Kristali Afganistana | Ervin Jahić

ŠTO OSTALO JE OD ŽIVOTA

Najprije sam u mislima opisivao njene kretnje
Pa kako se smije
Pa čemu je svrha
Pa o čemu razmišlja
Želio sam je na bilo koji način poživjeti u misli
Zajamčiti je sjećanju
Ostaviti u nečem pouzdanom i fiksiranom
Njome zadržavam pravo i na vlastiti život, mišljah tada
Njena egzistencija neodvojiva je od moje
Ja dakle i njome, ili možda jedino njome, imam prošlost
Vlas njene kose na vjetru privilegij je vjetra, mišljah tada
Kap njena znoja koja se odlomila od tijela također
Sve po čemu korača dublji je smisao toga prostora
Sve čega se dohvati, dohvaćeno smislom većim biva
Ona nije tijelo
Ona je anđeo najvišega reda
Bistra suza na obrazu novoga vijeka