Kristali Afganistana | Ervin Jahić

11. RUJNA

Te noći prvi put sam prespavao kod svoje žene
Mamila me ta djevojka svojim mirom
Vani je bila oluja, svjetska oluja
A mi smo razrjeđivali naše udaljenosti
Smjenjivali šutnju dahom, dah šutnjom
U očima joj već tad vidjeh brigu
Valja nam podizati djecu u sve okrutnijem svijetu
A što ti kažeš, stiže li nuklearna zima, pita ona
Svijet će trajati dokad je svijeta i vijeka, kažem
Kako misliš, upita
Ovisan je o sebi, on je samodopadni obnovitelj
A vrijeme je tuđi imetak, kažem

Vani je bio neki drugi svijet
Naoko lakši od dima cigarete
Teži od najmračnijih epoha
Televizija je upriličila izravni prijenos
Nismo to znali, nismo znali za jezivu studen
Sami, kao dvije umiljate zmijice sklupčane u stijeni
Odlomljenoj od vremena i ljudi
Nismo znali da će se budućnost naše djece i nas samih
Otad računati prema reality-showu planetarne zime

Vani je bio neki drugi svijet
Strahovima, zločinu i lažima sklon
Dok smo unutra mirili naše nade
Tako privrženi, čisti
Udvojenih samoća