Kratki izlet : zapisi iz Domovinskog rata | Ratko Cvetnić

RUJAN

Zagreb.

Neki znanci, zaokupljeni nejasnim grizodušjem, uvjeravaju me kako je njihov doprinos domovinskoj stvari veći nego što se vidi. Nemojmo o tome, molim vas, pa to su ipak intimne stvari.

Usprkos tome, ponekad ipak pričam o frontu jer sam primijetio da ima ljudi (a i žena – kako bi rekli ljubitelji prelaska s općeg na posebno) kojima takve priče pomažu da se pomire s ratom. T.-eva mama poseban je slučaj jer se nikakvim argumentima ne da razmrdati njen skeptični gard: pa ti divljaci nas buju zatrli, za boga miloga. Jel se mi opče imamo ščim braniti?

Tek mi se poslije učinilo da kroz podozrivost ove stare purgerice zapravo zbori onaj medievalni gradečki strah od Tatara.

U vrijeme prvih uzbuna u Zagrebu, u vrijeme kad smo se, valjda od siline vlastite nevjerice u ono što se događa, još nadali nekom čudu, jedan je bivši boksač, danas profesionalno angažiran birtijom i politikom, raznosio (prkoseći sirenama) po sportskim redakcijama snopove svojih fotografija u maskirnoj uniformi. U Sportskim je novostima povodom toga maskirnog slučaja izašla čitava fotomonografija: reprezentativac s puškom u desnoj ruci, sutradan s puškom stisnutom u ljevici, u revijalnom broju s puškom stisnutom s obje ruke.

A kad je, nakon nekoliko tjedana rata, i taj poluteški Hrvat shvatio kako puška nije samo falički simbol nego i oružje, ostavio je još nekoliko sličica po redakcijama i vratio se ugostiteljstvu.

Zagreb se kupa u babljem ljetu. Skidaju se zavjese od grubog najlona s naših donjogradskih palača, sklapaju se skele, iza kojih ponovo otkrivamo pročelja u farbama pučkog baroka, čitave ulice nalik policama u slastičarni, na kojima su poredane velike kocke jestivih boja.

Na uglu Masarykove i Gundulićeve sretnem znanca, studenta iz jedne od ružičastih zona.

– Što je, pita, još se nisi skinuo?

– Nisam.

– I mene su zvali, čovječe. Jedva sam se izvuko.

Moja opijenost povratkom, prijateljima koji mi se vesele, trgovačkim pomoćnicama iz ulice, za koje sam nedvojbeno heroj, in somma rodnim gradom, koji me tapše po ramenu, sve to pada u vodu pred jednom jedinom glupom i bezobraznom gestom.

Mali ružičasti glupane, pokvario si mi najljepši dio rata.