Kratki izlet : zapisi iz Domovinskog rata | Ratko Cvetnić

VELJAČA

Na betonskom pilonu malog prolaza ispod pruge kroz koji se provlači uličica zvana Gagarinov put, a kojom svakog dana prođu mnogi stanovnici našega grada, a da malo koji uopće zna da ta uličica ima neko ime, neka je nevješta ruka nedavno napisala: Ubite Ađića.

Kad je preklanjskog ljeta general Adžić rekao da nije šteta ako padne par hiljada glava, jer će svijet o tome brujati tjedan-dva, a onda ionako zaboraviti, nama je ta izjava jednog od tadašnjih šefova jugoslavenske armije bila dobrodošla – što se vidjelo kroz naglašeno, dijelom i sasvim hinjeno, zaprepaštenje naše javnosti – jer smo vjerovali, vrlo naivno, da će sad i Evropa prepoznati s kim to mi imamo posla.

Pokazalo se međutim da taj polupismeni oficir poznaje evropske navike bolje i od naše demonstrativno zgrožene javnosti, a nažalost – i od naše diplomacije. I danas se tribine o Hrvatskoj i Evropi smjenjuju nesmanjenom žestinom, gotovo svake večeri neki evropski intelektualac trača svoj kontinent pred zahvalnom zagrebačkom publikom, a mi iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec sve više shvaćamo groznu istinu: nije važno ni tko je kriv, ni tko je prvi počeo, ni tko je napravio više zla, važno je samo jedno – tko pobjeđuje. Sad nam se čini da nam začudna snaga tog otkrića daje neku prednost pred protivnicima, a zaboravljamo da nam je Titov đak Blagoje, kojeg se danas malo tko sjeća, upravo to bio poručio još onoga sumornog ljeta devedeset prve.

Danas – nakon što smo se valjda izvukli iz one obnevidjelosti u koju smo početkom rata upali navlačeći očito prevelike historijske kostime – i nama, braniteljima Europe, sinulo je da se Evropa ne boji Srba, nego naših izbjeglica. Ali umjesto da se usredotočimo na ono za što nam nisu potrebni nikakvi kostimi, na obranu zemlje, na povratak i posljednje stope ove naše hrvatske pedljevine, mi se već vidimo u novoj opereti u kojoj se našoj nevinosti (već pomalo posrnuloj, bojim se) prijeti spletkama međunarodnog okruženja. Ali, izgleda da je ono što nazivamo urotom tek prirodno – ili geopolitičko – stanje stvari: kad Radovan Pavić objašnjava zašto je pao Vukovar, on ne precrtava vojne specijalke, nego to tumači na karti svijeta. Amoralna racionalnost tih velikih crteža otkriva nam pravila igre u koju smo se dali uvući nesvjesni neugodnih koincidencija koje prate naš rat od samoga njegovog početka, od posjeta američkoga državnog sekretara Bakera jugoslavenskom premijeru Markoviću. Ulazeći u sustav tih koincidencija – u prvom redu zahvaljujući analizama ogorčenih, ali i obaviještenih intelektualaca – pomalo se trijeznimo, ali otpor prema prozaičnoj logici zdravorazumskih argumenata još je uvijek jak. Osim toga čini mi se da to operetno zazivanje Europe ukazuje i na nečiju lošu savjest: kao da nam za borbu treba neki širi kontekst, neka kategorizacija po ISO-standardima opstanka – i kao da bitka za goli život i vlastitu zemlju nije dovoljno ozbiljan razlog. Nama je Evropa ovoga časa potrebna samo i jedino onoliko koliko nam može pomoći da ostvarimo vojnu pobjedu.

Pobijediti, pobijediti i razići se u tišini.

Maslenica se ne skida s ekrana. Ja sam od staromodnih kavanskih stratega koji ne vjeruju ni u zauzete strateške čuke ni u probijene strateške pravce, nego samo u osvojene gradove – ali ovaj smo put izgleda stvarno napravili posao. Uzbuna je u Unproforu, još im nije jasno što se dogodilo, ali čim se nešto dogodilo, to ne može biti dobro. Owen već prenosi prigovore promatrača na ponašanje hrvatske vojske: palež i pljačka. Dejvide, kad se na Balkanu ugasi svjetlo u krčmi, ugasi se i u samoposluživanju.

Moram priznati da mi zuji u glavi od svega ovoga. Čak mi i naš vrhovnik u ovim trenutcima kad silina samog događaja otpuhne sav onaj molièreovski aranžman u koji je zamotana njegova sirova taština i kad iz tog krep-papira izroni jedina mu bitna vrlina, tehnička vrlina jednog generala, dakle čak i on mi u ovom času izgleda kao prijatelj. Osjećam se poput čovjeka koji je nakon dvogodišnje apstinencije zapalio prvu cigaretu. A Bekac nam tvrdi da ćemo Uskrs dočekati u Kninu.

Naša je sudbina takva: Hrvatska će sezati do tamo do kuda sežu njeni rovovi. To mogu reći lakoćom kojom čovjek izriče ona proročanstva za koja bi najviše volio da se ne obistine. Imat ćemo ono što puškom istjeramo. I premda smo još vrlo daleko od prave vojske, nikakva djela ili nedjela ne mogu nam pred svijetom biti boljom legitimacijom od proste činjenice da još postojimo.

Kruno je prešao na stvar bez velikog uvoda („Ljudi gledaju dnevnik, ne“):

– Dečki, ovako: jedan je dio puta pod vatrom i to prolazimo ubrzano i s većim razmakom između vozila…

Spominjanje vatre stišalo je žagor u sobi i čim je to Kruno osjetio, riječi su mu odmah postale odsječene, kao da se naredba o povećanom razmaku odnosi i na njih.

– …i ne stajemo, ponavljam, ne stajemo čak ni ako neko vozilo bude pogođeno.

Netko je u kutu zastenjao. Soba je bila puna novomobiliziranih momaka i većina ih se još nalazila u onom poluautističnom stanju u koje zapadnu ljudi koji više nisu civili, a još nisu vojnici, i koji ne znaju ništa ni o putu koji ih čeka, ni o ljudima koji ih na taj put vode. Kod kuće su ih još čekale njihove žene s napol zapakiranim rancima, vjerojatno su još do jutros vjerovali kako se radi samo o rutinskoj prozivci nakon koje će ih pustiti doma.

Stvari ipak nisu bile tako dramatične kakvim ih je Kruno prikazao. Bez obzira na nespornu ozbiljnost događaja oko Maslenice, prava poruka njegovog nastupa bila je: držite se kolone i ne stajte pred birtijama. Osim toga htio je da novi vozači odmah zapamte onaj ton u njegovom glasu, s kojim nema rasprave.

Ali, to smo znali samo ja i on, koji je mirno spremio naredbu za hodnju u džep i izašao iz sobe, ne mareći mnogo za ove koji su bez kapi krvi u licu (i kapi krvi u mozgu, u ovom trenu) ostali ne vjerujući da nešto tako drastično može biti izrečeno bez dodatnog objašnjenja. Nekoliko trenutaka još su, obješenih vilica, gledali u vrata koja su se zatvorila za njim, a kad se taj jedan, zajednički pogled uplašenog stada okrenuo prema meni, ja sam već utekao u novine koje su se spasonosno raširile na mom stolu.

Ako sam ih u tom trenutku htio utješiti, a nema sumnje da sam htio, onda su se preda mnom razvijale dvije mogućnosti – jedna koja me tjerala da se upustim u objašnjavanje metafizike našeg položaja, i da time ugrozim Kruninu polugu u njenom ključnom dijelu, u njegovoj vjeri da je težina nekog zadatka sadržana u prostoj mehaničkoj izvedivosti, uključujući u to i mehaniku ljudskog faktora.

Druga pak mogućnost pružala mi je ono utočište koje razborit čovjek nikada ne smije previdjeti, a to je, dakako, šutnja.

Jedno od svojstava ljudi rođenih da budu vođe, jest i da znaju pretvarati emocije svojih ljudi uz minimalan gubitak intenziteta: veliki strah u veliku odlučnost, mržnju u polet, strepnju u nadu. U ovom času morao sam se sjetiti Bogdana i njegove priče od prije nekoliko mjeseci: kad su dečki iz Dobrovoljačkog došli u K.-u vojarnu formirati neku novu jedinicu, ustanovili su da se zahvaljujući lancu lokalnih paničara (armijska terminologija takve je nazivala defetistima i tvrdila, ne sasvim bez rezona, da ih treba strijeljati zajedno s dezerterima) čitavim krajem već pronio glas o bataljonu nekakvih zombija koji su se još u Bosni oprostili sa životom i sada dolaze po svježu krv. Bogdan je osjetio da nedostaje vrlo malo pa da se ti tek mobilizirani vojnici pokupe kućama.

– Zaboga, ljudi – rekao je stavši pred stroj – pa zar vam ja izgledam kao dobrovoljac?

Onakav zgužvan i krezub, nalik prije olinjalom satiru nego vojniku, taj stari mačak ostavio im je jedan trenutak tišine da ga svi dobro pogledaju:

– Ljudi moji, pa zar ne vidite da je mene mobilizirao isti onaj koji je mobilizirao i vas.

Mobilizirao? I to isti? Ljudi se zgledaju s nekim olakšanjem. No, pa to je već nekaj čistam drugoga. Bosna, zombiji, dragovolci, kajgod, pa njega je mobiliziral isti onaj kaj i nas…

– Da, gospodo moja. Četnik.

I – tvrdi Bogdan – više nije bilo problema.

A ja, međutim, budući mi pred ovim voštanim korom ništa ni utješnog ni anegdotalnog nije palo na pamet, nastavio sam listati novine, čak sam i zijevnuo, što sam prirodnije mogao, pa sad evo vam, gušteri, slika čovjeka koji sudjeluje u nečem dozlaboga rutinskom i svakodnevnom kao što je taj naš rat, a vi joj, ako vas to smiruje, vjerujte.

Vice Vukojević, komentirajući rezultate izbora za Županijski dom, koji unatoč pobjedi Hadezea ipak nisu donijeli omjere koje je stranka očekivala, najavljuje da će oni članovi koji se ne mogu prilagoditi novonastalim situacijama, morati otići iz stranke jer „život je kao rijeka i ne možete dvaput ugaziti u istu vodu“.

Zanimljivo je da poruku neidentificiranim krivcima za pad popularnosti vladajuće stranke šalje baš jedan od najistaknutijih hadezeovih mikašpiljaka. Možda je baš u tome snaga Hadezea?

Ali je zato naš izborni korpus i dubinu njegova gaza teško objasniti u dvije riječi; heraklitovski rečeno – tako dubok logos ima. Doista, ne može se dvaput zagaziti u istu vodu, ali može dvaput u isto govno.

Možda sam tada na Kiperu, na brdu koje se kao balkon nadvilo nad pustu zemlju naših ljetošnjih obračuna, povjerovao u mogućnost nekoga završnog, sudbonosnog juriša, u kojem ćemo, laki i neopterećeni ničim osim svojim isukanim cijevima, napokon protrčati ispod one duge koju nazivamo Pravdom, a u koju svi, na ovaj ili onaj način vjerujemo. Znam da sve to jest iluzija – vrijeme na koncu uvijek tako razgoliti ratove da im ne pomaže ni naše uporno sjećanje kako smo u njima ostavili onaj najbolji dio sebe – ali znam i to da više nikad neću biti tako blizu mogućnosti da u tu iluziju povjerujem.

Zbog toga bih u ovom ratu htio ostati sve do samoga kraja. Jedino me ponekad strah da taj kraj, kad jednom dođe, uopće neću primijetiti.

Pritajeni sukob između egalitarne i kastinske svijesti koji se u našim balkanskim prilikama vrlo često otkriva tako što boreći se za prvo uvijek dođemo do drugog – porodio je u glavi načelnika logistike, bivšeg konobara u boljem hotelu (a o toj glavi mogli bismo reći da je već u tridesetoj oplješivila) sljedeću ideju: na koordinaciji je predložio zapovjedniku da se jedna od prostorija u donjem paviljonu preuredi u časničku kantinu, jer se on, vršeći dužnost konačara, u više navrata uvjerio da je takva praksa u mnogim brigadama dala odlične rezultate. Kao primjer naveo je 1**. brigadu i pri tom je primjeru satnik Vinkler bespovratno skliznuo u svoj fah i s nekoliko sasvim konobarskih fraza opisao tu divotu – servirung, konobare u bijelom, salvete, cvijeće i voće u zdjeli.

Kantina je osvanula već krajem tjedna, s novim posuđem i stolnjacima, ali je nekoliko dana to sve stajalo kao izlog – kraj kojeg je vojska mrzovoljno prolazila mumljajući nešto o tome kako podjela uvijek počinje kod kazana – jer se brigadni štab nikako nije mogao usuglasiti oko konačnog spiska abonenata. Budući činovi i dužnosti u ovoj brigadi nisu bili osobito sinkronizirani, bilo je teško odrediti liniju razdvajanja između časničke i nečasničke kaste pa smo tako i Sandi i ja, navodno, nekoliko puta upadali i ispadali s liste sve dok se u onoj varijanti koja je dobila Koletićev imprimatur, nismo, konačno, našli na njoj. Sandi je to primio s iskrenim ganućem i htio je da odmah iskoristimo svoje novostečeno pravo.

– Stoj – rekoh, podigavši prst u vis da ga podsjetim kako postoji etička vertikala, kojom smo kao hrvatski vojnici obvezaniji nego nekom kelnerskom slikom svijeta – naše je mjesto među vojskom.

Ali, istini za volju, moje pozivanje na jednakost nije bilo motivirano samo etičkom vertikalom; ja sam časničku kantinu zaobilazio ne samo zato da bih se vježbao u kreposti nego još više zbog jedne mučne uspomene iz one stare vojske, koja mi je – i vojska i uspomena – i danas u stanju pokvariti apetit. Jednom smo bili na školskom gađanju, na poligonu usred nekoga uvelog krajobraza u kakav se dolaskom zime pretvara cijela južna Srbija. Pola noći trapili smo se u Fapovima, koji su brektali kroz smrznutu nigdinu, da bismo ujutro stigli do tog strelišta, do komada iskolčene tundre s nekoliko improviziranih objekata koji su predstavljali upravnu zgradu, vatrenu liniju i trpezariju. Bili smo ukočeni od zime već kad smo stigli, a potom smo još satima, podijeljeni u skupine, drhturili na košavi čekajući na svoj red, pa zatim na rezultate gađanja, pa opet u red za novu seriju i tako čitav taj dan sve do prvog sumraka kad smo napokon stali i u red za hranu. U takvom redu, među smrznutim, gladnim i pospanim ljudima, koje blizina hrane učini nervoznima poput stoke pred valovom, čovjeka odjednom obuzme osjećaj da je najgore prošlo, ne samo toga dana, ne samo u tom vojnom roku, nego da će čitav život koji je pred njim sada, kad je ovo obavio, proći nemjerljivo ugodnije. U takvom sam raspoloženju i ja prošao kroz trpezarijsku liniju i – noseći pun poslužavnik, sav koncentriran na to da mi pasuljčina ne sklizne iz ukočenih ruku – krajičkom oka ugledao prazan stol i pažljivo spustio svoju večeru na nj. Istog se časa odnekud stvori jedan mali crni trpezarac, jedan od onih žohara u pokrpanim bijelim kutama koji izgledaju kao da se svako jutro poslije brijanja mažu kremom za cipele, i počne mi na nekoj uzbuđenoj vojnosrpskoj mješavini sviju balkanskih jezika objašnjavati da sam svoju remačku tacnu spustio ni manje ni više nego na sam oficirski stol. Taman sam opet podigao poslužavnik, kad se, stupivši teatralno između mene i toga zamusanog kamerdinera, pojavi neki major, i položivši mi ruku na rame, izdeklamira tako da ga je mogla čuti cijela sala:

– Samo ti sedi, momak.

Istog mi je časa prisjela večera koju sam čekao čitav dan. Znao sam da sad slijedi jedno od onih općih mjesta vojne pedagogije – javni prijelaz s hijerarhijskog koda na egalitarni (sa starešinstva na drugarstvo, kako bi to rekao drug major) – što je jednoj vrsti oficira bila neutaživa strast.

I tako me major ceremonijalno posjeo za svoj stol i odmah se raspričao, dakako o meni: te otkuda sam, te kol’ko još, te ovo, te ono, uopće ne slušajući i ne čekajući moje šture odgovore, očito zabavljen time da mi, u svojoj projekciji cijelog događaja olakša ushićenje ovog tête-à-têtea za oficirskim stolom, a pazeći da pri tome sve ispadne i dovoljno efektno za publiku. Sveden dakle na praktikabl jedne demagoške parade, koja me onako balavog i pravdoljubivog jedila tim više što sam znao da bi se ona raspala kad bi moja fazanska beznačajnost još samo jednom spustila svoju tacnu na taj isti stol, ja sam pokunjeno i sasvim bez apetita brljao po svom grahu, gledajući ispod oka ostale dečke, koji su se, videći moju muku, kreveljili iza majorovih leđa, plazili jezičine, teatralno oblizivali žlice i – što je bilo posebno okrutno – trčali po repete.

– Eto – rekao je major na kraju, dohvativši čačkalicu – supruga i ja imamo, mogu da kažem, dobra primanja, ali bogami i mi malokad možemo da si priuštimo ovakvu večeru…

Sve te stare sličice prolaze mi kroz glavu svaki put kad zabasam mimo naše časničke kantine. Njena malobrojna klijentela, brigadna krema urešena tu i tamo pokojom cvebicom u liku kakva satnijskog ćate ili ordonansa kojeg je zapovjednik poveo sa sobom, blaguje tu u miru visoke koncentracije na pitanja Domovinskog rata, razmišljajući, pretpostavljam, o tome kako svaka ljubav na koncu konca ide kroz želudac, pa zašto bi i s ljubavlju prema domovini bilo drugačije.

A Sandi, međutim, kojem nisam davao nikakva daljnja ni autobiografska ni etička objašnjenja svog zazora pred časničkom kantinom, naše je dalje prisustvo u vojničkom restoranu – sada kad smo imali svoj stol i u časničkom – smatrao prije svega moralnim činom, koji mu je tim lakše pao što je vrlo brzo zbrojio jedan plus jedan i shvatio da sad može žderati na oba mjesta.

Ipak, rekao bih, sama ideja o „podjeli kod kazana“ nije u svojoj osnovi ni loša ni nepravedna, sporna je samo uvredljiva formalnost njenih kriterija. Ljudi se doista razlikuju među sobom, pa se ta razlika mora očitovati i kod stola: neki žvaču širom otvorenih usta, neki ne, neki galame za stolom, drugi jedu i šute, neki umiju baratati nožem i vilicom, a neki samo nožem. Na primjer Sale iz Četvrte splitske, koji se uvijek zalomi negdje u mojoj blizini: sjeda za stol, prekriži se i još blagoslov s neba nije ni sašao do tanjura, a već je sve oko Saleta masno i flekavo. Za desert obično ostatak kruha stisne u grudu i pogodi njome nečiju glavu dva-tri stola dalje, i dok se ta glava bijesno ogledava po prostoriji, Sale se mirno križa, diže tacnu i odlazi prema izlazu. Zamišljam Saleta u ljeto – kako će mi onako mastan i znojan sjesti vis-à-vis i usred ručka dograbiti iz zdjele veliki list salate, otrati se njime ispod pazuha i vratiti ga natrag u posudu.

Ukratko: podijelimo se prema tome jesmo li ili nismo svladali skromnu vještinu vladanja za stolom, skromnu, kažem, po svom repertoaru, ali u nečem istobitnu onim najrafiniranijim vještinama, poput – na primjer – pijanizma: ako se ne počnu učiti od malih nogu, ne nauče se nikad.