Kristali Afganistana | Ervin Jahić

DOK TRAŽIMO SVOJE JA – ERNESTO, CHE I JA

Vani huči rijeka Chorillos
Doktor fizike Ernesto, po doktoru Gavioli, napušta znanost
Zbog šarlatanstva
Iako piše rad o kozmičkim zrakama
Doktor fizike Ernesto prestaje biti ono što je bio
I napušta glasoviti laboratorij Curie
Prestaje ga pozdravljati doktor Houssay
Opći metež je u La Plati
Teoremi zjape bez doktora svoga
Sad doktor živi u šumi
Zima je i inje se lovi za dah triju duša
Kuća bez prozora u kojoj žive ispire njihove prošlosti
Dječaka, majke i doktora
Duga pretvorba je pred njima
Traži napor bez ostatka

Vani huči rijeka Chorillos
Mladi pustahija hodi Latinskom Amerikom
Liječio bi bolesne i nemoćne, kaže
Tada nije bio Che
Tada je samo tražio sebe

Trag je to neke povijesti
Dok čitam doktorove zadnje rečenice
Mogao je Che i gore proći

Koga se tiču mrtvi atomi
Suludo je i pomisliti
Da smo uvijek važni
U tuđim detaljima

Eto, čitam doktorove tanjušne memoare
A revolucije ni za lijeka
Ni mog Chea nema gdje bi morao biti
Ni fascinacije ni tragike
Tek statistika ravnodušnih energija
Jebeš svjetlo bez žrtve
I progres koji dolazi iz neopreza

Moj Che sinoć maže na kruh maslac i džem
Oko njega sin mu harambaša huljski razvaljuje
Simetriju i red koji njegova tiha majka svakim korakom
Uspostavlja u 38 kvadrata njihova unajmljenog doma
A tamo na zlopatničkom ekranu
Ameri u punoj ratnoj opremi
Cipelare četvoricu iračkih tinejdžera

Moj Che sljedeće jutro odlazi u partizane

A doktor, nije li s njim sve počelo?
Eno ga, mrvi svoja rahla slova
Pita se nije li život bez akcije
Odveć luksuzan

A ja?
Moj udio u Cheu biva moguć
Kad sloboda ne pristane na fašizam