Kristali Afganistana | Ervin Jahić

SPARINE

Vani se ljudi otimaju za malo sebe, veljača je
I dani su kraći, nekako uvučeni u sebe, sparina je u ljudima
Iako s krova svijeta sniježi, pomakneš li pogled ustranu,
Tamo se došulja uhoda u kabanici i rikne nešto strašno o tebi.
Šutke vojnici prilaze
I supermarketi su već prepuni ljudi koji se tiskaju,
Nervozno se odmjeravaju i pate
Zbog nečeg u sebi, no opne u njihovim očima daju ti na znanje
Da im upravo ti propisno ideš na jetra.
Kada bih mogao na tren fotografski ovjekovječiti taj trenutak,
Dostajalo bi sve glede životne fabule
Do kraja života – više-manje podjednakim žarom
Scenarij je isti:
Gomile, bujice
Zvone ti u ušima i dohvaćaju te u sebe proždrljivo
A da te ne pogledaše u lice, da ti ne rekoše:
Nepropisno ste odjeveni,
Danas je vaš dan za umiranje, prešutljivi ste za naše poimanje
Stvarnosti,
Vi koristite možda mravima, ali ne i nama.
I tako se mode smjenjuju, a oni se i mi neprijateljski gledamo
Tko će biti lovina a tko lovac, kao da se pitaju
Tek usput
Jer savršeno im je znano da je naša samoća tek mala mrlja
Na tom uređenom poretku.