Kristali Afganistana | Ervin Jahić

MOJ OBRAČUN S RAKOM

Kad preseljavao je moj dido,
Bilo mi je važno ne bit sam.
Od njegove smrti štitio me zid
Zajedničke naše kuće,
Spojenog dvojnog objekta.

I htio sam nekako
Da ta uzbuna potraje,
Da taj ljudski metež u mom i životu moga dide
Barem vječno traje,
Ali da ga rak ne ruje
Svojim podmuklim kliještima po grlu i plućima.

Htio sam, naime, produžit svoj život
Njegovim životom.

Sve se zbilo munjevito kao na nekoj reklami;
Nisam mu iz pluća
Znao izvuć raka na suho
I ščepat ga za glavu
Konačno obračunavajuć s njime,
Nisam ga umio pronać u mršavom
Arhipelagu didinih plućnih gulaga.
Skrio se kako i dolikuje podmuklici.

Godine su prolazile,
A ja sam svejednako mislio,
A i danas mislim,
Da je moj dido zbog nečega
I dandanas na tavanu naše kuće
I da živi tajno.

Da nas sve gleda iz potaje
Jer mu je tako draže.
I da ima akvarij i raka u njemu
Jer ga je umio pripitomit.

Bože,
Kakav je to čovjek bio!
Moj dido
I od raka je umio napravit prijatelja.