Kratki izlet : zapisi iz Domovinskog rata | Ratko Cvetnić
STUDENI
Povratak u Zagreb nakon točno šest tjedana. Jesenja sluz na zrinjevačkom asfaltu i platane s kojih se osipa lišće, žutosmeđe i hrskavo poput čipsa.
Kod B. stara priča o kioscima: sloboda štampe i pravna država. Vlast čini svoj pritisak na poznat način – može se objaviti sve što joj ide u prilog, pa čak i istina. Međutim, kako nikog ne zanimaju novine koje prepričavaju zadnje Tuđmanove govore (za to postoji televizija, jer Tuđman, kao i cijeli njegov pokret, ionako nije misao nego slika), izdavači idu za komercijalnom formulom – objaviti sve što se prodaje (pa makar i istinu). Sudeći po tome kako dobro idu listovi koji se drže te prezrene formule koja priznaje samo dvije teme – tko se s kim kurva i tko koga pljačka – reklo bi se da nitko u hrvatskom javnom, osobito državotvornom cercleu trenutačno i nema nekoga trećeg posla. Vlast naravno nema pravog odgovora na ovu poplavu bulevarskih inzulta, ali nervoza koju pokazuje povodom pojedinih slučajeva, sasvim je izlišna jer se u srcu prosječnog poklonika slobode tiska i pravne države, obje ove kategorije nalaze u savršenoj ravnoteži – čitaj Globus i Feral i glasuj za HDZ. Pomirba, pomirba…
A naš nezavisni dnevnik, koji već desetljećima, kao oltarska slika naše medijske kulture, sasvim lijepo živi od raznih građanskih praznovjerica, od početka rata drži se jedne te iste naslovne strane: naši teški kalibri u strahobalnoj elevaciji, rasulo u četničkom rovu, Milošević u panici… Poklonik analitičkog tiska mogao bi se upitati kako to da i bojišnica već jednom ne pobjegne za tim preplašenim četnicima – iz priloženih se zemljovida lako dade zaključiti kako čedo već više od godine dana s malo boljim dalekozorom može sasvim lijepo vidjeti Vjesnikov neboder – ali kvaka je očito u nečem drugom: prave novine svom kritičkom čitatelju podilaze na vrlo perfidan način; omogućuju mu da sam izabere laži u koje će vjerovati.
Stoga ne mogu proći pokraj kioska s novinama, a da se ne sjetim N.-ovih premudrih riječi, koje su mi onomad legle na želudac poput kamilice: „Novine se ne čitaju, nego listaju.“
Z.-u je jutros u Slavonskom Brodu poginuo stari. Čovjek je čitav rusvaj oko Bosanskog Broda prošao bez ogrebotine i onda mu se desi da – poslavši vlakom paket sinu u Zagreb – na povratku s brodske željezničke stanice autom podleti pod četničku granatu i pogine zajedno s prijateljem koji ga je povezao; stara je na stražnjem sjedalu također ranjena. Sad svi govore o sudbini, o slučaju, gledaju zdvojno u nebo, ali, kažem im, kad milijun granata padne na tako malu površinu kakvu čini Hrvatska danas, onda više nema slučaja.
Tek: Z. je popodne na Kolodvoru preuzeo paket na kojem su stajali njegovo ime i zagrebačka adresa ispisani jutros, očevom rukom.
Ivančića je skoro udarila kap kad mu je na stol stigao ferman kojim ga se „stavlja na raspolaganje III. vojnoj oblasti“. Ne znam je li za njegovu taštinu veći udar predstavljala ta fraza – koja znači momentalno smjenjivanje – ili popratni tekst u kojem se traži da do srijede vrati i razduži auto s mobitelom. Izašavši iz zapovjedništva taj osrednji vojni činovnik još uvijek nije mogao povjerovati da nekom može pasti na pamet tako loša šala.
– Pa kaj to znači? – upitao se u čudu pred grupom vojnika u dvorištu. – Pa jel oni znaju da sam ja pred mjesec dana pohvaljen? Kaj to znači da Bobetko ne zna kaj dela?
Vojnici su sućutno zaklimali glavama. Budući su, zahvaljujući diskretnim tekličima, za smjenjivanje jamačno saznali prije samog Ivančića, ono je za njih već bilo gotova stvar, pa su sada imali sućuti na bacanje. Dapače, iz nekog obzira prema ojađenom čovjeku, kojeg su do jutros smatrali za debelog majmuna, koji se zakvačio za neku zakulisnu kadrovsku lijanu, oni rekoše nekoliko riječi o nepravdi, koja uvijek prati poštenog čovjeka.
– Jel vi ste zbiljam bili zapovjednik na mestu – govori jedan kojeg je ponijelo raspoloženje. – To je bilo univerzalno mišljenje.
Ivančića pozvaše natrag u zapovjedništvo i on uđe u zgradu vrteći glavom.
Izašao je nakon samo pet minuta sasvim ražalovan. Njegov pokušaj da ostane uspravan i tako pokaže kako ne želi sudjelovati u toj neumjesnoj igri koju, eto, sitni kadar namješta njemu – što dakle znači svima nama – više nije naišao na publiku. Vidio sam ga kako pogledom traži onu grupicu vojnika, ne bi li možda u njihovom zaprepaštenju pronašao kakvu-takvu utjehu, ali ga oni, okupljeni oko zastupnika univerzalnog mišljenja, koji je pričao neki vic, nisu ni primijetili.
I tako je otišao, osvrnuvši se još jednom na kraju blatnjavog dvorišta, i nestao iz naših života.
Novi zapovjednik, inače autor jedne monografije o Titu, sjetio ga se ovlašno za svoje popodnevne inauguracije, spomenuvši kako mu je poznato da riba smrdi od glave, a potom zatražio da ubuduće ustajemo kad on ulazi u zapovjedništvo.
