Kristali Afganistana | Ervin Jahić

O SJEĆANJU NA SEBE I SVIJET PRIJE OVOGA

Sjećaš li se pustinje u kolijevci od ljutih vjetrova
Kako je noćima plakala u davnim ljudima
Da, možda to nije slika izgubljenosti
Ali danas uranja u smisao
Škrtim i preciznim ritmom pijeska što se, eto, runi
U šaci otkrivene nježnosti
U godovima čovjeka, u nevidljivu situ duše
Koja umije odvojiti mrak od dana

Noći su ovdje kompozicija s planom da nam pokriju tijelo
Ovo udaljeno, usitnjeno, bučno

Tek u predasima zvijezde ih otkriju
Tek u nekim nejasnim znacima, kad posustanu, paučina oteža
I prikrije slutnje i možebitne znakove

I gdje si onda u tim goropadnim opsezima
Gdje je taj pejzaž, gdje se ušuljao u tebe, i koliko ga uostalom
Ima a koliko bi ga
Trebalo biti

Eto, vidiš, to je cijela priča, njezin početak i kraj
Ili su mrtve ili nikada nisu ni živjele
Te pustinje i ljudi, sestre i braća,

I pod čijim roditeljskim krovom, pitam
Samo pitam