Plovna mjesta | Sanja Baković

VEČERA

sisale smo artičokino zeleno meso, uz bakalar i tatino vino u plastičnoj transportnoj boci. iz sadnice bosiljka počupala sam lišće i položila ga na sir, na silu sam htjela da opojno i divlje izmješten miriše jug. naše teme gonile su jedna drugu, je li bolje biti prekarna radnica, uplašena od nesigurnosti, ili stalna, uplašena od sigurnosti; imati nekoga za tihu i postojanu ljubav ili razarajuću koja usisava do kosti. pokazivala sam ti fotografije oca i majke, bake i none, jedna je imala pletenicu oko glave i blagi pogled, a druga izvlačila niti iz kudelje, mrgodna i mračna. suosjećale smo s poznanicom koju je ostavio ljubavnik, zašto, zato, češljala se bestrasno, i nije brijala pičku.
sisale smo artičokino lišće, i mrvice kruha natopljene maslinovim uljem u večeri u kojoj su bljeskale munje.
rekla si, tvoj se zubar ludo zaljubio u 53-oj, sreo je nekadašnju ljubav na godišnjici mature. prije toga je 10 godina s bivšom ženom živio kao s lampom. jednom je neočekivano predložila razvod istim tonom kakvim je nudila palačinke u zimskim večerima. duboko anesteziran uspio je pristati na kraj.
svoje snove više nikada više neću umrtviti zbog braka. pisati možeš samo uz muškarca u čijoj je prirodi osjećaj tišine, ili se osvijestio i umuknuo u međuvremenu.
otišla si, a ja sam zaspala. pod svjetlima i upaljenim televizorom. kada sam se probudila, već je bio maj