Kratki izlet : zapisi iz Domovinskog rata | Ratko Cvetnić

KOLOVOZ

 

Danas je točno godina dana kako smo prvi put stigli u Dubrovnik.

U školi smo nekad imali veliku reljefnu kartu Jugoslavije, plastičnu i obojenu kartografskim bojama: svijetloplavo more i otoci kao plastične kraste na toj glatkoj površini. Jednom sam prstom prošao preko karte uskom terasicom što je čini dalmatinska obala stisnuta između mora i dinarske stijene, pokupivši jagodicom prašinu s ovoga istog puta koji ću tek u ljeto devedeset druge proći prvi put, a otada još pet puta u istom smjeru i pet puta natrag.

Kad se danas sjetim – naše prvo lanjsko putovanje bilo je gotovo bezbrižno. Nismo se puno zamarali ratom, ni Kruno, ni Stipe, ni ja; bolje reći, nismo time zamarali jedan drugog. Tih su dana Tigrovi krčili putove na sve strane, Hrvatska se doista uvjerila da je ona ogromna snaga samožrtvovanja koja nas je izvukla u jesen devedeset prve, počela dobivati prve organizirane vojničke oblike, i činilo se da za nas Hrvate rat više nema tajni. A osim toga, nas smo trojica imali i jednu sasvim praktičnu pogodnost: ja sam preko B. – čijoj smo brigadi išli u smjenu – naprosto rezervirao sobu, njegovu sobu, pa nam je B. bio jamac da će nas mimoići onaj kaos pri dolasku u Vrtove kad se nakon trideset sati puta budu dijelili ležajevi za tisuću izgužavanih i histeričnih vojnika. S tom prednošću pred ostalima – vozeći se u prljavoj, ali pouzdanoj Argenti, koju je Stipe nabavio u HOS-u – odlučili smo se što prije rastati od karavane.

Mene je san spopao odmah čim smo krenuli: nakon što sam čitav taj dan u bunskoj vojarni hvatao zaklon pred grčem velikog pokreta – u kojem je kroz grozničavu živahnost pripitih gardista trčkaralo onih nekoliko izbezumljenih obveznika koji su obijali kancelarije pokušavajući iskoristiti zadnje sate pred odlazak da se izvuku iz vojske – polazak sam dočekao iscrpljen kako može biti samo čovjek koji čitav dan bježi od posla. Čim smo se nakon Karlovca riješili tutnjave našeg konvoja, zaspao sam, probudivši se tek nekoliko puta na parkiralištima pred mutnim šoferskim birtijama, u kojima su Kruno i Stipe zalijevali svoje smjene za volanom, i tako sam prespavao čitav put do mora uključujući i prijelaz trajektom za Žigljen.

Kad sam se konačno probudio, već se bilo sasvim razdanilo. Auto je bio parkiran uz nekakav ružičnjak u uskoj uličici koja se spuštala prema moru i, koliko se dalo vidjeti sa stražnjeg sjedišta, mojih pajdaša nije bilo u blizini. Izađem iz auta u jutarnju tišinu; preda mnom mjestašce, mali zaljev sav u svježim, blijedožutim i plavim jutarnjim bojama. Moglo je biti šest ili sedam sati i sve je oko mene izgledalo kao reklama za neku osobitu vrstu dezodoransa, svakako vrlo primjerenu za izlazak iz auta nakon noći prespavane na stražnjem sjedalu. Krenem jednom od kamenih uličica koje se spuštaju prema luci ili plaži da uhvatim još malo svježine i da negdje popijem kavu. Ali nigdje nikoga da pitam za pravu adresu, prazne uličice pružaju se na blagoj padini otoka, tek me poneki mačak nepovjerljivo motri iz svog portuna. Rat je od turističke sezone napravio jednu tromjesečnu, bezglasnu i letargičnu nedjelju, u kojoj se pospano klimaju jarboli i ponekad bubne zvono s crkvenog tornja. Koje je ovo mjesto? Pag? I gdje su ona dva papka? Na pola puta do obale oglasi se sirena naše Argente i vratim se. Kruno me čekao u društvu s nekim muškarcem i ženom.

– Nisam te htio buditi. Ovo su mi kumovi.

Rukovasmo se i žena mi pruži vrećicu s hranom.

– To vam je za put. Dečki su već jeli kod nas…

– To je u redu – velim – ali gdje smo?

– U Novalji, čovječe.

Ostavili smo Novalju, koja se bjelasala na jutarnjem suncu kao da je sva od krede, i kliznuli dalje cestom preko keramičke glazure golog Paga. More je bilo bez ijedne bore, ravno poput ogledala na kojem uspinjuće sunce podgrijava boje, one iste boje koje će se o zalazu – koliko li je kilometra još do tog časa – sabrati u jedan zagasit i intenzivan crveni premaz preko pučine. Slijeva nas je pratio Velebit, ispred nas bio je rat…

Tako smo prošli okrhnuti most, zatim Ražanac, pa onda i nesretni Zadar, koji je u ovom slavodobitnom tranzitu prema Dubrovniku spao na ugibalište, na benzinsku pumpu za vojna vozila, po kojoj čede lupaju kad im god nešto nije po volji.

U Šibeniku međutim, vesela, živodajna gungula na svakom koraku. Ručali smo kod Stipinih, koji su se nakon pada Drniša svi sklonili kod ujaka. Jedan se od Stipine braće upravo vratio iz zarobljeništva, a dvije su im kuće otišle u zrak. Nisu očekivali goste, ali slažu ručak u vedrom uzbuđenju, sudaraju se na vratima kuće dok nam vani, u kutu terase, prostiru stol. Stipin desetogodišnji nećak, ovjenčan svim imunitetima koje muškić može imati u dalmatinskom domu, paradira okolo sa svojim malim kapricima i svakog časa podleti pod koju fingiranu trisku.

Nastavili smo prema Splitu po najvećoj vrućini. Na zadnjem sjedištu Argente pokušao sam si napraviti malo propuha. Vani je bilo plus trideset i pet, životinjska vrućina i nebo kakvo ću gledati sljedećih mjesec dana – bez ijednog oblaka. Kruno je zaspao čim smo krenuli iz Šibenika, glava mu se samo objesila preko pojasa. Stipe je odlučio da idemo preko Boraje, ne znam da li zato da stignemo našu kolonu, ili da joj pobjegnemo, ali izdržao je za volanom svega dvadesetak kilometara i na jednom zavoju kraj nekoga kvrgavog drveta, masline, čega li, zaustavio je auto i istog časa zaspao. Bilo je vrelo poslijepodne, ispod ceste pružao se sinemaskopski pejsaž Zagore s kamenjarom koji je lelujao u narančastoj izmaglici. Izašao sam iz auta i potrbuške se ispružio u blijedoj sjeni tog drveta dok mi se košulja lijepila za leđa. Tako smo drijemali nepokretni nekih pola sata, uz cestu kojom nitko nije prošao, pritisnuti suncem koje je crtalo bijele fleke na našim košuljama. Prvi se pokrenuo Kruno kad ga je stisnuo mjehur, zatim smo mu se pridružili i nas dvojica, a potom opet sjeli u auto.

Negdje pred Makarskom, na mjestu gdje Magistrala zaobilazi malu uvalu, skrenuli smo s ceste i zavukli auto u hlad. Spustili smo se goli kroz borik, bućnuli u more znojni i smrdljivi od dvadesetosatne vožnje i zaplivali preko malog zaljeva prema plažici koja se stisnula sasvim ispod Magistrale. Voda nas je sasvim rastrijeznila. Zaronio sam nekoliko puta, duboko, sve dok me nisu zaboljeli bubnjići i izronio s punim nosnicama te aromatične tinkture. Kruno i Stipe tromo su plutali u ljeskavom odbljesku sunca koje se spuštalo, negdje u daljini dozivala su se djeca… Danas mi ta kratka stanka, ta mala sinkopa na putu prema Dubrovniku, kojim se tih dana kotrljala čitava karavana nacionalnog ponosa, izgleda kao posljednji civilni ekskurs u proteklih godinu dana. Plivali smo možda čitav sat u tišini, u nekoj neodređenoj putanji na sredini drage, kao da slijedimo šaru što su je na nebu tromo ispisivali galebovi. Zatim su nas valići vratili natrag prema obali, sjene su već pale preko vode kad smo izašli na suhi tepih borika, pa još mokri, stresajući iglice s bosih tabana, navukli na sebe one cerade od uniformi i krenuli dalje.

U Makarskoj smo večerali kod Stipine tetke. Za razliku od ostatka obitelji koji smo danas upoznali – Stipne dicmačke fiziognomije replicirane u nekoliko muških, ženskih i dječjih inačica – sjedokosa gospođa pripada onoj dalmatinskoj grani koja raste bliže moru: njena kosa začešljana u punđu, pravilne linije lica, čine je nalik na crtež, a određeni red u kojem te linije dočekuju starost, daje joj jedan gotovo aristokratski štih. Muž je, pak, priglupi, neupadljivi škombrić, cijeli sklepan od socijalnih proteza – gebis, naočale, ortopedija – ali zato nakon svake čaše sve puniji nekoga marcijalnoga, čavoglavog zloduha: najradije bi odmah s nama samo da je malo mlađi, pa da vide oni tamo kad on… Žena ga stišava, ali bez ljutnje, kao da se obraća djetetu. Gledam je kako sa sumrakom tone u šutnju i lagano se pretapa u paučinastu silhuetu, koju slabo svjetlo s prozora pretvara u neku personifikaciju čekanja. Koga čeka? Nekog kapetana koji je već davno nestao u onoj crti u kojoj se stapaju more i nebo, ili ja to samo projiciram jedno opće, vojnovićevsko mjesto u bezazlenu pozu stare gospođe.

Poslije večere izađem na balkon: preda mnom Makarska, sva u sutonu, iza nje Biokovo, jedna razglednica iz našega imaginarnog bedekera, jedan davni razgovor u parku iza kuće, u kojem smo na kraju svakog ljeta lagali jedni drugima o silnim pustolovinama koje smo preživjeli na ljetovanju: A ja sam bila na moru u Makarskoj, ponavlja gotovo plačno neka djevojčica čiji se lik gubi u zlatnoj prašini djetinjstva. Spušta se noć, mjesec sja iznad Biokova poput žarulje nad nekom Ujevićevom ili Kaštelanovom knjigom pjesama.

– Čuvajte se, momci, čuvajte se – govori nam stara gospođa dok nas ispraća niz stepenice.

Okolo zvecka escajg po kuhinjama, silazimo kraj poluotvorenih vrata stanova u trenutku kad se čitav Mediteran okuplja oko stola kao velika obitelj. Robocop socijalnog osiguranja maše nam stisnutom pesnicom s balkona. Kaj nam pa moreju, rekli bi njegovi sjeverozapadni rođaci. A dole oko auta već nas čeka lokalna mularija:

– Barba, barba, imalite metaka?

Ali, ipak nas na kraju našeg izleta čeka Dubrovnik i zato nastavljamo niz Magistralu prašnjavom Argentom, premda sam ja u dubini duše uvjeren da naš put – samo da nije obilježen tom vrstom hitnosti – treba proći pješice, od uvale do uvale, od šanka do šanka, od masline do masline. Svaki put kad prolazim, osjećam se poput kotača koji je zablokirao u nekoj velikoj kompoziciji, dere me ta cesta jer bih želio zauvijek ostati u svakoj uvali, u svakom od gradova i za svakim od tih šankova uz Magistralu, nad kojima stražare plastična raspela, šahovnice i slike Hajdukove generacije iz ove ili one godine.

Vječnost nije vrijeme, vječnost su mjesta.

 

 

U svom intervjuu u Večernjaku brigadir Krpina tvrdi da nema Hrvatske vojske u Bosni. Sa stanovišta po kojem je svaka laž istina svog konteksta, ova nam brigadirova laž zapravo govori sljedeće: Hrvatske vojske u Bosni nema i ne može je biti naprosto zato jer ni Bosne nema.

 

 

Nindža se u Cavtatu spleo s nekom maloljetnicom.

Pa kad je ona pod ceradom Nindžinog dajca malo poplakala za onom laticom djevojaštva što grubo svene s prvom ljubavi, Nindža joj, stoicizmom nuštarskog i dubrovačkog veterana, obrisa prvu žensku suzu.

– Rat je, dušo. Netko ostane bez noge, netko bez glave, a netko bez junfa…

 

 

Brzopotezna i razmjerno dobro izvedena pompa oko proglašenja tzv. Hrvatske republike Herceg-Bosne pokazuje jednu tipično balkansku društvenu zakonitost: najveći i najefikasniji stupanj organizacije postižu oni koje ujedinjuje težnja da opljačkaju ostale. Ono s čime ćemo se kao Hrvati vjerojatno morati prije ili kasnije suočiti, jest onaj nesporazum koji za svjedoka već ima jednu propalu državotvornu ideju, ideju južnoslavenstva, a koji bi nesporazum mogao upropastiti i napore oko ideje da se Herceg-Bosna civilizacijski – i šire – integrira s Hrvatskom (kad već ne ide obratno).

Dakle, onih pedesetak rauberskih fizionomija s rukavima sakoa zasukanim pod pazuh, koji su onomad u neumskom hotelu izglasali svoju državu po hitnom postupku – ne zbog povijesne nužde, nego zato što je hotelsku salu trebalo osloboditi za lokalnu svadbu – trebali bi biti garancija opstanka Hrvata u Bosni i svega onoga što takav opstanak jamči nama u matičnoj državi. Kad takvu karikaturalnu, ali danas nažalost dominantnu varijantu Hercegovca von oben okrstimo provincijalcem, vjerujući da smo na taj način definirali razloge njegove neprilagodljivosti na ono što smatramo našim civilizacijskim standardom, zaboravljamo na bitno: ta provincija ne pripada ni srednjoevropskom ni mediteranskom kodu, ona se nalazi na rubu onoga kruga kojem je povijesno središte ipak bio i ostao Carigrad. S inventarom povijesnih i uljudbenih slika koji je iskucan na Bosporu, čelnici ove države ne mogu, sve i da hoće, stvoriti išta što bi bilo podudarno s hrvatskom državom kakva nam treba, naprosto stoga što smo si po svom povijesnom iskustvu okrenuti leđima. Šego, koji situaciju poznaje doslovno od sela do sela, neki nam dan objašnjava da je ta hercegovačka krajina strukturirana kao prosti zbir područja na kojima vlada određena paramilitarna skupina – Tutina, Andabakina itd. – i da tu nema mjesta čuđenju jer je tako oduvijek i bilo u tim zabrđima, do kojih fermani stižu nakon tjedana i mjeseci nesigurnog puta. Neizbježne usporedbe s mafijom, koje čitav problem često žele svesti na puki kraški folklor, ne vode međutim računa o tome da je mafija sustav koji naliježe na postojeću, regularnu državnu strukturu baš kao bršljan na hrast – da upotrijebimo jednu hortikulturnu usporedbu – a ova mafija nema naleći ni na što osim, nedajbože, na našu golu kožu. Kad čovjek pogleda te frontmene oko kojih se u skoro svakom tv-dnevniku kotrlja već pomalo izlizani supozitorijalni habitus Smiljka Šagolja, kad se suoči s neupitnom državotvornom strašću izvjesnog Bendera, za kojeg se još ne zna je li mu to prezime ili funkcija, pa s Bobanom, oficirom za vezu sa Zagrebom, koji je još kao komunist završio u zatvoru – „zbog istine“, kako bi rekao Čičikov – kad se promotre i ostali likovi iz istog šinjela, onda je jasno da ta liga ima najmanje šansi da bude baš ono čime se najviše voli hvaliti – neka vrst predziđa hrvatstva, tvrda granica uz divlji i neobrijani Bizant – jer baš oni širom razvaljuju vrata prema istoku podržavajući u drastičnoj mjeri ono civilizacijsko dvojstvo kojim je danas zaražen svaki atom hrvatstva: Evropa i Balkan. Uz te dvije proteze na kojima hopšemo po ovoj neveseloj pozornici, svaki nam čas prijeti sunovrat: kad se oslonimo na naše sterilizirano balkanstvo, onda ustanovimo da ono nije doraslo onom autentičnom, srpskom, ali da je dovoljno da Evropi pruži izgovor za sve one prilike kad propusti da u skladu sa svojim deklariranim pravilima intervenira u našu korist; kao Evropljani, pak, usprkos svim našim uljudbenim tisućgodišnjicama, nećemo ostaviti naročito uvjerljiv dojam dok god ne dovedemo javne klozete bar na onu razinu na kojoj nam ih je ostavila njemačka vojska prije pola stoljeća.

I zato me strah da se bobanderi u svom nasrtaju na Mostar neće zaustaviti dok ga god ne svedu na onu količinu kamenja koju su u stanju duhovno apsorbirati. Taj napad na samu ideju grada pravda se paradoksalnim razlogom, naime da im je grad, kao Hrvatima, potreban; i to baš njima, i to baš Mostar, koji je valjda jedino mjesto pod suncem na kojem bosanski muslimani posjeduju veći stupanj urbaniteta od Hrvata. Da bi dakle kao Hrvati zadovoljili tu svoju plemenitu potrebu, oni taj grad iz dana u dan čine sve sličnijim Vukovaru. A dok je pravi Vukovar sve beznadnije u srpskim rukama, Hrvatska vojska – jedina institucija naše države koja nam jamči opstanak – svedena je na logistiku Tute Naletilića…

Taj ponižavajući zaplet oko Mostara, za koji uopće ne dvojim da je dirigiran iz Zagreba, vraća me neprestano jednoj te istoj slici: što su zapravo četnici vidjeli s Magistrale u času kad je pred njima iskrsnuo onaj kameni hijeroglif – da se poslužim izrazom Bogdana Bogdanovića – koji se već stoljećima odčitava kao Grad, kao Dubrovnik? Kakvi su osjećaji mogli obojiti tu sliku koju poznaje cijeli svijet, sliku po kojoj su ti naoružani i uniformirani geaci mjesecima prašili iz svih mogućih cijevi? Jesu li dionici toga istog osjećaja i oni koji pucaju po Mostaru?

Jer ako jesu, onda mi to ratujemo sami sa sobom.

 

 

Pakiranje je prošlo sasvim bezbolno. Sandi se nakon mjesec dana vratio sa Suska, u onom zdrkanom raspoloženju u kojem se ljudi vraćaju s dopusta, i odsutno je i nevoljko primio moj otkaz. Autobus za Zagreb išao je u sedam. Uzeo sam samo svoju torbicu s dokumentima i ovim bilješkama, a sve ostalo što su naplavili mjeseci u kojima sam život polako selio iz Zagreba na front, ostalo je u Vrtovima, nagurano u jedan ormar od iverice, i umjesto oproštaja Sandiju sam ostavio instrukcije o tome da mi sve to pošalje prvim kamionom koji krene za Zagreb.