Plovna mjesta | Sanja Baković

SITNI ZNACI

u oku oluje stakalce s vodom,
pod mikroskopom kapljica,
oluja. svjetlost. buka koja kasni,
elektromagnetsko pražnjenje.
bliješte noževi,
presijecaju uvalu na pola.
na granje. na katran i bijelo.
bez glasa sam, signala.
slijedi neodgodivi uron s kormoranom.
ne nazivaj sad.
ne rade mobilni uređaji.
imam važan sastanak
s napuštenim sjenkama,
u praznim samostanima pustinjaka.
obavljam nešto neodgodivo,
na opožarenoj južnoj obali.
dok munje jašu po brdima,
čekam ih, raširenih ruku,
s jednakom mogućnošću raspada i svitanja.
s picokarama razgovaram
jesmo li tu ili smo otišli,
šuštimo tamom, peremo mrtvace,
oluja ne prestaje,
to je svjetlost među našim prstima,
sve postaje porozno,
dno je spremno,
nepomično i podatno.

kuda si krenula s tim natučenim modrim koljenima,
kažiprstom prelazim rubom zapadne strane,
od Vancouvera, vučem jagodicu kartom
do točke Punta Arenas.

ovdje ponekad svrati nitko na kotačima,
poštar na motorinu,
kombi s nedjeljnim izdanjima novina.

u svakom trenutku mogu krenuti,
istrgnuti stopala iz površine mora,
iz stijenja preko kojeg mi krvare zglobovi,
u šaci zgužvati hrbate kao neuspjele origamije.

po nekim sitnim znakovima očitavam:
tko je odustao
tko je otišao
tko se vratio da ne ode
tko je umro, ali ga nisu obavijestili