe ispada suho smilje,
mljeveno kamenje, krhotine školjki,
ljušture prstaca, petrove uši, prospekti.
donijeli smo dva trokuta bijele kože
na mojim sisama, a samo jedan dan
proveli smo na gradskoj plaži.
tepih modrine u vizuri iza očiju,
moment u kojem počinjem požar,
u kojem je gnjurac bez krila i zaranja dolje,
u tirkiz, u modro, u mulj, u crno.

donijeli smo demone u bočnim džepićima torbi,
tihe i podmukle,
u purpurnim haljama.
nakon putovanja polako vadimo stvar po stvar,
odmotavamo svaku misao
kao porculanske figure nakon preseljenja,
odgađamo promijeniti smjer.
teško je reći u kojem ćemo sastavu odjahati
u Donji svijet.

u što povjerovati od svega što smo proživjeti
u mjestu ispod magistrale
u kojem smo se slučajno stacionirali
četiri pet dana pred kraj ljeta.
oderani burom, raskrvareni riječima,
ohlađeni vruljskom vodom,
uzdrmani onim što nas mijenja,
uzdrmani pojavama
koje su prešutjeli u turističkim vodičima.

u njima ne piše kada će se i tko odlomiti sa stijene,
ne piše ono najvažnije.
ostavili smo ih zato na hrpi s novinama,
s ljuskama i svime što pripada
mjestu ispod magistrale, pred kraj ljeta,
pred kraj svijeta kakvog poznajemo.

dok s oprezom pred kopnenu svjetlost
iznosim rublje i knjige,
jasno je. svejedno je kroz koji procjep silazimo,
svejedno je kroz koji se otok spuštamo u grotlo.
kažem ti, snaga zahvata kojim sudjelujemo
jedino je što se broji
pred kraj svijeta kakvog poznajemo

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.