Plovna mjesta | Sanja Baković

STVARI SU KRENULE NA BOLJE

nakon buđenja, magla se spustila kao spasonosna kulisa što priječi put do tajne za koju se ne zna donosi li ugodu ili razaranje. dan se predstavio u dahu olakšanja. svaka je mogućnost odgođena za neki prihvatljiviji moment.
stvari su krenule na bolje. tako se činilo u jutru u kojem sam otvorila oči otkrivši da sam zaspala u svečanoj šljokastoj maji, prije nego li se kamilica ohladila na noćnom ormariću. radio je cijelu noć prenosio koncerte, omamljeni glasovi čitali su eseje.
stvari su krenule na bolje kada sam uočila mir kroz koji se iz sna širim u tjelesnost, tražeći onu dimenziju u kojoj postajem opipljiva, u kojoj mogu na glavu staviti šešir, u kojoj se mogu proširiti u smeđim očima, u udovima, osjetiti vrućinu i vjetar što se na prevaru uvukao kroz ventilaciju, pomogao mi da se odmorim od noći. nikada ništa ne bismo započeli da ne postoji barem jedan alat zavođenja. skuhala sam svježu mentu, odlučna u dan krenuti energično, odlučna da svoju odluku neću zaboraviti.
pogled kroz tramvajsko staklo rastvorio se u valjak, u kapljičastu prizmu, zahvaćao je prve rukavice što prinose ustima cigarete, zahvaćao je fasade Zvonimirove. između zgrada zahvaćao je zelene kante za smeće koje se otvaraju kukama i specijalnim štapovima. kod svakog je kućnog broja po jedan čovjek preturao po otpadu, u kantu je duboko gurao ruke i glavu, u tuđem odbačenom smeću tražio je nešto svoje, nešto što bi moglo biti dobitak. jedan je magleni tragalac izvukao ružičasta dječja kolica i u njih prislonio svoje blago u crnim vrećama.
stvari su krenule na bolje. nada je konstrukcija kojoj za pokretljivost nedostaje uvijek samo jedan korak, nada je pelagijska riba koja nikada ne dotiče ni dno, ni svijetlu prozirnu površinu. nada je nevezana korijenjem, nevezena ostvarenjem, nada je titravi privid da su stvari krenule na bolje.