Plovna mjesta | Sanja Baković

SAGRADA FAMILIA

Baba Tomica u bijeloj košulji sjedi pokraj mulića.
Dojke joj se izdužuju do mora.
Do broda koji prevozi putnike iz porta na plažu.
Kažiprstom i palcem trlja zrnca krunice.
I šuti.
Šuti.
Šuti.
Bog kojeg poznaje njoj je dovoljan.

*

Otac je došao slan i ponosan.
S najlon kesom iz koje curi more.
Osvajač hridi od Smokovja do Vele Forske.
Pitao je kako ti je draže?
Da spremimo čuke na buzaru ili na manistru.
Na buzaru, jer onda mogu umočiti kruh.
Kroz meso školjaka otac mi se ugrađuje u stanice srca.

*

Mama, hoću li ikada kao ti?
Nakošenim bodom, crvenim koncem
Ispuniti šupljinice makova u vazi
Na mojem minigoblenu na kojem te pratim
Dok završavaš ženu s lutnjom.
Kada bez razloga zaboravim bod
Puštaš me da griješim jer znaš
Ne isplati se popravljati stvari.
Vrag oživi kad postanemo isti.

*

Iza tvoje drvene šivaće mašine,
Crnog stroja s bijelim slovima bagat.
Komadi tkanine u koje odijevam lutke.
Iglom i koncem proizvodim kolekciju ljeta.
Gotov je ručak, operi ruke!
Ne čujem vas, ne čujem vas.
Unitila sam se u prazninu.
U vakumu između otkucaja sekundarki
Vrag ne postoji.
Tamo čak nema ni boga babe Tomice.