Kristali Afganistana | Ervin Jahić

O TOME GDJE STADOH U PISMU O DALJINI

Noć je gruba, prekrila me tama jèzīkā
U toj noći bez mraka magle su nam vid

Što nam se učinilo da smo trebali biti
Što nam se čini da bi nam se činilo

O, moj druže dragi, On nam se smilovao
Gdje ja to liježem da bih se probudio

Od čega mi snovi žeđaju kad usnim prazninu
Ja čuh samo muk u osami sna

I san može biti samotan a kamoli čovjek
Bratstvo mu je daleko, čemu onda služi

Dan za danom, noć za noćima
Slušaš mrmorenje valova u sebi

Što odvode te od tvoga doma u prezrenu tuđinu
Bojiš se jer te On više ne čuva nježno

Ili tako misliš jer te kruh i sol
Jer te muk preduboke tišine guta u sebe

Ja nisam više ni čežnja da bih se njome nahranio
Ja sam sav u stanju, tvari koja se smrznula

U vremenu, onkraj paučinaste sjene
U tihoj sekundi koja je zaboravila tren

A onda i sebe u tom nedostojnom trajanju
Pitaš se, druže, čemu je pjev moj upravljen

Ili si već u drugoj zemlji gdje jezici su drukčiji
Pa ovaj više ne možeš čuti pokraj divne glazbe

Jezika što kičme ne lome u mrljanju i jeki
Oh, kada bi sunce na tren predahnulo

I kada bi zvijezde na nebu malo zakasnile
I kad bi ljudi zaspali trajno i u nekom lakom snu

U kojem ne bi bili pri svijesti kad bivaju
Ja bih bio bez nužde i mogao bih sasvim onako

Bez ičega u sebi, bez ičega u nama ni izvan nas
Putovati nigdinama, nulama vremena, ništicama prostora

Bez suze na licu svijeta koji nije naš
Bez lica svoga ni ičijega posrtati i rasti

Kao dijete što se uči hodati i zaboravljati
Da pad boli, da more je od plahih valova

Da su kiše i snjegovi radost neba
A da Ga naša ljutnja ne obavezuje ni na uzdah

Još manje na kolebanje, još manje na sumnje
I da nam nema veće utjehe

Doli da se čuvamo u sebi nekazivim molitvama
Da Sveprisutnost čuje tihe jecaje

Duše koja se uznemiri kad pomisli
Da je uzaludnost njezin cilj