Kristali Afganistana | Ervin Jahić

LUDILO OBLIKA

Večeras ti plešem s nekim tužnim vilama.
Sigurno bi plakala da si mogla vidjeti koliko me bilo strah,
kako su mi nekontrolirani koraci lomili stopala, kako sam
teturao u jezovitom zanosu koji nije moj.
Možda bi doista plakala da si mogla čuti to dozivanje,
možda bi mogla razumjeti kišu koja se sručila iznenada tjerajuć
me da se uklonim iz nepoznatih oblika,
da se priberem i svladam oblik.
Ali kada najednom višnja dobi okus stiropora,
a kesten postane snijegom, pa se cesta utopi
u ludilo glasova koji ti vrište ime,
pa te svjetla obasjaju žarećim vatrama
koje ti napadaju prsa,
a tlo ispod tebe izmiče
pred pokušajima da se sabereš,
odrediš prema onome što ti pravi metež u glavi,
da se možda naspavaš kad se dohvatiš stabilne površine,
da uhvatiš zraka samo na trenutak,
samo na jedan pišljivi tren
u kojem ti je potreban time-out
ili te nema –
zapravo shvatiš da ne postojiš,
da ne postoji taj tvoj svijet
iz kojeg ti je nešto zauvijek uzeto
i da ti nikada, pazi nikada,
to neće biti vraćeno: nema produžetaka,
nema fair playa.
Nema sjećanja ni sličnih sranja.
Zgužvan si u sebi.
Nelagoda je mjera svih tebi poznatih svjetova.
Ne možeš izustiti ni obično ah.
Ne poznaješ bol. Tada te stvarno ništa ne boli.
Osim malo zbrkanih i nečitkih bljeskova
koji upozoravaju da su nekoć i negdje
postojali i drukčiji oblici,
možda nekih nepoznatih ljudi
s kojima je tvoja samoća bila podnošljivija,
tvoja koža zategnutija, tvoj pogled oštriji.
Tada oblici igraju tijelo,
tada oni vode svjetove u tebi,
tada oni kažu kamo si krenuo
i gdje ćeš zanoćiti. Ne, ne možeš me više dozvati
jer mi ludi oblici ne daju
da ti prepoznam glas.
A sâm sam i nenaviknut na te tužne vile
što mi opkoračuju srce.