Kristali Afganistana | Ervin Jahić

O POČECIMA NAS I UŽICIMA RAZARANJA

U oku kamere smrt je počivala nježno
Sve nas je oslobodila gledanja
Ja sam bio ponosan kako me usmrtila
Moja žena čudila se kako za nju prije nismo znali
Došla je nenadano kao da se ne boji naše slike
Mislili smo da je u nama životne mudrosti
I da nam to ne smije učiniti
Mi polažemo svoje nježnosti na njen odar
Skrušeno
Oslobođeni od svakog nadanja
A ona samo zijeva istim očima
I da smo mlađi
Ne bi imalo svrhe
Da prepozna našu starost
Nije nam bila naklonjena
Zatvorila je oči
I kad smo odlučili biti sretni
Bljesnula uprazno u naša srca
Ja sam se ponadao da će vrpca imati pjege od laži
Nevjerodostojnosti i skandala
Pa da otkrije i drugima prozirnost njene tvrdnje
Prepune napuhanosti
I prigodničarstva
Ali ona se nije dala i rekla nam je gdje nikada nismo bili
I čemu žudnja kad joj nismo dorasli
I tome slično
Jednako gorko