Plovna mjesta | Sanja Baković

NIŠTA NE MOŽE ZAGRIJATI ONE KOJI ODUSTANU

nečeg je bilo u nagibu tvojih usana, iznenadnoj duljini ušnih resa, u milimetar prerasloj bradi, u nitima sjena kako ti padaju po armaturama i granju oko očiju.
u odsutnosti ribljeg, u rupičastoj plaveti, u brzini koraka i tome kako si dočekao prazninu

i to da ti neću jagodicama u crnom satenu zasvirati po tipkama kralješaka gologa vrata što ti viri iz konačne jeseni. nečeg nedovršeno vučjeg u hodu, u načinu na koji si doticao zemlju, u tome kako si iz svoje razrezane čežnje sisao moj lik nije mi dalo

popijte nešto kratko, imamo finu bisku. ništa ne može zagrijati one koji odustanu, šapnula   sam konobaru i koljenima još jače stisnula ledenu željeznu šipku, zamišljajući te dok čekaš, kako ti sokovi gasnu, kako guliš kestenje i postaješ čađav