Kratki izlet : zapisi iz Domovinskog rata | Ratko Cvetnić
PROSINAC
U mraku kasarnske spavaonice, uz rakiju i naranđasti odsjaj usijanoga rafunga, soldati se u toplom zadahu monoksida hvataju u koštac s jednim od vječnih pitanja metilnog mudroslovlja: Tko je čovjekov najbolji prijatelj?
– Pas!
– Žena!
– Pas!
– A knjiga, gospodo vojaci! Knjigu ne moraš voditi u šetnju, za razliku od psa.
– Ili žene…
– Je, samo kaj knjigu ne možeš ni poševit, za razliku od žene.
– Ili psa…
Knjiga je tako eliminirana uz nekoliko časaka simpatetične šutnje.
– Pazite – javi se iz kuta kategorični bas ruralnog natražnjaka – žena nije prijatelj, nego žena.
– Tako je! Muškarac i žena ne mogu biti prijatelji.
– Nije istina. Muškarac može biti prijatelj sa svakim.
– A, osim toga, psa treba voditi u šetnju!
Zaista, s fijukom ledenog vjetra koji je meo ravnicom, te riječi zazvučaše razborito. U tišini javi se pospani Sandijev glas.
– Da, ali ako psu polomiš noge…
Na kraju se, odvagnuvši još jednom svoje argumente, vojaci, utruđeni teškim danom i teškim razgovorima, složiše da je pas s polomljenim nogama najbolji izbor.
Ali ja sam – uz bocu tople rakije, čiji je grlić imao okus pijanog poljupca – ipak mislio na ženu…
Uglavnom: Vukovar je već pao, pala je i Mitnica, ali Vlado Vukovarac (mada ranjen), još uvijek je – držeći jednom rukom na nišanu srpsku gardijsku diviziju – onom slobodnom rukom uništavao dokumentaciju i nije se povukao sve dok iz pustih ladica Doma zapovjedništva nije pokupio i zadnju klamericu. I sad je, evo, tu.
Nakon što je takvim pričama ovaj ugojeni kancelarijski štakor izdavio čitav časnički kor, krenuo je s njom među ovdašnje civile i tako se upoznao s bolničarkom Sekom, mjesnom Srpkinjom, koja ga je pozvala da se taj i takav, sa svim svojim vukovarskim ranama, preseli kod nje. Mitnički heroj nije se dao dugo nagovarati i tako se rodila ponižavajuća slika, koju smo svake večeri, kao osuđenici, gledali na promenadi: stasita, jedra djevojka, koja dugim nogama polako štika korzom ruku pod ruku s jednim zadriglim gmazom u uniformi. Prigušeni cerek koji ih je pratio, nije mogao prikriti grubi motiv ove mezalijanse: s njim u krevetu ona je sačuvala svoju kućicu u g.-škom predgrađu, no kako je bilo jasno da bi je sačuvala sa svakim hrvatskim vojnikom, takav njen izbor očito nije bio nužan. Šetali su širokim pločnikom Zvonimirove ulice, zaobilazeći svježe tragove granata, i u tim nam je časovima njena ljepota, jedino oružje kojim je raspolagala, pod njegovim masnim čaporkom emitirala neku prezirnu i ponižavajuću poruku. Nismo imali što odgovoriti i zato smo se, gledajući je kako odlazi preko korza sa svojim daždevnjakom, koji će i noćas ostaviti sluzavi trag preko njenog tijela, svi mi, jalni vojnici, pitali – vrijedi li to toliko. Strašan je ovaj rat.
A gmaz će svojoj supruzi, koja ga svaki čas usplahireno naziva iz Zagreba da čuje zašto ga već mjesec i pol nema kod kuće, smireno objasniti kako linija obrane počiva upravo na njemu i kako se ovaj put, tako mu svetih mitničkih klamerica, ne misli povući ni metra.
U parku kroz koji sam žurio prema željezničkoj stanici, prikrpa mi se neki tromboljavi čiča gurajući bicikl.
– Koliko je sati?
I ne pričekavši odgovor on, uz neki slinavi osmjeh, potapša moj ranac.
– Za Osijek, ha?
– Ne, rekoh, Zagreb.
Prođosmo još nekoliko koraka u tišini, a onda on pokaže glavom nekamo prema kutu parka.
– Ima tu jedna mala, znaš… Ta se, bogati, seksa po cijeli dan.
Pogledah ga ispod oka. Mjesni pervertit? Svodnik?
– Da, da… A ona je iz mog sela. Mlada, zgodna…
Teško je hvatao moj korak.
– Samo bi htjela da joj ga se metne… Onda je najsretnija… kad joj se metne…
Slinavo lice gledalo me s nekim tupim iščekivanjem.
– Tu je ona odmah, dahtao je, ima ona tu jedan bunker…
Bližili smo se kraju parka.
– Mlada, zgodna, ha? I ti bi ju, ha?
Produžih korak. On je klipsao uz mene hrvajući se s biciklom.
– Samo se seksa… sedamnejst godina… Ideš vidjet… ha?
Zaostajao je, sopćući. Na kraju stane.
– A ona je iz mog sela – poviče za mnom nekim uvrijeđenim, gotovo plačnim glasom.
Prešavši cestu ugledam ga kako se vraća istim putem kroz park, prikrpavši se nekom balavcu.
U prošlotjednoj Nedjeljnoj jedan dopisnik – ne bez demonstrativnog zanosa svojstvenog tim samozatajnim obožavateljima vlasti – nastoji dokazati kako je predsjednik Tuđman rekavši da je rat gotov rekao zapravo nešto sasvim drugo od onoga što smo čuli mi koje jalova opozicionarska omraza lišava sluha za diskurs. Rat je mir, mir je rat, kako bi to rekao – igrajući se riječima koje u književnosti imaju posebnu povijest – jedan Predsjednikov kolega, pisac. A spominjanje diskursa podsjeća nas na ono što smo kao brzopleti đaci već zaboravili: učitelj ne griješi, njega je moguće samo krivo protumačiti.
Ta me teza podsjeća na jedan od prvih znakova raspada titoističke dogme. Onima koji su prvi sramežljivo htjeli primijetiti da iz popularne beogradske cvećare nešto kao bazdi, odmah je nabijen na nos taj „diskurs“; no već se i time, mada neizravno, ipak priznalo da vrijeme prolazi. I premda danas više ne moramo čekati na to da same supstancije apsoluta dođu u raskorak, da cvijeće počne zaudarati kako bi nam se otkrila neka velika laž, ipak me ova vrsta udvorničkog entuzijazma iz prošlotjedne Nedjeljne – a koja je oštro pošamarana već u današnjem broju – podsjetila na to da se uzgoj slobodne javne riječi odvija u grotesknoj sjeni dvaju anakronih potreba: montaži novog Tita i njegovoj istodobnoj demontaži.
Na ovim je prostorima dakako teško izbjeći nastojanja tog tipa, tim više što su podudarnosti još uvijek vrlo svježe; one se u prvom redu odnose na dva ključna antagonista, Tuđmana i Miloševića, kao izvorne replikante velikog meštra, ali bojim se da bi mogle zahvatiti i njihove nasljednike. Izvjesna sklonost pompoznosti, koju Tuđman sve teže prikriva, pokazuje da je on od Titove doktrine preuzeo uvjerenje – u autokratskom sustavu mišljenja i ne tako pogrešno – da ministar obrane može biti bilo tko, ali da frizer i krojač moraju znati svoj posao. Zahvaljujući tome i naš je Predsjednik redizajniran od tipičnog vojnog penzića, jednog od onih kakvi nedjeljom rade kao biljeteri na nižerazrednim utakmicama, do današnjega svog imagea, imagea ključnog faktora stabilnosti u regiji.
Beogradska je sotona preuzela onaj bitniji i opasniji dio Titova nasljeđa – vjeru da u političkom svijetu ne postoji ni pravda, ni savjest i da se onaj koji povjeruje u te tlapnje, i sam ubrzo pretvara u tlapnju. K M.-i je godinama kao pacijentica dolazila jedna od Titovih sestara, jednostavna i tiha seoska žena. „Ah“, završavala bi ona razgovore koje je M.-a oprezno navlačila na njenog brata, „kažem Vam ja, gospođo, potražit će on Isusa jednoga dana.“. Ali, baš je to bila filozofija od koje je veliki brat pobjegao – od bigotne strogosti siromašnog života nad kojim su stalno popovali zakoni nekakve posne metafizike, od nemogućnosti da se išta pomakne u nekom komfornijem smjeru, od fukare, „koju svaki vrag hoće da pokori“, kako je rekao u jednom svom programatskom govoru u Splitu. Nije se ni trudio da povjeruje u tlapnje, šetao je cijelim svijetom s Jovankom pod rukom, oko njega su hopsali ljudožderi i mahali milijuni dječjih ručica, a inženjer Babić odmahivao im je panama-šeširom i pokazivao kako sve to fino teče kad čovjek jednom zavrti svoj film. I kad je umro, taj amoralni genij okupio je na sprovodu takvu svitu šegrta svoga mračnoga zanata kakva se nikad do tada nije okupila ni oko čije rake. I ne samo to; grob u Kući cvijeća pobožne su procesije obilazile još godinama, čak i onda kad je već bilo pouzdano jasno da u njemu više ničega nema.
Đimi, kaplar.
Svaki put kad se busa u svoja dragovoljačka prsa, možeš biti siguran da je negdje nešto ukrao. Čudan refleks, nalik kokoši (a to i je zapremina jednoga kaplarskog mozga), koja poslije svakoga snesenog jaja ode u kut dvorišta i kokodače da zavara trag. U principu mu se gleda kroz prste, dovoljno je samo podsjetiti ga, ti si Đimi dragovoljac, Drago Voljac, kako je zapisala jedna od biserki koje su prošle kroz Dom zapovjedništva, a što se tiče onih pet kubika ogrjevnog drva, znaš na kaj mislim, bude valjda, vragmumater, zraslo novo.
No sad je išao na raport kod novog šefa jer je obuku s novomobiliziranima počeo sljedećom poticajnom rečenicom:
– Slušajte me dobro jer ćete biti sretni ako vas se pola vrati kući.
Sanjam noćas da sjedim u svojoj gimnazijskoj klupi u Križanićevoj i da pišemo školsku zadaću iz latinskog. Katićka, koju sam za tu košmarnu priliku dovukao iz osnovne škole, kruži između redova u svojoj smeđoj kuti, oštra i nepotkupljiva, prava personifikacija te stroge, drevne gramatike. Oko mene svi pozabadali nosove u rječnike, lete penkalama s papira na papir, a moja zadaćnica još je sasvim prazna. Zvjeram okolo ne bih li negdje nešto prepisao, zdipio neki redak prijevoda pred njenim ptičjim pogledom, a vrijeme prolazi, spušta se mrak u Ulici velečasnog Šveara, i ja bespomoćno listam stranice rječnika, mrtva slova mrtvog jezika, a kraj sata samo što nije odzvonio, katastrofa… Odjednom shvaćam da se moram probuditi, svakako prije nego Katićka naredi da zaklopimo zadaćnice, i odgurujem se, poput ronioca, grabeći kroz zaduhu tog sna, gore prema površini…
I budim se sav u znoju.
Budim se usred rata, osamsto kilometara i skoro dva desetljeća daleko od Križanićeve i spreman sam – bez ikakve dvojbe – nazvati to olakšanjem.
U vlaku, u kupeu za pušače i radikalce.
– Šta lojalan, sad su svi oni lojalni… Ja bi ga pito – jesi lojalan? Jesi. Oćeš domovnicu? Oćeš. E pa, komšija, evo ti domovnica, a evo ti i puška pa marš na prvu liniju da vidimo mi kolko si ti lojalan, bogara ti srpskog. I tako sa svakim od prvog do zadnjeg.
– A, moj ti tečo nikad ne reče „lojalan Srbin“. To ti je, kaže, za mene samo pričuvni četnik.
Imamo dvije mačke u vrtu: jednu malu i čistu ženkicu, nježne, gotovo porculanske ljupkosti i robusnog muškića, s glavom poput šake i uvijek punog svježih ogrebotina. Ujutro, čim čuju otvaranje rebrenica, ta dva siročića dotrče iz svog skrovišta u grmlju i glasno mijauču kao da se boje nismo li ih preko noći zaboravili. A nama je za doručkom lijepo vidjeti kako nas, osim Domovine, treba još netko.
Ali jučer smo se ozbiljno posvađali. On je čitavo popodne bio nemiran, šetkao je gore-dolje po terasi kao da je zatvoren u neki nevidljivi kavez, a kad mu se ona, inače nečujna i neprimjetna poput gejše, u jednom trenu slučajno našla na putu opalio joj je šamar svojom – za mačje razmjere – nesumnjivo teškom šapicom. Samo su joj se oči raširile od nekoga tužnog presenećenja, a zatim je otišla u vrt, okrenula se nekud prema zidu i tako tužno i bespomoćno zamijaukala da sam ja – u duhu drevnog viteštva – prekršio pravilo o nemiješanju u slučajevima te prirode i tako nalupao malog siledžiju da se iz njega prašilo kao iz staroga linjavog partviša.
Potom smo se uvrijeđeno i ljutito vratili svaki svojoj samoći zauvijek okrenuvši leđa jedni drugima.
Ali kad smo se s dobre i obilne večere Sandi i ja vratili s nekoliko kokošjih krilaca, još ovlaženih masnim kapima juhe, prijateljstvo je ponovo planulo. „Meni, meni“ mahale su po zraku njihove raširene pandžice i mi smo morali priznati da ni jedan Božji stvor, pa čak ni sam čovjek, ne umije svoju grabežljivu prirodu prikazati na tako ljubak način.
A poslije večere su se, kao bića kojima je za kraj dana potrebna neka mirna i otmjena zabava, posvetili svojem krznu i dugo se i zadovoljno oblizivali u onom četverokutu svjetla što kroz prozor pada u naš vrt.
Noćni vjetar nailazi iz doline u kratkim i naglim zapusima, i ono što nam je na pričnama u našoj toploj kamenoj izbi zvučalo kao glazba koja samo razigrava vatru u peći, vani, na stražarskom mjestu broj jedan, pretvara se u ledeni propuh na kojem svaka dva sata mrzovoljni vojnici predaju jedan drugome iskrzanu vlažnu bundu.
U ovoj noći u kojoj Melkior, Gašpar i profesor Baltazar kreću za srebrnastom plastičnom repaticom obješenom o žicu ispod nebnice, moja se malenkost smrzava na samoj granici između svijeta i tatarske pustinje.
Tri kralja jahahu,
tri kralja, juhaha,
s dalekih onih stran…
U dolini se povremeno oglasi vatrometni PAM, kratkim rafalom prema nebu, a onda sve zatreperi pred vjetrom, koji dolazi kao pravi kralj ovoga tamnog mora zime i nesanice i ja se skrivam u duboku nišu podrumskih vrata. Huk, u početku nalik zvuku udaljenog kamiona, izlazi iz mračnih vrtača Podosoja, širi se kroz smrznute kraške žljebove, češlja makiju, bliži se, juriša uzbrdo i onda svom silom nasrće na kuću, na našu jadnu stražaru, koja se brani uz žestoki klepet rebrenica i katranskih traka navučenih preko krova. Zatim prolazi i nestaje gore, među grebenima.
Izlazim iz svog zaklona na terasu i stresam trunje s ramena. Noć je opet tiha, mjeseca nema, tek je pusto ponoćno nebo iznad doline. I zvijezde kao rupe od metaka.
Sretan ti rođendan, mali Božiću, ma gdje bio.
Štef, dobrovoljac još iz vremena opsade Maršalke, popio je u tom lokalu desetak dobro izbetoniranih piva, usput izvrijeđao konobaricu na pasja kola, razbio poker-automat i na kraju odbio platiti.
Sutradan se probudio s glavoboljom i pajdašu iz bitnice, kod kojeg je otišao na konjak, potužio se da u ovoj selendri vojsku tretiraju kao svinje.
Kako rat traje, traje i ne prolazi, on sve manje prepoznaje ljude oko sebe. Kakva je to pogrešna filozofija najedanput zavladala, razmišlja. Četnici su još u Petrinji, u Baranji, u Kninu, a u rovovima je sve više mjesta? Svi izigravaju mangupe i svi fol imaju nekog posla, ko da i ja nemam nekog posla, da mu vrag mater, pa meni obrt stoji od devedesete, a gdje je tu amortizacija, pa pet somova duga, pa ženadvojedece… Žgadija.
Pa, zar oni misle da on, Štef, nema u ovom ratu izgubiti ništa drugo osim glave? Zar se ova država srami ovog rata kad u njemu ostavlja samo ljude kakvi smo, pajdo, ti i ja?
Sve ga to ljuti, ispunja nekim nejasnim osjećajem da svoje nezadovoljstvo može naplatiti jedino civilima.
Kad se nakon nekoliko tjedana terena vrati doma, Štef samo gurne ženi u krilo ranac s prljavim vešom i, ne skidajući uniformu, produži u birtiju. Tamo do fajrunta popije gajbu pive, optuži pipničarku da ga je prevarila na kusuru i da je kurva, razbije ogledalo iznad šanka, a gazdi na odlasku priprijeti kindericom.
Sljedećeg jutra za doručkom, češući tjedan dana stare čekinje, neutažene će gorčine pričati ženi kako u Zagrebu u zadnje vrijeme na vojnike gledaju kao na svinje.