Kristali Afganistana | Ervin Jahić

KAKO SAM RATOVAO

Na Kapeli, duboko u šumi, plače nebo i pljušte
Meci mi duž leda
Grane najviših stabala izdajnički odobravaju
Da se kiša strmoglavljuje na mene
Na mrtvoj straži sam, otkočio sam zatvarač na
Pušci i spreman sam ubiti
Studenta u neprijateljskim redovima
Mora da je student
Linija koja nas razdvaja na 20-ak je metara od mene
Mogao bi biti mojih godina
Mogao bi čitati iste knjige kao i ja
Ništa mu neće pomoći
Da mu biblioteku metaka ne zarijem u srce

Kažiprst mi luđački pleše na okidaču
Kiša lije ljudske more s nebesa
Magla obeshrabruje
Cesta mi se pričinja, sva je od oštra željeza,
Metalik siva
Osipa mi se misao kao razbijeno prozorsko staklo
Svaki kret ptice i pucanje grane pod težinom rata
Može biti neprijateljski vojnik
Čekam u podnožju ceste da ga propucam

Zora razrjeđuje strah

Navečer smo iznad Dabra
Snajperom po tornju pravoslavne crkve netko je
Pokušavao ubiti Boga
Medo dolazi i kaže da izvadimo noževe i
Donosi nam sjekire
Očekujemo proboj njihovih izviđača
Ništa meci, samo klasična mitologija
Klanje i to, vuk na vuka

Preživjeh i tu noć
Milostivi Bog bliži mi je od vratne žile kucavice
Znam

Drugu noć stiže u ratu vazda stara vijest –
Ponovno očekujemo neprijateljski proboj
Bit će mesa, netko kaže
Pucat će se sve u šesnaest
Zamjenjujemo pećinsko oružje
Modernom tehnologijom

Pred zoru, kad kiša omagli šumu i svako stablo
Postane svijetlo poput breze,
U gustiš nekog grma naviru puhovi – što jataci su
Neprijateljski u izvidnici
Koji ometaju misao da će i ova noć proći

Ispaljujem cijeli šaržer
Istrčavamo iz rovova i nekoliko nas
Puca iz sve snage
Kao u budimpeštanskoj novogodišnjoj noći
Kao Dimnjačar u Kresovima, uostalom

Potjerani strahom da je
Počeo i naš rat