Kristali Afganistana | Ervin Jahić

KUBANSKI NOKTURNO

Čujem jauk i cviljenje
Koliko grijeha u tom zvuku
Onog koji ga stvara
Onog koji čini da bude stvoren
Što stvorenje živo trpjeti može
Jezivo je živjeti
Doista
Za mene, za tebe, za trećeg čovjeka
I sve ljude u nizu do kraja svijeta
Utjehe više nema
Niti je može biti
Nijedan svijet ne može opravdati taj jauk
Nijedan od mogućih svjetova
Ništa mi nije jasno
A sve mi je razumljivo
Gdje god da okrenem lice
Vratiti ga u točku prije kretnje ne umijem
Nadam li se da propadnem u zemlju
Nemam gdje upasti
Bez nade se događa sve oko mene
Gubim se
Bez sebe sam, evo, već cijelu vječnost
A što je vječnost doli uzaludnost
Prethodi li joj što
Uzaludnost sadašnjosti ili uzaludnost
Onog jučer možda
Neizrecivo je to s vremenom
I ljudima u njemu
Ne postoje odgovori za jauk taj
Što lomi svijest na nejednake komadiće
Užasa, muka, smrti
Ne pitam se više ni o čemu
A jeza podmuklo svlači kožu mi
S ramena
Ljušti slojeve luka
Sloj po sloj bola
Nemam se na šta navići
Ne navikavamo se na jezu
To nisam znao
O tome nisam prije mislio
Ništa me takvo dosad nije doticalo
Neizrecivo je to s vremenom, kažem
I ljudima u njemu