Kratki izlet : zapisi iz Domovinskog rata | Ratko Cvetnić

LIPANJ

 

Jučer je ponovo bila razmjena poginulih – ovaj put u Stocu. Vlado kaže da nije smrdjelo kao prošli put, a i kurs je bio povoljnji: sedam naših za deset njihovih, jedino je njemu kao pokloniku malograđanskog comme il fauta izgledalo neprilično da leševe prevozi u šarenoj Kraševoj hladnjači, oslikanoj vjevericama i medvjedićima. Vlado nam je sve to referirao čekajući veterinare da zajedno s njima odveze kamion na dezinfekciju, ali kako se vratio tek pred zoru, prespavao je i doručak i jutarnji brifing i probudio se kad su oba naša veterinara, zajedno s tehničarom, već bili otišli za Kulu. Ostavio je potom neraskuženi kamion na parkiralištu i vratio nam ključeve.

Nešto poslije ručka stigao je u sobu Kruno, a malo iza njega i Sead, satnijski specijalist za brze ljubavi, koji diskrecijom prirođenom vojnicima čitavo jutro žicari po Vrtovima kamiončić ili furgon za popodne jer je zbario neku malu konobaricu u Mokošici pa bi samo ubacio madrac straga i dvije-tri deke, a ljubav, pobjednica, ionako će se pobrinuti za ostalo. Kruno, koji je bio sasvim neupućen u Vladinu misiju u Stocu, doista zla ne misleć pruži mu na to ključeve od Kraša. Sandi i ja istog smo se časa pogledali očekujući da će onaj drugi reagirati i u tom smo pogledu obojica istodobno otkrili da je taj Krunin nesvjesni čin zapravo poruka jednoga višeg reda, jednog sklada koji pokazuje da su karike ljubavi i smrti ispletene od materijala koji ionako ne podliježe dezinfektorima i da – kad je već Kruno kao naš šef izabran za medij toga višeg sklada – ni ja ni Sandi doista nismo pozvani da se miješamo.

I tako je Sead s Krašem otputovao na rendes u Mokošicu.

A sutra će ujutro marljivi veterinarski tehničari s brentama klorne otopine isprati iz kamiona i Erosa i Thanatosa. Ostat će samo vjeverice i medvjedići na oplati ove rekvirirane Kraševe diližanse koja polako ulazi u legendu.

 

 

Moj stari rođak – kojeg je svaka vojska što ju je Drugi rat donio u Turopolje, povela sa sobom, a koji bi uvijek pronašao neki vratoloman način da se vrati kući, taman u naručje neke nove mobilizacije – pripada soju izvornih narodnih pripovjedača, ljudi kod kojih se svako iskustvo i svako sjećanje, čak i ono proisteklo iz najsvježijih događaja, gotovo odmah pretače u priču. Moje prve predodžbe o ratu najvećim su dijelom proistekle baš iz njegovih pripovijesti, njegove temperamentne geste, koja bi, planuvši iz nekoga spontanog, slučajnog poticaja, čitavu sobu znala pretvoriti u pozornicu na kojoj će se u trenu razmotati živahne freske njegove ratne mladosti. I sve bi se te slike – onako stopljene kakve su bile u njegovom sjećanju – i u našoj uobrazilji pretapale u jedan jedinstveni krajolik rata: vojarne, logori, šume, Mostar, Stockerau, famozni likovi njegovih pretpostavljenih, a iz svega je probijala, a probija i danas, nesmanjenom životnošću, pobjedonosna, premda neizrečena svijest, da on sa svojim pričama još uvijek stoji, a carstva koja su ga novačila i sedlala, pala su i istrunula poput gnjile seoske tarabe.

Mali Kruno, jedan od Merčepovih gavroša sa Šimunske ceste, koji s nama odrađuje nastavak svoje burne biografije iz devedeset prve, neku mi je večer htio donijeti svoj dnevnik. Bio je prilično pijan, a u pijanstvu su se iz njega cijedili neki mračni oblici prisnosti i povjerenja karakteristični za zakopčane, a osjetljive naravi, koje vječno trpe od svojevrsne čuvstvene opstipacije.

– Ja znam – dodao je kao prilog svojoj namjeri – da i ti pišeš dnevnik.

Gledajući to smeteno dječje lice nisam znao što bih odgovorio. Na tren bi podigao pogled, onda se opet zagledao u pod neprestano stišćući usne. I da si trijezan, teško bismo se razumjeli, a ovako…

– Ja sam sve zapisivao. Mene savjest ne muči – nastavio je. – Znam da će me mučiti jedanput… kasnije, ali sad mi je svejedno. Ako hoćeš pročitat…

Ostao je šutke sjediti u sobi još dugo iza ponoći i u šutnji smo nekako prešli preko njegovog prijedloga. Bilo mi ga je žao; predstavljao je onaj tip bespomoćnih ljudi koji su ovaj rat osjetili kao prvu veliku stvar u svom životu, usisani njegovim vrtlogom kao lišće na vodi, potpuno podložni kataklizmičkoj, ali i herojskoj inicijaciji devedeset i prve, a sada – kad je rat otišao dalje – ostavljeni kao naplavine po ovakvim nepokretnim brigadama koje se već mjesecima ne bave ničim do samim sobom.

Kad govori o savjesti, on ne misli na kajanje – sve utuživo što su ti pioniri radili, bio je samo refleks onih dječjih obreda koji nastaju kad klinci uhvate žabu. Sjetim se opet Turopolja i mog nešto starijeg pajtaša koji je imao navadu da uhvaćenim miševima zabada slamku u šupčić i napuhava ih pred nama kao balone. Iza takvih rituala može ostati neka zbunjenost, ponekad i gađenje, ali kajanje… Ono što će ga mučiti jednog dana, bit će osjećaj da mu se s dvadeset i kojom godinom dogodio već sav život, sve što je bilo veliko u njemu.

Sad mi se čini da sam propustio reći mu jednu stvar: da čuva svoje pripovijesti, da ne slabi njihov imunitet. Rekao bih da je i moj stari rođak svoje avanture doživljavao kao kadence koje će se zatvoriti samo onda kad ih – i ako – jednog dana bude mogao pretakati u priče. Taj stameni kadar koji je služio svoje rokove od kasnih devetsto tridesetih do kasnih devetsto četrdesetih, vjerovao je da ga neizgovorene pripovijesti drže na životu. Zato i mi – usprkos kolopletu ljudi i sudbina u koji smo se uvaljali – kao temu uvijek uzimamo samo sebe, izravno ili neizravno, i svoje priče trebamo ljubomorno čuvati za neko buduće vrijeme, prije svega u vjeri da će nam taj omotač pomoći da to vrijeme dočekamo živi i zdravi.

 

 

Sinoć na povratku s večere presretnu nas, mene i Sandija, mali Jura i Kecerin, pa ovaj drugi – zbigecan kao pravi selski muž kad ide u kvar – odmah zatraži vozilo za Dubrovnik. Jura ga prati na dva koraka razmaka i sitnim kokošarskim očicama vreba možebitan potvrdan odgovor. Sandi, dakako, ne propušta priliku da se uplete u svađu, tim gluplju što se Kecerinovo trebovanje zapravo ne tiče ni jednog od nas. Pokušavam ga već tjednima naučiti da je osnovna prednost našeg položaja što nismo prisiljeni donositi nikakve odluke, što znači da se s gnjavatorima izlazi na kraj tako da ih se pošalje na višu ili nižu instancu. Ali, otkad smo obojica avanzirali, Sandi je izgubio i ono malo orijentacije što mu je preostalo iz njegova civilnog života pa mu tipovi poput Kecerina dobro dođu da na njima izmjeri pravi odnos između svoga novog položaja i svojih starih frustracija. Napuštam ga usred jednog od njegovih beskrajnih monologa, ali me Jura i Kecerin sustižu na stubama i sad od mene „kao razumnog čovjeka“ traže ključeve od auta, a ja im – kao razuman čovjek – uzvraćam upravo navedenim načelom o dispečiranju: „Dečki, pa to nije moj posao. Imate načelnika pa njega pitajte.“

Žao mi je bilo što Sandi nije bio nazočan da vidi kako se rastajemo kao suradnici. Kad su konačno uspjeli pronaći načelnika, on im je zaista dao auto.

Taj mi je duet pomalo čudan. Kecerin je mutan svat; neki dan sretnem ga u Popaju, mali, nabiti, pijani muž mrkog pogleda. Pola sata melje bez glave i repa i neprestano mi se unosi u lice. Koliko uspijevam razabrati, u pitanju je njegovo dostojanstvo, općenito odnos prema njemu kao vojniku, vozaču, čovjeku, a osim svega mi pojma nemamo, nemaš ti pojma, kakvo on zaleđe ima. Napokon ga u onoj gužvi oko šanka netko nehotice gurne pa on gubi svaki interes za mene i okreće se razjasniti taj incident iz aspekta svog zaleđa i svog dostojanstva. Jura je međutim žmukler, uvijek pomalo uvučene glave, kao od navike da dobija čvrge i zaista jest nešto u tom čovjeku što upravo mami na to da mu čovjek pukne šamar. U početku mi se činilo da je od onih priljepaka koji se uvijek vežu za najkonfliktnijeg čovjeka u grupi, čije ispade prate sa strahopoštovanjem, no pokazalo se da je lukaviji igrač i da Kecerina smišljeno pušta ta dva koraka ispred sebe.

Negdje pred jutro probudi me strka u sobi. Dižem se iz kreveta, još u onom stanju u kojem mi se pred očima gurkaju oni iz sna i oni iz jave. „Kecerin je ubil Juru“ viče netko s hodnika. Službujući trče po stepenicama i psuju, sanitetski mercedes zavija negdje iza naše zgrade i uskoro nestaje magistralom prema Dubrovniku, a ja se vraćam u krevet. Ujutro, za prvom kavom mali Zlatko, još uvijek blijed, priča da ih je čuo kad su se oko tri vratili iz grada svađajući se na sav glas. Kad je vidio da kraj te buke neće moći spavati, digao se i tako uletio u samo finale.

– Kecerin je vikal iz hodnika „ko je peder, ko je peder“, a Jura je sedil za stolom u kuhinji i jel i onda mu je rekel „ti si peder“ i onda ga je ovaj okinul, onak, z rafalom prek cele sobe, i pobegel van…

 

 

Jura ipak nije mrtav. Nije doduše ni naročito živ, ali Karpuš tvrdi da nije bez šansi. Na kirurgiji ga već šesnaest sati ne skidaju sa stola i zasad su mu zaračunali prostrjel jetre i slezene, prostrjel debelog crijeva i jedan metak koji je pogodio podlakticu, kliznuo niz kost i ostao tamo. Kecerin se ujutro predao policiji s nekom nebuloznom pričom, a sad u Cavtatu čekaju da se otrijezni.

Na podu njihove sobe, pred kojom stražari vojni policajac, velika lokva krvi pokrivena je finom prašinom sa zida, na kojem trag rafala izgleda bezazleno, kao nevješti pokušaj da se u zid iznad kuhinjskog stola zabije nekoliko čavala.

 

 

Jura i dalje kritično.

Iz Zagreba mu je stigla stara, ista ona za koju je na prošlom terenu tvrdio da je na samrti i mašući nekakvim telegramom zdimio kući.

Doktori kažu da sve zavisi hoće li zaustaviti krvarenje; povremeno je pri svijesti, ali se posjete ne puštaju. Za svaki slučaj nekoliko je naših kamiona odvezlo dečke, koji su odmah dali krv.

Duci, koji je dvanaest godina radio kao milicajac po s.-skim selima pa o svakom od ovih prigorskih guštera ima mali dossier, priča mi da u tom njihovom selu, Jurinom i Kecerinovom – u kojem ni jedna vatrogasna zabava ne prolazi bez onoga prigorskog kenda, vužgi z drevem po čubanjku, nakon kojeg se u nedjelju ujutro svi okupe u s.-skoj ambulanti na šivanju – da po selu, dakle, kola jedna bapska priča, po kojoj su Jura i Kecerin zapravo polubraća po ocu, nominalno Kecerinovom.

 

 

Sedamsto vojnika HVO-a u bijegu pred muslimanima predalo se četnicima. Hrvatski se vojnici pred muslimanima sklanjaju u Manjaču. To je izgleda logična posljedica naše politike u Bosni, politike kojom je naša vlast, baš ta koja pokazuje upornu nesposobnost da si stvara simpatije i saveznike, pokušala svoju strategiju izgraditi na oksimoronu vojnog savezništva s muslimanima, a političkog sa Srbima. U komentaru tog događaja hrvatski tisak oštro gazi putovima Arkanovog fudna metalizma (zaboravljajući da je Arkan svoje obavio) pa nam tako, prepisujući lanjske uvodnike iz Politike, naše novine otkrivaju da uz globalni zaostatak od pola stoljeća za tzv. svijetom imamo i lokalni od godine dana za Srbijom.

 

 

Jura je nešto bolje. Preživi li vikend, prebacit će ga avionom u Zagreb, a zasad iz šok-sobe, u kojoj je uglavnom pri svijesti, poručuje Kecerinu u cavtatski zatvor da će ga kad-tad srediti, samo ako preživi. U međuvremenu su mu odrezali dovoljno crijeva da na njega objese dva takva Kecerina i našpikali ga cjevčicama i kateterima tako da je sad ovaj hrvatski vitez priključen izravno na dubrovačku kanalizaciju.

Osveta je moja, reče Gospodin.

Kecerin, međutim, neprestano traži da ga posjeti netko od nadređenih, pa iako su bili već i Lehner i Vincek, te bi sad bio i moj red, meni se ne ide. Strah me tog posjeta Cavtatu jer sam, usprkos obvezi što je imam, uvjeren da bih tamo – umjesto na jednu od onih velikih zatvorskih scena iz Dostojevskoga – opet naišao na onoga nadrkanog čovječuljka iz Popaja.

Eto, takav sam ja zapovjednik.

 

 

Skretana sa svoga ustavnog kolosijeka, sputana nemuštom politikom koja – umjesto da krči prostor za vojno djelovanje – kompromitira čak i naše pravo na samoobranu, vojska se sve više počinje baviti sama sobom. Iskustvo koje imamo iz naše socijalističke baštine – jedno od mnogih koje smo prenijeli na drugu obalu našega devetstoljetnog sna – govori da je to zloslutna faza u životu svakog sustava: vojnici se pretvaraju u državne činovnike, u klasu koja je uvijek i svagdje, pa čak i u našim skromnim uvjetima, sklona parazitizmu, krađi i spletkarenju. Pri tome svijest o hijerarhijskom ustroju sistema bolje sjeda u birokratsku nego u vojničku polovicu mozga: uhićen u krađi takav činovnik opravdavat će se pred sobom i pred drugima time što je njegova krađa beznačajna u usporedbi s krađama njegovih pretpostavljenih. I to jest točno. Mehaničar kojeg Sisovci šarafe zbog ukradenog kanistra nafte, ogorčen je jer zna da je njegov pretpostavljeni čitavu donaciju rezervnih dijelova izlifrao privatnim auto-servisima, ovaj pak zna tko je iz općinskog štaba i za koliko šlepere s oružjem skretao prema Hercegovini, općinski parcov zna tko ima pinku na pretvorbu cijele županijske privrede, a oni pak koji kradu tvornice i trguju čitavim gradovima i pokrajinama, pozivaju se na narod, sastavljen od ovakvih malih mehaničara, i na njegovu demokratski izraženu volju kao na vrhunski autoritet. Time se krug zatvara i pred nama opet iskrsava onaj nedosegnuti balkanski ideal – društvo koje živi pljačkajući samo sebe.

Sve to skupa ne bi me danas toliko žuljalo da moj neposredni pretpostavljeni nije dobio dva puta veći terenski dodatak od mene premda je čitav mjesec proveo za jednim te istim šankom, i to – premda podatak za samu stvar nije presudan – u jednim te istim čarapama.

 

 

Jura je avionom prebačen u Zagreb i već se oporavlja.

Karpuš kaže kako su mu u dubrovačkoj bolnici rekli da im ni samima nije jasno kako se mali izvukao. Čudo, kaže Karpuš, čudo.

To je prava riječ, Karpuš. Ponekad mi se čini da u prirodi, osobito ljudskoj prirodi, postoji samo jedno istinsko čudo, a to je promjena na bolje.

 

 

Na današnji datum prije pedeset i dvije godine skupina Hrvata kod Siska osnovala je prvu oružanu antifašističku formaciju u Evropi. Iz obzira prema jugoslavenskoj projekciji povijesti taj smo datum čuvali pod tepihom, a moramo ga tamo čuvati i danas kako se mali službenici vichyevskog režima – poput Mitteranda – ne bi osjećali neugodno dok nam drže lekcije iz antifašizma.

Povodom te obljetnice ona šačica komunista koja nije prešla u HDZ – te se stoga naziva reformistima, čime žele naglasiti da im je više do ideologije nego do vlasti – kani sutra u Zagrebu prirediti miting na bivšem Trgu žrtava fašizma, koji je nedavno također pokriven novim operetnim tepihom. Miting će se nesumnjivo završiti zahtjevom za povratak starog imena, onog koji je ovaj trg od svih svojih imena i nadimaka najduže nosio.

U povratak imena ne vjerujem, ali me zanima hoće li se trg pokazati dovoljno velikom posudom da primi još koje ime ili trg hrvatskih pelikana predstavlja onu dobitnu onomastičku kombinaciju koja će pomiriti sve suprotstavljene prijedloge u nadoilazećim hrvatskim tisućljećima.

 

 

Bude li se Međunarodni sud za ratne zločine – to tijelo u čijem samom imenu zvuči nešto neobvezujuće, da ne velim šuplje – bude li se, dakle, ikad prihvatio ikakva ozbiljnijeg posla, morat će nekako ograničiti svoj mandat: odrediti granice svog dosega i ishodište svojih prava. S moralne točke gledišta, kad bi takva točka uopće bila ostvariva u priči koja je prepletena tolikim raznolikim strateškim interesima, teško da bi i se našlo opunomoćenje za jedan tako pretenciozni arbitražni kor. Naprosto ne postoji nikakvo pravo koje nije pogaženo već samim odnosom međunarodne zajednice prema ovom ratu, u prvom redu odnosom Ujedinjenih naroda, a na osnovi kojeg bi si bilo tko izvan ove kaše mogao prisvojiti pravo da sudi.

Ali, moralno će ishodište ionako tražiti mali Ivica i nitko više. Pravo ishodište na kojem počiva taj Sud, čine, dakako, moć i novac. Oni imaju novac, mi smo ti koji ga trebamo. Njihova savjest nije mirna jer je među njima previše pasivnih svjedoka, a i suradnika notorne činjenice da je sto pedeset tisuća ljudi nestalo s lica zemlje, pred širom otvorenom savješću Zapada, kao u nekoj iluzionističkoj predstavi Davida Copperfielda – pa će im dobro doći da za te pare otkupe krivce od nas, za koje ionako drže da savjesti imamo još manje nego novca.

Radi se dakle o trgovini kojoj je svrha da međunarodna zajednica spasi svoju savjest. Ono što će cijeli taj posao pretvoriti u farsu, u prostačku komediju, kako to naziva Radovan Pavić, bit će nastojanje da se u tom lancu kolaboracije – na čijem je kraju neposredni izvršni organ, onaj balkanski koljač i maroder kakvog porota poznaje s karikatura Fritza Behrenda – povuku neke granice. Granice pravde? – pitat će mali Ivica. Granice trgovine, mali glupane, iako one iz određenog motrišta mogu izgledati kao granice nečije odgovornosti. Međunarodnom sudu treba postaviti ogradu koja će na vrijeme spriječiti da se ta grupica pickwickovaca predvođena penzioniranim nizozemskim pravnikom Fritsom Kalshovenom – krenuvši jednim od lanaca kolaboracije – suoči s ulogom nekoga američkog državnog sekretara ili s telećom savješću nekoga hidrokefaličnog foreign ministera.

Gdje će, dakle, biti potegnute granice? Granice na terenu poklopiti će se, naravno, s državnim granicama Hrvatske, Bosne i Jugoslavije i time će horizontalni dio problema biti riješen. To znači da nitko neće čačkati oko Mackenziea, oko kršenja sankcija Srbiji ili kršenja embarga na oružje nama i muslićima, niti će biti puno čačkanja oko stranih državljana uključenih u dobrovoljačke postrojbe s obiju strana rata.

Ostat će problem vertikalnog dometa koji će se postići na tom avnojskom tlocrtu: koju će visinu doseći haaške galge? Razinu Arkan? Razinu Karadžić? Razinu Milošević? I po kakvom će ključu, na koncu konca, Sud usklađivati te međurepubličke razine?

Kad bi se radilo o pravdi, onda bismo mogli reći da je za vješala dovoljno da budu samo malo viša od najviše mušterije. Ali, kako se radi o trgovini, bit će vrlo zanimljivo vidjeti što ćemo biti spremni ponuditi: svaka imalo jača ponuda (razina Arkan) mogla bi kompromitirati prvu višu razinu, a teško je očekivati da će razina Milošević htjeti izručiti razinu Karadžić kad između ta dva sloja nema nikakve izolacije. Zbog toga će se pojaviti situacija u kojoj bi zapravo najbolje bilo da nekih međurazina nema, pa kad je već tome tako, onda je i za očekivanje da će mnoge od nezgodnih karika progutati mrak prije nego dođu u priliku da izbrbljaju nešto što bi ovu trgovinu moglo pokvariti.

Neke ćemo ipak izručiti, ukoliko budu dovoljno anonimni, kao kakav-takav znak dobre volje, premda ja ne bih izručivao nikog: suverenost jedne pravne države to si naprosto ne bi smjela dozvoliti. Jasno je dakako da kod nas nikakvih ozbiljnih procesa neće biti, kao što nema ni pravne države, jer je vrlo teško izolirati nečiju krivicu u situaciji kad i na liniji Zagreb-Ahmići postoji isti takav lančić kolaboracije, da spomenemo samo jedan od mnogih. Ali onim našim pravdoljupcima iz razreda malog Ivice koji se zgražaju nad takvim stanjem stvari, ipak treba reći da su razlozi zbog kojih mi ne želimo suditi našim Arkanima, upravo jednako amoralni kao i oni zbog kojih im Evropa želi suditi.

Međunarodni sud bit će samo još jedno – i to potencijalno vrlo uporabljivo – sredstvo ucjene, kao što su to i ostali instrumenti međunarodnog prava. To će se sredstvo pokazati vrlo učinkovitim baš u onom, vrlo vjerojatnom, slučaju ako rat ne pokaže pravoga, efektivnog pobjednika, a tome veoma ide na ruku činjenica da se svi pitaju: kad će napokon doći mir, a malo tko: kad će napokon doći pravda. Stoga se dobro sjetiti i onoga novozavjetnog gesla kojeg se sjetio i Pio XII. baš pred Drugi rat: Mir je djelo pravde.

A kako pokazuju primjeri iz sadašnjosti – a oni su uvijek najbolji – pravda je spora, ali slijepa.

 

 

– Kaj bute vi, sused? – upitala me prodavačica.

– Jednu žemlju i deset deka sira.

Otišla je prema polici s kruhom i nestala iza staklenki krastavaca, odakle se začulo struganje cirkulara.

– Izvolite – rekla je pojavivši se puna neke brižne poslovnosti i stavila preda me već složeni sendvič zamotan u papir.

Platio sam i pokupio svoj zamotuljak, a onda me glatki papir pod prstima podsjetio da sam tu školu već jednom prošao: prije nepuna dva tjedna isto mi je tako susretljivo podmetnula sendvič s upola manje sira nego li sam tražio (a i platio), a ja to tada ne bih možda ni primijetio da me na opasnost nije upozorila upravo njena malo prenaglašena uslužnost; inače su te mrzovoljne žene u stanju čovjeku jednim pogledom ubiti apetit čim ih zamoli za neku od tih nenaplativih usluga kao što je slaganje sendviča. Tada sam, dakle, izašavši iz dućana razmotao papir i našao u sendviču to što sam našao.

Ali, za razliku od onda, ovaj sam put bio u uniformi. Je li to neka velika razlika? Ne znam, meni jest. Izašao sam iz trgovine sa zamotanim sendvičem u ruci vreo od želje da zavirim u žemičku i vidim koliko ta razlika znači njoj, pa iako sam u toj želji došao u napast da u zamotuljku potražim svoju vlastitu sliku, onaj smisao kakav često znamo tražiti baš među sitnicama, na kraju me i nije iznenadilo to što sam našao: suhu žemlju i tri-četiri prozirna listića sira.

Sad bi samo jedna stvar mogla vratiti ravnotežu ovom poljuljanom svijetu; trebao sam se vratiti u dućan i bez buke i bijesa dohvatiti jednu od onih petolitarskih limenki suncokretova ulja pa ga izliti na pult, po blagajni, prozorima, ambalaži, podu, a zadnju litru po samoj prodavačici i zamoliti je da pritom bude mirna, da se ne miče, kako joj ne bi kradljiva desnica završila na cirkularu. Deset deka po deset deka. Ali, ja sam ipak otišao dalje niz Draškovićevu razmišljajući, uz zalogaje koji su mi izazivali gorku pljuvačku, kako je ovaj rat jurve sasvim izgubio na popularnosti.

Znam da danas u Hrvatskoj ima i onih koju kradu čitave firme, čitava stoljeća tuđeg rada, ali doista ništa, čak ni svijest o pljački kao sistemu, ne može umanjiti onu specifičnu odvratnost što je izazivaju mali lopovi.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.