Kristali Afganistana | Ervin Jahić

MOLVICE

Tu je muzika i moji prijatelji, Nataly i Trip.
Sve je u čast živih koje oplakujemo. Moji prijatelji
znaju da je od mog pogleda na žive malo toga ostalo. Oni
razumiju kada treba šutjeti, a to je žešća filozofija koja
svijetu ljudskih duša manjka.
Mislim da znaju da je i od mog pogleda na mene malo toga
ostalo.
Ti si u središtu krajolika.
Kroz prozor puca uzak pogled na tebe.
Širinu ne mogu uspostaviti jer mi je pogled, ili ideja o pogledu,
upravljen na snježnog jelena koji se, prpošan, približio
toplom domu.
Pitomoj kući pitomi navraćaju, kažem jelenu, koji se
možda ne događa doli u mom pogledu, ali nije li istina gledanja
jedina istina
u kojoj imamo pravo na žudnju?
Kako mi pahulje ulijeću u usta, kako me veseli ta zimska
geometrija, kako uočavam stvari koje do jučer
nisam primjećivao,
kako sam sretan što ne primjećujem stvari
kojima sam pridavao značenja koja one ne zaslužuju, kako mi
misao urasta u krajolik, kako ti ostaješ jelen a ja postajem
snijeg što te zastire, kako Molvice postaju dom naših sjećanja,
kako su divni ovi ljudi pored mene, kako su čiste
njihove percepcije, kako su meka njihova srca.
Odmaram pahulju,
odmaram volju na jelenovim leđima.
Uđi, jelene, u moj svijet, dozivam.
Puno sam ti puta navraćao, gledao te,
čudio se tvojim putovanjima, hrabrio se
tragovima koje si ostavljao za sobom, a sada ti ne mogu
pratiti misao.
Što li jelen smjera kada priđe kući u kojoj materijaliziram
misao da je ideja o tebi jednaka stvarnosti tebe,
da mogu uzdahnuti i da ti taj uzdah čuješ,
kao što čuješ pahulju koja se svezala
u tvojoj kosi, koju si na trenutak,
onda,
željela sačuvati zbog posebnosti njena snijega,
zbog njene duboke trpnje,
zbog nepredvidljiva pada u ničiju zemlju kojoj si dala smisao
i ime?
Bila je to tvoja pahulja ili tvoja slika onoga
što želiš da stanuje u prostoru tvoga svijeta.
A jelenu je prostran svijet.