Plovna mjesta | Sanja Baković

NAKON PUTOVANJA

što smo donijeli s ovog ljetovanja,
provjeravam. istresam kofer.
odjeća skorena od soli, bijele mrlje,
sasušena mokrina naše uvale.
kako je lako svojatati ljepotu
i stvari nazivati našima.
iz torbe ispada suho smilje,
mljeveno kamenje, krhotine školjki,
ljušture prstaca, petrove uši, prospekti.
donijeli smo dva trokuta bijele kože
na mojim sisama, a samo jedan dan
proveli smo na gradskoj plaži.
tepih modrine u vizuri iza očiju,
moment u kojem počinjem požar,
u kojem je gnjurac bez krila i zaranja dolje,
u tirkiz, u modro, u mulj, u crno.

donijeli smo demone u bočnim džepićima torbi,
tihe i podmukle,
u purpurnim haljama.
nakon putovanja polako vadimo stvar po stvar,
odmotavamo svaku misao
kao porculanske figure nakon preseljenja,
odgađamo promijeniti smjer.
teško je reći u kojem ćemo sastavu odjahati
u Donji svijet.

u što povjerovati od svega što smo proživjeti
u mjestu ispod magistrale
u kojem smo se slučajno stacionirali
četiri pet dana pred kraj ljeta.
oderani burom, raskrvareni riječima,
ohlađeni vruljskom vodom,
uzdrmani onim što nas mijenja,
uzdrmani pojavama
koje su prešutjeli u turističkim vodičima.

u njima ne piše kada će se i tko odlomiti sa stijene,
ne piše ono najvažnije.
ostavili smo ih zato na hrpi s novinama,
s ljuskama i svime što pripada
mjestu ispod magistrale, pred kraj ljeta,
pred kraj svijeta kakvog poznajemo.

dok s oprezom pred kopnenu svjetlost
iznosim rublje i knjige,
jasno je. svejedno je kroz koji procjep silazimo,
svejedno je kroz koji se otok spuštamo u grotlo.
kažem ti, snaga zahvata kojim sudjelujemo
jedino je što se broji
pred kraj svijeta kakvog poznajemo