Kratki izlet : zapisi iz Domovinskog rata | Ratko Cvetnić

KOLOVOZ

 

Poslao sam N.-i svoje bilješke, a s njima i jednu razglednicu našeg naselja, na kojoj sam pažljivo ucrtanom strelicom označio svoj prozor. Poslije me začudila vlastita pomnja – vjerojatno sam se u trenutku dok sam slagao te papire u kuvertu, pobojao da ona neće uspjeti prepoznati moju situaciju. Dočekat će je to pismo kad se bude vraćala s neke amsterdamske tržnice, otvorit će ga razmišljajući o tome je li mogla jutros proći jeftinije, je li mogla usput obići i zubara ili da to ostavi za Zagreb, i odložit će košaru na kuhinjski stol u trenutku u kojem bi joj moje teme mogle biti jednako nerazumljive kao što je meni nerazumljiv jezik te djece koja trče oko nje dok stoji nasred kuhinje s otvorenom kuvertom u ruci. Zato sam valjda strelicu docrtao tako precizno.

Fotografija je snimljena iz zraka i prikazuje Vrtove u onom reprezentativnom, predratnom izdanju u kakvom je bilo sve dok se tropapkari nisu prevalili preko Debelog Brijega. Strelica koju sam docrtao na tu sličicu iz turističkog prospekta, podsjetila me na jednu kartolinu, koju već trideset godina čuvamo u Mraclinu: naši ubogi rođaci odlazeći u Australiju poslali su nam iz Napulja razglednicu sa slikom prekooceanskog broda kojim će otploviti; drhtavom krivuljom zaokružen je prozor njihove kabine – jedna od stotinu točkica koje se nižu uz brodski bok tek nešto malo iznad visine gaza. Danas mi se čini da je ta šara bila dramatičnija poruka od cijeloga njihovog pisamca; putujući preko te ogromne vode oni, kojima su Zagreb i Sisak bili krajnje postaje svih dotadašnjih putovanja, mogli su skutreni u potpalublju gledati kako to okno – nimalo veće od prozora na čardaku kroz koji su generacijama gledali isti i nepromjenjivi turopoljski svijet – sa svakim valom tone u ocean i potom se diže prema tropskom nebu, nadajući se i vjerujući da ćemo mi, nagnuti nad sliku sa zaokruženim brodskim prozorom, biti uz njih na tom neizvjesnom putu u novi svijet.

 

 

Čitavu predsezonu u Vrtovima su se izmjenjivali crnogorski četnici. Ti momci ni trenutka nisu zaboravljali na to kako je prolazna ratnička slava: prvi ešalon pokupio je tehniku, televizore i frižidere, drugi je odnio namještaj – uglavnom stolice i vrtne garniture – a treći je već skidao zavjese, kvake, štekere… Limitirajući faktor nije bilo samo brzo približavanje Tigrova, nego i tehnička kultura; oni koji su kasnili, našli su se pred golom infrastrukturom. Ovdje prepričavaju anegdotu o četniku koji se – mašući ukradenim daljinskim upravljačem – hvalio kolegama kako je nabavio video.

Ali ono što cijeloj priči o četničkoj predsezoni daje posebnu boju, jest njihov odnos prema kupaonicama: iz njih je razmjerno malo toga ukradeno – u čemu naša vojska može naći bar dva razloga za zadovoljstvo – ali one kupaonice koje su stradale, tako su temeljito razbijene i popaljene da podsjećaju na krš kakav smo inače viđali samo po crkvama; uništavane su baš kao mjesta s nekom otajstvenom, kultnom namjenom. B. priča kako su u jednom od ovdašnjih hotela četnici najprije štangama porazbijali sve umivaonike i školjke, a onda mjesec dana srali u nekoj sobi na dnu stepeništa. Ono što je možda vrijeđalo onaj osjećaj kolektiviteta kojem su ti dinarci odani, jest činjenica da su tuš, umivaonik, školjka, mjesta namijenjena pojedincu, toj usamljenoj zvijezdi zapadne hemisfere, i to baš onim njegovim trenutcima u kojima se takav pojedinac bavi sam sa sobom. Usuprot ovom poroku, u spomenutoj podrumskoj prostoriji oni su mogli kenjati u društvu, zajedno više njih, okrenuti licem jedni prema drugima, u krugu koji se – zbog nužde – iz dana u dan sve više sužavao zbijajući tako junake u jedan od arhajskih simbola zajedništva – u kolo.

Ah, ti naši neprijatelji…

 

 

Dok se pakirao, rastreseno nabacujući stvari u transportnu vreću, B.-u je spopala iznenadna navala ogorčenja.

– Ali, uvjeravam te da s onima koji nisu odgulili bar dva mjeseca ovog sranja, ne želim više u životu progovoriti ni riječ. Ni riječ! Mogu im jedino pljunuti u lice.

Njegov cimer, neki staložen i tih čovjek, govori mu iz kuta sobe:

– Ti ljudi nisu naša briga, nego briga države. Ili, u krajnjoj konzekvenci, briga vojnog sudstva.

– Ali – rekoh – je li ovo država u čiji bi osjećaj za pravdu ljudi imali povjerenja?

– Ma, ja ne govorim o državi – kaže B. – ja govorim o domovini.

Ipak, ne treba ljudima pljuvati u lice. Najprije, nemaju svi lice na istom mjestu, a osim toga svatko od nas, čini mi se, ima svoju domovinu. Nekome je to njegova gmajna, drugome mit ili pejsaž, treći pod domovinom naprosto misli neku svoju malu tržnicu, a prilike u kojima smo se zatekli, trebale bi nas uvjeriti kako je domovina sve to: i livada i mit i tržnica. I u času kad se nađemo na braniku svega toga, najednom nam se učini da smo izdani od svih koji tada nisu s nama, pa nas jednostavna logika ojađenog srca uvjerava kako smo žrtve neke sistemske, dakle ponovljive nepravde.

Iz tog se raspoloženja rađaju one priče o jednima koji uvijek brane druge, dok drugi za to vrijeme uživaju u sigurnosti i nezahvalnosti. Te su priče glupe, ali lako razumljive: kad sam čuo da je A. još lani smjestio staru i sestru u Sloveniju, a da i sam poslije svake uzbune zbriše preko granice, nakon prvotnog bijesa sve više me spopadao crvić nekakve radoznalosti koja se na momente gotovo pretvarala u zavist: što je to tako dragocjeno što ovi ljudi pred svima nama skrivaju i odnose na sigurno? I onda sam shvatio da je ta dragocjenost domovina, njihova domovina, i vjerujem da bismo u legendi nekog atlasa koji ne mari mnogo za precizno iscrtane granice, tu A.-ovu malu kneževinu pronašli pod jednostavnim nazivom „građanski komoditet“.

 

 

Danas je poginuo Vinter.

Dečki su upali u nekakvu zasjedu gore u kamenjaru, zalegli s prvim rafalom, a kad su četnici nakon nekoliko uzvraćenih pucnjeva pobjegli, Vinter je ostao ležati.

– Povučem ga za nogavicu – priča jedan od izviđača – ne trza. Glava pala, vidim – gotov je.

Na obdukciji su ustanovili da ga nije zakvačio taj rafal, nego da ga je, kad su već bili zalegli, pogodio snajper.

 

 

Doktor S. s dubrovačke patologije ponovo apelira da se poginuli najprije razminiraju, a tek onda šalju na odjel, gdje mu još uvijek stižu sa svim svojim tromblonima i bombama, koje se za vrijeme razudbe kotrljaju po stolu i plaše njegovu marljivu posadu.

 

 

U vezi sa Stipinom obućom razvija se sljedeći slučaj: čizme izuva vrlo rijetko, a kad ih izuje, kao da je odčepio pandemonijum. Rekli bismo: riba smrdi od glave, a čovjek od pete.

Na podu kuhinje njegovi bosi tabani, bijeli i krljuštavi poput ribljeg trbuha, ostavljaju vlažni trag, koji kreće od kuta lođe – u koju Stipe za najveće jare odlaže svoje čizme zajedno s bijelim pamučnim čarapama – i vodi u različite kutove naše male gajbe, ali vrlo rijetko skreće prema kupaonici. Na taj se način i onaj blagotvorni pramičak propuha, koji povremeno krene od lođe prema prozoru i dahne preko moga ležaja, začas utopi u melasi toga ljepljivog vonja. Osjećam udare u kojima nailazi, s onim toplim jezičcima jetkog smrada koji se račvaju ulazeći u nosnice sve dok ne liznu same arkade i ocijede se, barem u mojoj užasnutoj predodžbi, sa stijenki sinusa kao s kuhinjske nape.

U Letovaniću je navodno ta pojava još izazivala neke praktične pokušaje da se stvar kako tako sanira. Ako bi kad Stipe spustio noge u lavor tople vode, gotovo svatko tko je proveo bar jednu noć u istoj spavaonici s njim, osjetio bi potrebu da toj vodi nešto doda: netko malo šampona, drugi losion, treći vrećicu čaja, ali su odustajali jedan za drugim, razočarani mizernim učinkom što ga je ta čorba postizala, a Sandi je tvrdio da tu ne pomaže ništa drugo osim namakanja u živom vapnu.

(Zanimljiva, mada ne tako uočljiva pojava vezana je i uz Stipinu traku za kosu, napravljenu od iste pamučne tkanine od koje su satkane i njegove čarape: kako, naime, bječve iz dana u dan mijenjaju boju – od bijele preko žućkastosmeđe do gotovo crne – tako je mijenja i ta traka. Fantastična pojava, za koju nema drugog objašnjenja do onog da čizma glavu čuva.)

 

 

Sva u mirnim i preglednim krivuljama, obrubljena redovima zdepastih bijelih stupića i ponekim čempresom kao prstohvatom mediteranskog raslinja ufitiljenim prema nebu, uspinje se cesta za Trebinje.

Još kilometar-dva pa ću se i ja naći među onima koji su se, poneseni ogromnom istisninom ovog rata, obreli u inozemstvu.

 

 

Tipičan slog dežurstvenih radosti: zadihani kurir iz zapovjedništva bez kucanja ulazi u kancelariju i traži dva kamiona i dvadesetak ljudi. Hitno, hitno, gore je frka, ima i ranjenih.

Nema ničeg tako nemilosrdnog kao što je teklič oboružan naređenjem. Pogotovo se moj lancman Pogledić – koji svoje naredbodavce oslovljava s „gospodin“ čak i kad ih sasvim mimogredno spominje prepričavajući majci preko telefona anegdote iz zapovjedništva – u takvim slučajevima pretvara iz vojnika u pravi torpedo.

Načelnika prometne kao za inat nema. Budim dežurne vozače, koji su doduše spremni, ali jednom je vozilo u kvaru. On bi, ako se njega pita, smjesta uzeo drugo samo kad bi znao kod koga su ključevi. Kurir se vraća i traži još jedan kamion, za artiljerijsku municiju. Idemo, idemo. Ali taj kamion pun je poljskih kreveta, koji tu leže neistovareni još od Zagreba, a ona stopedesetka, kojom se koristi bitnica, još se nije vratila iz Ploča. Uto se dežurni vozač, onaj s ispravnim terencem, vraća s viješću da mu je netko izgleda izvukao svo gorivo iz rezervoara, a jedna se pijana i krvava glava pojavljuje na vratima i raportira da su kuhari kod Zatona s furgonom sletjeli u nečiji vrt…

Izlazim na balkon i zatvorivši za sobom dvokrilne rebrenice ostajem u mraku i tišini. Otpijam nekoliko mlakih gutljaja iz plastične flaše ostavljene na stolu, pljuskam se po čelu, moje lice, gle, cijedi se i kaplje s balkona, rasprskava se na terasi popločenoj mjesečinom. Iznad mene, baš okomito i nedohvatljivo visoko iznad ove snomorice, treperi modrocrna slika vječnog reda i spokoja…

I kad se potom vratim u dežuranu, sve je na svome mjestu: načelnik je tu, ključevi, vozila, gorivo, vozači, sve je na broju, čak su se i kuhari krišom spakirali na spavanje.

Na koncu dolazi i torpedni kurir Pogledić s viješću da se sve prethodne naredbe povlače.

 

 

Jučer smo rashodovali još dvojicu. Koliko se da shvatiti iz ovih zbrkanih priča, prolupali su ovi novi što ih je Ivančić doteglio sa sobom iz Zagreba. Nakon što je čitava grupa dva dana čučala u sendviču između sunca i usijanog kamena, jedan se od njih jednostavno digao, kao čovjek kojemu je nešto važno iznenada palo na pamet, i istresao rafal u prvog do sebe – baš u malog Domaćinovića, s kojim je dijelio stražarsko mjesto – zatim se okrenuo prema drugom i pogodio ga u šaku, ali se taj dečko uspio otkotrljati za neki kamen, iza kojega ga je, kako kažu, prvim metkom potrefio posred čela. Na to se digao treći i dohvatio bombu, ali prije nego se sjetio što bi i kamo bi s njom, ostali su ga poklopili kundacima tako da se osvijestio tek u sanitetu.

Domaćinovića su navodno još mogli spasiti da su znali kako da zaustave krvarenje; mali je naprosto puštao na sve strane. Kad su sanitetlije nakon nekoliko sati napokon stigli na čuku, bio je već debelo mrtav i ostalo im je jedino da iz poštovanja prema ono malo krvi što je ostalo u njemu, rastjeraju grozd komaraca koji mu se zavukao u uši.

 

 

Ljudi s plastičnim vrećicama spadaju među doista najplastičnije simbole ovog rata. „Dali su nam“, govore, „pola sata da uzmemo najnužnije…“. Dobiješ, zapravo, pola sata da iz sve prtljage koja se dokotrljala s tobom i s tvojim životom do tog časa i tog mjesta, izabereš onih nekoliko stvari koje će odsada zastupati tvoju gotovo bestjelesnu prošlost. Pogledaš li oko sebe i uživiš li se dovoljno u taj položaj, vidjet ćeš kako se stvari, u očajnoj želji da spase vlastiti život, odriču svojih tijela i kako te uvjeravaju da one zapravo i nisu stvari, nego simboli, uspomene, znakovi zatočeni u nekim usputnim formama i da u svjetlu svoje važnosti, koja je neponovljiva kao što je neponovljiv i svaki trenutak tvog života, predstavljaju najmanji mogući teret. Pada mi na pamet jedna Slavonka koja nije imala prava ni na tih pola sata: „Kuća? Sagradit ćemo novu, ali tko će mi vratiti sliku s vjenčanja?“.

Zamisli ovakav skeč: ući s vojskom u neki njihov gradić, i to brzinom koja bi stanovnicima ostavila tek toliko vremena da napune najlonske vrećice. Zatim iz svake kuće, iz svake prostorije, pokupiti sve vrijedno, od novca i kolor-televizora pa do gusala iz muzeja, i sve to složiti na kup posred glavnoga gradskog trga.

I zatim se povući, ne uzevši ništa i pustiti ih da se vrate i sami među sobom riješe što kome pripada…

 

 

Jučer se i John Major prošetao Sarajevom.

Nakon iskustva s Mitterandom čini se da Sarajevu danas, osim vode i hrane, najviše nedostaju katran i perje. Jadni grade.

Prve dane ove opsade pratili smo u Gradiški slušajući sarajevski radio uz udaljenu pucnjavu sa Save. Jedne večeri ta se zabava prevrnula u doista groteskni sklop; ne znam je li glazbeni urednik pobjegao na Pale ili je fonoteka bila na udaru snajpera, tek čitavu je večer išla nekakva revijalna, klajdermanovska podloga, koju je svakih nekoliko trenutaka prekidao drhtavi glas spikerice: „Na trgu Pere Kosorića leži teško ranjena žena, molimo hitnu pomoć ili nekoga iz susjednih kuća da pomogne, ako može“, „U tojitoj ulici zapaljena je stambena zgrada, stanari su pobjegli na više spratove, ali se požar širi, molimo vatrogasnu ekipu da dođe ako ikako može“, a potom bi se u eter – kao da je prekinut nekom sasvim nevažnom obaviješću – vratio prepeglani zvuk revijalnog orkestra: red trombona, red violina, red klavira. Red trombona, red tromblona.

 

 

Naš novi doktor, jedan već pomalo malaksali gušter, dolazi jutros u sobu zbog nekoga trokiranog sanitetskog vozila i usred apatičnog monologa, kakvom se odaju svi koji počnu gubiti vjeru u tehniku, žustro se uspravlja na stolici:

– Ma, mogu oni, čovječe, pričat šta hoće, ali kad smo mi s tim kršom dečke dovezli u Dubrovnik, tamo su nam sa najvišeg mjesta rekli „kapa dole“, shvaćaš, čovječe, rane su bile tako obrađene, mi smo njih već gore tako spakirali da je već to bilo faktički pola posla, pa vojsci treba tri i pol sata da se popne na tu čuku, a mi smo, i to, pazi, bolničar sa nosilima i ja s taškom, stigli za dva sata, a da ti ne pričam gdje smo morali ostavit auto… A natrag, da ti ne pričam, onom prvom je geler razvalio kompletnu vilicu, ali dečko se, svaka čast, sam spustio do auta, a onog drugog s prostrjelom smo nosili, ma velim ti, čovječe, kad vidim ščim raspolažemo, pa kad mi netko počne drobit o sanitetskim standardima, izraelski standardi, NATO standardi, pa dođe mi da mu pljunem u mozak, šta ti je čovječe, kakvi standardi, pa nama su u Dubrovniku za ovu dvojicu rekli „kapa dole“, a to što nitko od naših vojnika ne zna prvi zavoj postavit, pa jel to moj problem, čovječe, pa nisam ja autoškola, čovječe, tu stvarno ljudi nisu normalni…

Poslije čujem da mu je netko jutros za doručkom rekao da je mrtvozornik.

 

 

Na to je, kaže, Hrvatska vojska bila prisiljena uzvratiti vatru.

Hrvatska vojska ne može biti prisiljena da uzvrati vatru, bando novinarska, ona može biti prisiljena samo da ne uzvrati.

Zašto jedan radni dan ne posvetite toj temi?

 

 

Frane priča kako su njegovi Šibenčani negdje kod Miljevaca uhvatili četnika, a taj – kad je vidio što mu se sprema – počne kukati da nije on od ovdašnjih, nego da je mobiliziran u Novom Travniku.

– E, kume moj – reče jedan, vadeći nož – zar sam ja išao u Travnik da se nas dvojica upoznamo?

I potegne ga, što bi narodna pjesma rekla, od učkura pa do grla bijela.

 

 

Jedan štiklec iz zagrobnog života hrvatskih vitezova: nakon autopsije u Dubrovniku naše poginule dečke prevoze brodom do Rijeke, a otuda za Zagreb, u limenim kapsilima punim nekih kemikalija, koji služe „privremenom balzamiranju“. Naime, kako nam je objasnio Maloča, u želji da pokaže kako nas njegova služba neće ostaviti na cjedilu čak ni ako poginemo, tijela se tako prepariraju da bi u Zagrebu mogla biti još jednom obducirana, pa su tim putem krenuli mali Domaćinović i njegov nesretni ubojica, svaki u svojem sanduku.

Ali, u kapsilu ostavljenom čitav dan na suncu ta faraonska salamura u kojoj se pacalo mrtvo tijelo – po nekoj makabričnoj analogiji, pretpostavljam, baš tijelo onoga prolupalog – u splitskoj je luci zakuhala i sanduk je naprosto eksplodirao, kao limenka pregrijanog piva, zalivši mlazom pjene cijelu krmu.

Sada brodari – jednom obazrivom okružnicom, koja je sinoć stigla i do nas – mole da se balzamiranje poginulih hrvatskih vitezova obustavi, bar do jeseni.

 

 

Repelent kojim se kao pri nekom urođeničkom ritualu premazujemo prije spavanja, pred zoru sasvim izvjetri s kože, a onda se komarci, koji su čitavu noć žedni i nervozni vrebali sa zidova, bacaju na našu nevrijednu kožu. Budim se, ne od uboda ili svraba, nego od one nepodnošljive spirale zvuka što je njihovo približavanje i udaljavanje veze iznad uzglavlja i tad mi se čini da ta bića ne pokreću instinkti, nego čista zloća.

Sit komarac kojeg tresnem mlatilicom improviziranom od starih novina i selotejpa, prsne na zidu kao bobica puna svijetlorumenog soka: je li to njegova krv, ili moja?

 

 

Hrvatska televizija objavljuje natječaj za „televizijsku novelu s temom iz domovinskog rata“. A debeli Zdravko, mehaničar iz naše Tehničke službe, baš nam je danas – nesvjestan tog izazova – ispričao jednu noveletu iz proljetnog proboja dubrovačkog fronta.

Neki mali Zagorec, izviđač iz 1**. brigade, bio se zaletio na sam rub Popovog polja, u područje koje je tada još pokrivao Trebinjski korpus, i kad je u tom limbu u kojem je u zadnjih nekoliko mjeseci izginulo sigurno više od stotinu ljudi, naletio na zalutalog četnika, nije se usudio pucati, u strahu da ne navuče ostale, nego ga je razoružao i potjerao natrag prema našim položajima.

Kad sam, prateći do tada Zdravkovu priču tek usput, stvorio nekakvu skicu te Zagorčeve odluke, shvatio sam da ona u sebi nije nosila ništa manji rizik, ali da otvara mnogo televizičniju perspektivu, i preda mnom su se – u smislu propozicija gornjeg natječaja – odjednom počele redati slike jednoga živog i efektnog sujeta.

Doista, nije teško zamisliti taj put, u kojem se vrijeme i prostor sažimlju u snažne metaforičke znakove kao u dobrim i grubim filmovima: u nepokretnom, keramičkom totalu kraškog poslijepodneva miču se samo dvije točke – jedan mali i nepovjerljivi jambrek i njegov čekinjavi uzapćenik – na čijem se razmaku, fizičkom kao i figurativnom, gradi specifični suspense ove ratne priče. Da, jednog dana, kad svi budemo sa sobom nosili male kamere kao što danas nosimo penkale, iz mnogih slika našega života moći ćemo iscrpsti samu umjetnost. Vidiš i sam: dan odmiče, sjene u usjecima postaju sve dublje, čedo se jedva vuče; u grčevitoj borbi za svoju nesretnu glavu on se odaje sitnim i prozirnim lukavstvima. Ali kod Zagorca, koji je sa svakim metrom nesigurnog puta sve bliži tome da se sa živim trofejom vrati u bazu, nema popusta. Duge i napete minute, u kojima se njihovo dahtanje miješa sa zvukom kamenja što se kotrlja niz kozje staze, izmjenjuju se s kratkim razgovorima, u kojima dva ljudska bića s ono malo riječi što su ih ponijeli na ovaj zadatak, pokušavaju razriješiti arhetipske uze svojeg položaja.

– Ako misliš da je to borba za slobodu – šapće četnik – znaj da slobode nema ne samo za zarobljenika nego ni za čuvara. Ni za mene i upravo stoga – mada paradoksalno – ni za tebe; jer ja sam tvoj uteg, moja nesloboda istodobno je i tvoja.

– Čkomi… nesnaga jedna – odgovara Zagorec.

I tako, dok ja tu malo konfabuliram za potrebe Hrvatske televizije, naši junaci napokon stižu na domak prvim hrvatskim linijama. Domovine sin, čemu tajiti, u toplom i okruglom sjaju zalazećeg sunca već vidi zlatni bljesak kolajne.

– Taman ti oni dođu do ceste – priča Zdravko – kad evo ti nailazi „stopedesetka“ puna Tigrova. „Kaje?“ vele oni Zagorcu, „ko ti je taj?“. „To mi je zarobljenik“ veli Zagorec. „Aha“ vele oni njemu, „daj se ti malo makni od tog zarobljenika“.

Zdravko, gušeći se od smijeha, poentira opisujući kako su Tigrovi skupnim rafalom preštepali čedeka i kako se ovaj poput vreće složio pred noge zaprepaštenog Zagorca.

Usprkos tome što sam u Zdravkovom smijehu sklon čuti smijeh prosječnog pretplatnika HTV-a, ne mogu se oteti dojmu da je njegova novela nastala na jednom zapravo sizifovskom motivu, čijim bi se tragičnim protagonistom – u inat čedi, koji kao probušeni balon izdiše na dnu ekrana – imao smatrati upravo mali zagorski izviđač.

 

 

Danas se, dan i pol prije vremena, s čuka spustila kompletna jedna satnija. Povukla se, vratila, dezertirala, prepustivši nekoliko najizbočenijih čuka naše linije ničijoj zemlji i tako je onaj krvavi znoj od zadnjih dva tjedna doveden u pitanje. Ode mast u propast. Ljudi su, dakako, zbrisali zbog straha za svoje živote; taj je strah bio toliki da im je u jednom trenutku naprosto ukazao na mogućnost da pobjegnu, a da se za to ne osjećaju krivima. Ali, zadržavši svijest o tome da im je povjeren najteži teret – i da ga baš zato ne bi smjeli odbaciti – očito su za svoj čin morali pronaći neki razlog koji će i drugima izgledati jednako uvjerljiv kao što je njima bio uvjerljiv njihov vlastiti strah.

I tako su se sva ona sitna nezadovoljstva koja već danima nosimo sa sobom – dostava vode i hrane, sanitet, plaće… – u tom spuštanju s položaja najednom zakotrljala u pravu lavinu ogorčenja, kojom su, vrativši se u Vrtove, htjeli dati na znanje kako su upravo oni autentične žrtve cijeloga tog fušeraja te ne samo da su postupili na jedini mogući način već im je i svatko tko ne pripada njihovoj karavani zbog nečega kriv. S iskustvom koje posjedujemo, reklo bi se – stara priča.

Ali kad su se sa suncem povukli i ti usijani fantomi i kad je s mora puhnuo prvi maestral, taj se blok ogorčenja raspao u hrpice manje više individualnih osjećaja krivnje, među kojima nije bilo više nikakvog savezništva. Ljudi su se posakrivali po svojim sobama da se tamo, u hladu i svježini ranog predvečerja, more mišlju na to kako su sad trebali biti na nekom drugom mjestu, mnogo manje ugodnom od ovog, i kako baš ta razlika u komforu otkriva da njihov čin ima zapravo vrlo tanko pokriće. U takvim trenutcima u čovjekovoj dubini opet zakuha ono pitanje što ga svi poniženi i uvrijeđeni postavljaju svome gluhom bogu među zvijezdama: Zašto se sve ovo događa baš meni?

Da bi se čovjek opro tom vapaju na koji nikad ne dolazi odgovor, on ga odmah prevodi u desetke bolje ili lošije sročenih pitanja: Zašto sam ja u vojsci dok se toliki veliki Hrvati čitav rat šminkaju po zagrebačkim kafićima? Pa, i ako sam već u vojsci, zar nema bližeg fronta od ove vukojebine? Dobro, ako sam već tu, zašto baš ja moram na prvu liniju, kad pola brigade ne radi ništa nego se kurva po Dubrovniku, i po kojoj se to logici, molim vas, meni stalno uvaljuje neka tuđa sudbina?

 

 

Moj prvi posjet Dubrovniku događa mi se, dakle, u dobi u kojoj bi se to već moglo smatrati nemarnošću ne samo na području opće kulture nego i domoljublja. Ali na sreću, predrasude koje sam dosad stekao o tom gradu, jednostavne su i svaka od njih nestaje u svečanosti jednoga malog otkrića; u prvom redu čovjeka svakako iznenadi da je prema Dubrovniku, tom općem mjestu naše povijesti i našeg zemljopisa, još uopće moguć osobni odnos.

Jedna od mondenih disciplina bivše Jugoslavije, osobito omiljena u njenoj prestonici, bila je – osjećati se u Dubrovniku kao kod kuće. Nešto od te popularne društvene igre čuje se u dreci kojom mužeki iz zagrebačkih prigradskih brigada, sjedeći pred kavanama na Stradunu kao na terasi radničkog odmarališta, dozivaju konobare. Konobari se odazivaju vrlo rezervirano – slute da su u ovim trenutcima predaha oni pravi branitelji Grada.

– Vaš je problem kaj ne znate živet – tumači jedan prigorski indolent svom mrzovoljnom konobaru. – Ja bi na tvom mestu, čovječe, okrenul takvu lovu…

– E, e, okreće se lova, okreće, ali malo šta ostane tu…

– Nego kam ide?

– Ha, dosad je išlo u Beograd, a di će sad, ne znam…

Iznad te predstave, tamo na balustradi Katedrale, i na zabatu Svetog Vlaha čame kipovi, zatvoreni u drvene kabine neobično nalik poljskim zahodima, pa izgleda kao da kameni sveci koriste ovu sezonu od bombardamenta da bi se olakšali od neke teške, višestoljetne muke. Ja sam, međutim, tražeći put do Porporele dolutao i do Akvarija u tvrđavi Sv. Ivana.

– Oprostite, je li otvoreno? – upitao sam nekoga postarijeg gospara koji je stražario pred vratima, iskitivši pitanje s malo klasične agramatike, pred kojom se – očito zahvaljujući Tigrovima – u Dubrovniku ovih dana otvaraju sva vrata.

– Nije, gosparu, ali ako mislite pogledat, samo izvolite – reče starac i žovijalno mi otvori put koji je vodio u prostrano prizemlje tvrđave.

U Akvarij me nije dovukla ljubav prema ribama – za to u Dubrovniku i u ovo doba ima puno boljih mjesta – već natpis Sklonište postavljen nad ulazom, i radoznalost da vidim kako se kamena povjestica snalazi u zadatcima civilne zaštite. Ali naručitelji i graditelji ove tvrđave očito su dobro znali da ovo nije Venecija i u svoju su pragmatičnu umjetnost ugradili dovoljno kamenja tako da je ona poslužila čak i onim ljudima koji će jedne daleke zime (na kraju stoljeća koje je dosad štedjelo Grad) drhtati pod četničkom kanonadom sa Žarkovice, slušati kako se granate odbijaju od tvrđave kao od velikoga kamenog zvona i pitati se zar je tako nešto moguće danas „u osvit trećeg tisućljeća“.

Što se tiče brojaka, važno je samo to da je proizvod graditelja iz šesnaestog stoljeća odolio proizvodima rušitelja iz dvadesetog.

Krenuo sam polumrakom kamenog hodnika sve do male dvorane u kojoj su se nalazili bazeni, ograđeni niskim kamenim parapetom, a svagdje, u svakom raspoloživom kutu tog lapidarija, uzduž nepravilnih linija njegova tlocrta nizali su se redovi sklopivih kreveta. U toj prenamjeni izazvanoj ratnom nuždom bilo je ipak dovoljno reda da se u tome prepozna nečija namjera: osim ljudi i njihovih života prijeko je potrebno sačuvati i smisao za red. Mi se ne smijemo raspršiti. To je ono što često, ali prilično neuspješno pokušavam objasniti i Sandiju i Kruni – da nas situacija u kojoj se nalazimo, ne izuzima od potrebe da stvaramo red oko sebe i da se upravo zato ne treba odricati nekih navika, nekih točaka svoga civilnog orarija, premda one u ovim uvjetima mogu izgledati smiješno. Gledam Prekratića na fronti; kavica, novine, ribičija – čovjek nosi svoju svakodnevicu sa sobom kao staru izletničku deku.

Zato kažem – red. Ovi redovi kreveta nižu se kao rečenice jedne nevesele kronike i svaki od njih govori o svom odsutnom vlasniku: uz jedan je krevet bila mala apoteka, uz drugi knjige, između dva odrasla ležaja stisnuo se kinderbet, na jednom, upravo vojnički zategnutom krevetu, ležala je krunica i nekoliko pari čarapa…

Zamisli taj polumrak za vrijeme napada na grad: zidine odzvanjaju pod detonacijama, djeca prigušeno plaču u naručju svojih izbezumljenih majki, starci, muževi, čitave obitelji u vijugavom redu sklopivih kreveta i, napokon, bazeni, u čijem plavkastom svjetlu plutaju velike trome ribe.

 

 

Popodne se Gazda spustio u Vrtove. Čitava se brigada, uključujući i jučerašnju smjenu, obješenih nosova postrojila na šetnici, po kojoj od ručka zuje uznojeni i smušeni zapovjednici, čekajući da se nad njihovim glavama prelomi štap generalskog bijesa.

Oko pola sedam s Magistrale spušta se kombi vojne policije – slika i prilika prijeke vojne pravde – iz kojeg najprije izlazi nekoliko ulaštenih vojnih drotova s rejbanicama, a potom i Gazda, bez žurbe, star i spor, ali dostižan poput nekoga antičkog prokletstva, koje se stepenicu po stepenicu primiče okamenjenom zboru dezertera. U potpunoj i nimalo ugodnoj tišini, Ivančić strojevim korakom započinje raport i pri tome mu trbušina, pod uznojenom maskirnom majicom, poskakuje poput paradnoga vojničkog bubnja.

A zatim se scena, gotovo sama od sebe, čisti za maloga sedamdesetogodišnjeg Budu u maskirnoj uniformi.

Stari je najprije nekoliko puta prošetao gore-dolje ispred stroja i načas je izgledalo kao da još uvijek ne može naći prave riječi za ono što se dogodilo, pa se od te slike tišina zgusnula već do onog intenziteta u kojem svatko poželi da se pod njim otvori zemlja i da ga izbavi u jednom spasonosnom zalogaju. Pa, ipak, sve je istodobno ličilo i na neku svečanost, valjda stoga što se toliko ljudi našlo na okupu, a da se pritom nije čuo ni glas.

Gazda je svoj govor počeo tiho, kao da mu i nije važno hoće li ga baš svi čuti. U prvom sam trenutku pomislio da je to samo trik, jer su takvi nastupi uvijek puni trikova, ali je nešto u odmjerenom i jasnom ritmu njegovih rečenica, što ih je redao šetajući gore-dolje po malom prostoru ispred stroja, obećavalo ono što nam je u ovoj teškoj tišini ipak bilo najvažnije – da neće prelaziti u prijetnju.

– Vi i sami znate u kakvoj se situaciji mi danas nalazimo. Vi znate da je nama biti ili ne biti – i kao narodu, i kao državi. I kao vojsci…

Znamo, o znamo. I kao Hrvati, i kao državljani, i kao vojnici. Ali, što s našim pojedinačno preplašenim personalitetima? Čovjek u subotu još šeta psa po Zrinjevcu, u ponedjeljak se nađe na vrhu neke čuke, a u petak ga u rinfuzi vrate natrag u Zagreb.

A kad je još spomenuo Tigrove i učinke proljetne ofenzive – podsjetivši na onu silinu samopouzdanja koju su nam tada donijeli – objesili smo nosove do poda.

– Zar će hrvatski sinovi bježati pred četnicima? – zapitao je u jednom retoričkom trenutku, osjetivši naš puls. – Zar ćemo, gospodo, ostavljati one položaje za koje su ginuli naši najbolji ljudi? Nećemo, ja vam tvrdim da nećemo.

Još je trajala strepnja da će se ta retorika okrenuti u oficirsko bukvičarenje i lavež u kojem postoji samo jedna kazna, osuda na potpuno i neizbježno poniženje (koje su najavljivali kuhari, ti sijači panike u svim vojskama, tvrdeći okolo da je P.-u brigadu zbog slične stvari stari poslao u gaćama u Zagreb i da su takvi u zoru izašli iz autobusa pred zgradom općine, samo da se o tome u Zagrebu šuti), a onda se opet, kroz muk predvečerja, zatalasao mirni ritam njegovih rečenica.

– Rekli ste: ne stiže hrana, nema vode, sanitet je daleko, a sijeva po vama sa svih strana… Eto – ponovo je podigao pogled prema nama – to vam je rat. Nema hrane, nema vode i puca se – no, pa to je rat, gospodo moja.

I sad kad je jasno da su hlače ipak sačuvane, stroj lagano omekšava, savija se u plitki polukrug unutar kojeg jedan stari general, nalik više umirovljenom seoskom učitelju nego vojniku, pripitomljuje kolektivni strah i osjećaj srama. Najednom primjećujemo da je već večer, da je zrak svježiji, a disanje slobodnije i dublje…

Vojska ne voli odgađati sud o svojim zapovjednicima i te ocjene, premda se donose brzo i uopće ne moraju biti točne, kasnije se teško mijenjaju. Na odlasku, dakako, svi bi mu htjeli stisnuti ruku i – sretni što je sve prošlo tako bezbolno – uvjeriti ga, kao što sad u oduševljenju uvjeravaju sami sebe, da njegove riječi izražavaju upravo ono što i oni sami o cijeloj stvari misle. Pozdravivši se s ljudima Gazda se polako zaputio niz skaline prema kombiju, a potom se stroj razmrvio i čitava je šetnica oživjela ponesena olakšavajućom spoznajom da starac nikome, ni jednom riječju, nije predbacio kukavičluk. I na kraju je opet Ivančić, poput fašnika, ostao kriv za sve, a njemu je ionako cijela ova priredba bila manje važna jer je svoju porciju ribeža dobio tamo gdje nije bilo publike.

Ali, čini mi se da razlog ovakvom ishodu leži ne u prirodi samog događaja, ni u jednoj, očito provjerenoj demagoškoj formuli, nego u tome što čovjek koji ima onoliko životnog i ratničkog iskustva koliko ga ima Gazda – doživljava taj ljudski strah (kao i ljudsku hrabrost, uostalom) kao sasvim rutinske činjenice. C’est la guerre, gospodo moja.

 

 

Kuhari su izgleda nekog vraga smutili u onim masnim manjerkama. Na svu sreću, već na ulazu u selo, naletim na Ličana.

– Možeš tamo, iza zidića – pokaže mi Ličan u trenutku kad je svo moje dostojanstvo počivalo na snazi jednog kružnog mišića.

Siđem s terase u vrt, do hrpe plastične ambalaže i gareži i odmah me okružiše mali seoski psi mašući repovima.

– Samo nemoj tu – mumlja Ličan listajući novine. – Tu smo spalili dva leša pa smrdi.

– Kakva leša? – pitam nepovjerljivo njušeći zrak.

– Ma, četnika i ženu…

Priđem hrpi. Zaista, ispod gomile zgužvanih tetrapaka i plastičnih boca Mirala viri pougljenjena masa, u kojoj nazirem jedan nagorjeli prsni koš i jednu potkoljenicu.

– Jebiga, pucali na naše, pa ih pobilo.

Poslije sam čuo: u vrijeme proboja ovog dijela fronte, taj je par ostao u selu zabarikadiravši se među ovih nekoliko kamenih paralelopipeda, i u toj gesti simboličkog, dakle uzaludnog, otpora završio onako kako se s jednom puškom i nekoliko metaka može završiti. No kako je, dakle, K.-a srpsko, a ne hrvatsko selo, ovaj sam literarno neiskoristiv i nedekorativan slučaj domoljublja ostavio pod zgužvanim tetrapacima i bocama Mirala.

Prema nekim teorijama, do kojih mi je danas bilo osobito stalo, vojska se od naoružane rulje razlikuje ne po tome da li putem ubija civile, nego da li uz svoje tabore kopa poljske zahode. Tako sam, dakle, pod hitno morao potražiti novo mjesto, spotičući se o šiljaste kosti što su ih po vrtu razvukli psići, možda u želji da ponovo sastave svoje pokojne gospodare.

 

 

Sandi: Maštaš li ikad o tome da sva ova mjesta jednom ponovo obiđeš, ali kao turist?

Da, vrlo često. Mislim da to činimo svi, ako ni zbog čega drugog, onda zato da bismo se uvjerili kako je život tek pred nama. Ali, možda bi ipak trebalo maštati o tome da neka od mjesta na koja smo dolazili kao turisti što prije obiđemo kao vojnici…

 

 

Jedan bećarac koji sam proljetos čuo u Gradiški:

Ne daj, Švabo, zida u Berlinu,
Prenijet će ga gardisti na Drinu.

Nezahvalno je, naravno, polemizirati s aforizmima, ali ipak treba primijetiti da sigurnost i postojanost granice neće čuvati zidovi. U budućoj Evropi granice će biti simbolične, pa i naša bi granica prema Srbiji cijelom svojom dužinom mogla biti zasađena maslinama – tim simbolom mira. Ukoliko se pokaže da podneblje ne odgovara maslinama, moglo bi doći u obzir i neko drugo drvo. Vrbe, na primjer.

Dobro, ne tvrdim da je ovo više od kasarnskog vica, ali „Evropa bez granica“ isto je takva utopija kao Afrika bez pijeska. Nije važno da li se granice vide ili ne, važno je samo to da se priznaju kao neosporne. Stoga „Evropa bez granica“ znači samo to da su demontirane unutarnje pregrade – jer se vrlo dobro i precizno zna što kome pripada – da bi se njima ojačale vanjske. „Berlinski zid“ nije srušen, on je samo građevinski materijal za neku novu granicu, u čiji bi se katastar htjeli uvući i mi.